piše: Ivan Veljković

Slike ustupilo: Stalker izdavaštvo

Crtež: Filip Krejg Rasel (P. Craig Russell)


U prošlom broju…

„Za takav poduhvat bi bila potrebna da se napiše epopeja duga nekoliko knjiga, opera vredna Vagnerovog pera ili Tolkinove promišljenosti.”

Tokom bitisanja u Leskovcu 2024. godine, za vreme Balkanske smotre mladih strip autora, posetioci su imali prilike da čuju kako Luka Stojanović negira validnost termina „moderni klasik”, a onda kako negira samog sebe time što proglašava Vekovnike upravo modernim klasikom. Naravno, same granice tog termina su fluidne. Potpisnik ovih redova je, primera radi, branio svoj master rad na, između ostalog, temu Gospodar muva Vilijema Goldinga, čije delo se upravo nazivalo modernim klasikom još za njegovog života – zasigurno nije prvi pisac kome je ovakva čast pripisana, ali je definitivno bio jedan od najranijih u 20. veku sa takvom distinkcijom.

Po nekima, sve što je nastalo pre Drugog svetskog rata, u domenu književnosti, ali i drugih vidova umetnosti, spada u klasike (upravo po tim merilima je Golding i dobio gorepomenutu titulu). Neki drugi smatraju da je ta definicija rigidnija i odnosi se samo na autore iz antike (taj sam!) i srednjeg veka. Po nekima se klasici stvaraju čak i danas, te je delo nastalo upravo u decembru 2024. godine po svim merilima spremno da postane klasik. Rastegljivi kriterijumi, dakako. No, ako se rukovodimo nečijim malo manje jasno definisanim – recimo – emocijama, onda možemo reći da je svako delo koje se oseća kao klasik zapravo klasik. Lično nisam ljubitelj istog, ali iskoristimo ga ovde sa nešto više argumentacije. Klasik je, dakle, delo koje ima sve predispozicije da bude u ravni sa etabliranim klasicima – kvalitetnu izradu, i univerzalnost jednog klasika. 

Eto, postavili smo parametre, i pod istim možemo sa sigurnošću reći da je Filip Krejg Rasel, krajem prošlog i početkom ovog veka, kreirao upravo jedan veliki, stripovski, moderni klasik, koristeći delo drugog autora kao predložak i elevirajući ga na novi stepen.

Prsten Nibelunga je isprva izlazio u vidu samostalnih svezaka. Priča se sastojala, kao i sama opera, iz četiri ciklusa: Rajnsko zlato, Valkira, Zigfrid i Sumrak bogova. Rasel figurira kao kompletan autor, od prve do poslednje table, a sudeći po njegovim ranijim radovima u domenu adaptacije postojećih dela (naravno da stripovski Elrik od Melnibonea pada na pamet), ova praksa se pokazala dobitnom. Naime, Rasel, kako se ističe u gotovo svakom kritičkom osvrtu na njegov opus, ne pripoveda samo dijalogom, niti pripoveda vizuelno samo pomeranjem radnje unapred. Ne, Rasel je, na neki način sličan Torijami, ili recimo Aleksi Gajiću – on koristi čitav medijum stripa kao platno, gde će samo pozicioniranje kadrova da prati prostornu komponentu priče, pa i vremensku – u Raselovim radovima čitalac, prateći priču, podsvesno doživljava i realno kretanje vremena tako što će se radnja u prvom kadru, iako ne otvoreno istaknuto, dešavati tokom cele te storije i njen rezultat se nazreti tačno onda kada treba da se nazre. 

Priču Prstena Nibelunga ne moram da vam prepričavam ako ste već ljubitelji opere – sve je tu, od Votanovog dobijanja koplja do Alberihovog otimanja zlata iz Rajne i kovanja zlatnog prstena, do Fafnerovog ubistva sopstvenog brata, preko Brunhildine bolne sudbine do pečali Zigmunda i Ziglinde, do visprenosti Zigfrida i prevrtljivosti Mimea, preko prepirke Votana i članova familije mu, pa sve do poslednjih scena kada bogovi skapavaju i kada, dakako, Brunhilda po poslednji put zapeva.

Kad se sagleda u celosti, ovo je teška priča, prepuna smrti, poteškoća životnih koje se ne rešavaju tako lako, a čije indicije društvenog rasula, prožetog ličnom depresijom i patnjom zarad sopstvene neadekvatnosti, ostaju aktuelna tema i danas. Votanove odluke, premda donete u skladu sa etabliranim zakonima, prosto se osećaju pogrešno, neljudski (iako su bogovi u pitanju). Prepredenost Alberiha i Mimea, kao i bahatost Gibičunga, dovoljno sami za sebe govore kako se pojedini ljudi ophode prema svojim sunarodnicima u modernom društvu. A tu je i činjenica da čak i prava ljubav, premda deluje bezbedno, nije bez svojih neprijatelja i sabotera.

Opet, to je sve u samoj priči koju je Vagner prezentovao u svojoj operi, delu koje je pisao više od četvrt veka. Ono što je dotično delo popelo za jedan stepen jesu Raselov crtež i kompozicije table. Pre svega, Rasel obožava da ilustruje ljude čije telo je u prvom planu. Nije to nužno zarad erotičnosti, koliko zarad ljubavi prema konturama ljudskih bića, varijetetu dizajna čoveka. Jedan sentiment koji sam primetio često u kritičkim tekstovima o Raselovim delima je taj da ima dosta falusoidnih detalja u stripu Prsten Nibelunga, kao aluzija na Raselovu sopstvenu seksualnu sklonost ka istopolnim partnerima. I premda je definitivno tačno da Rasel ne krije svoje sklonosti (štaviše, on je među prvih pet glavnotokovskih strip autora u SAD koji se javno deklarisao kao homoseksualac) i da se deo toga vidi u crtežu, istaći ovo kao element pripovedanja smatram prilično uskoumnim. Ponavljam – Rasel jednostavno voli ljudsku figuru, što se vidi i u njegovom predstavljanju žena. Primera radi, valkire se u popularnoj kulturi gotovo uvek predstavljaju kao krupne, čak i debele, visoke žene. Ali Rasel ih ovde sve predstavlja kao izuzetno vitke, oble i jedre, u punoj snazi. Isto je i sa muškarcima – sem likova koji su naglašeno ružni ili fizički neprivlačni (recimo, Alberih), svi ostali su prikazani kao izvajani heroji, maltene statue. Loge i Zigfrid su savršeni primer ovoga.

Rasel je, uz to što je izvanredan crtač, i neverovatan kolorista. On je jedan od retkih autora koji tako vešto barata bojom da u samo dve-tri nijanse može jasno, bez ijedne izgovorene reči, da predstavi atmosferu scene čitaocima. Naravno, ne treba zaboraviti ni njegovu tendenciju da naslove i podnaslove na neki način udene u strip, kao deo samog crteža. Ovo je radio i u svojim adaptacijama Elrika, i praksa se nikako nije završila ni ovde. A onda je tu i izvanredna dihotomija detalja. Recimo, Rasel može u tri-četiri crtice da pokaže ljudsko lice, i da iz istih izvuče upravo onu emociju koja mu treba. Kao da crta čiča Glišu sa dušom. Ali onda kada bacite pogled na njegove krupne planove, gde lik zauzima celu tablu – zastane vam dah. Ukratko, Rasel je institucija, i treba ga imati u svojoj kolekciji.

Srpska publika upravo ima priliku to da uradi, jer se apsolutno cela saga o Nibelunzima, doneta naporima izdavačke kuće Stalker, našla i na domaćem tržištu. Srpski strip fanovi, barem u širem smislu te reči, uglavnom nisu upoznati sa Raselovim delom, i realno bi bila šteta da se ne randevuišu s istim što je pre moguće. Pritom, ovo je odlična prilika i da se otvore vrata za druge Raselove radove. Moderni američki strip, naposletku, nije počeo 21. vekom, i ne treba samo superheroje ili alternativu uzimati u obzir. Prsten Nibelunga je važno delo, i kao takvo je vredno šire pažnje.

Inače, digresija. U poslednje vreme, polako se vratio trend strip adaptacija pisanih klasika. Primera radi, u srpskim knjižarama se mogu naći manga adaptacije bajki braće Grim, te strip adaptacija Cuovog Umeća ratovanja i Hagakure Jamamota Cunetomoa. A ni mi nismo daleko od te priče – Pčelica i druge izdavačke kuće plasiraju strip adaptacije narodnih pesama, bajki i basni, a ne treba da naglasim da je Geza Šetet već pokrio ključna dela Njegoša, kao i Hajduke Branislava Nušića. Interesovanje za ove adaptacije postoji, prvenstveno zato što je mladima lakše da isprate slike nego da listaju stotine i stotine stranica teksta. Naravno, nijedna adaptacija nije zamena za original (ovo kažem i za Prsten Nibelunga, da se razumemo), ali ako se nešto adaptira, to valja uraditi kako treba, i nekada je upravo kvalitet te adaptacije ono što doprinosi popularnosti originalnog dela i time se em izvorni autor, em autor adaptacije dodatno cene. Time Prsten Nibelunga Filipa Rasela dobija na dodatnom značaju, kao delo važno po očuvanje kulturne baštine Evrope i sveta uopšte, i vredi da stoji rame uz rame sa ostalim klasicima devete umetnosti – modernim koliko i klasičnim. 

januar, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.