piše: Iva Vukotić
Ako se još niste oporavili od mog prethodnog teksta o viktorijanskim kulinarskim zavrzlamama, žao mi je! I u ovom broju pričaćemo o nečemu slatkom. Doduše, samo na platnu. Znate li šta je to „ukusna umjetnost”? Po nekoj slobodnoj definiciji i prosto rečeno, radi se o prikazima hrane na način koji izaziva zazubice i osjećaj da pod hitno moramo da zagrizemo nešto. Pravili su se razni eksperimenti na tu temu. U Njujorku su organizatori jedne izložbe koja je imala zamisao da ispita psihološki uticaj slika na posmatrače, predstavili publici Vejna Tiboa i, nakon što se izložba završila, posjetioci su priznali da su mogli da osjete ukuse voća i šlaga samo gledajući njegova platna.
Vejn Tibo spada u generaciju takozvanih gladnih umjetnika, odnosno onih koji su odrastali za vrijeme Velike depresije koja je pogodila Ameriku u tridesetim godinama 20. vijeka. Tada se oskudijevalo u mnogo čemu, pa su slatkiši predstavljali poseban luksuz. Možemo samo zamisliti šta je jedna lizalica predstavljala halapljivoj dječjoj ruci koja zna da se tako nešto izrazito rijetko može priuštiti. Podstaknut takvim iskustvom iz mladosti, kao i konzumerizmom i kapitalizmom koji su često bili tema popartistima, Tibo je pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka radio slike hrane na veoma neodoljiv način. Njegov opus karakteriše nježna, pastelna, ponegdje i puderasta paleta boja i precizno sjenčenje koje radovima daje dubinu i trodimenzionalnost.
Mnogi kritičari i istoričari umjetnosti se slažu da je Tibo davao svojim slikama određeni reklamni karakter i da je imao nesumnjiv uticaj na pop-art. Međutim, sam slikar se nije slagao sa etiketom popartiste koja mu je dodijeljena. Govorio je za sebe da je samo staromodni slikar, bez tendencije da razgraničava takozvanu finu umjetnost od komercijalne. Nisu mu se sviđali radovi Endija Vorhola. Smatrao ih je ravnim i mehaničkim. Tibo nije bio inspirisan samo kafeterijama, restoranima i poslastičarnicama. Njegovo interesovanje za masovnu kulturu ga nije spriječilo da slika i fiktivne likove, poput Mikija Mausa, pejzaže, gradske ulice i panorame. Bio je umjetnik trenutka, života i vesele jednostavnosti.
No, da se vratimo konkretnoj slici koju sam odabrala da bude zvijezda ovomjesečne rubrike. Torte su nastale 1963. kada i najskuplji film u istoriji, Kleopatra sa Liz Tejlor i Ričardom Bartonom. Izloženo je trinaest torti okruglog oblika na visokim postoljima (tacnama). Svaka ima različit ukras od šlaga i kreme, perspektiva je blago izdignuta ali ne potpuno jer jasno vidimo konture i oblike koji se ne zaustavljaju samo na ukrašenom vrhu. Jedna je presječena tako da posmatrač može da zaviri unutra i provjeri od čega je sačinjen kolač. U sredini su dvije gotovo iste torte, uvijene u nježni sloj šlaga sa jedinom razlikom u visini.
Lako možemo zamisliti izlog u kom se ovi primamljivi zalogajčići šepure. Slika djeluje krajnje jednostavno i u suštini jeste. Nije teško vizualizovati elemente ove slike na nekom bilbordu ili reklami. Boje su nježne, vesele, slika odiše nekom specifičnom svježinom. Iako se radi o ulju na platnu, ne bi se moglo zamjeriti posmatraču ako pomisli da je u pitanju neka druga tehnika – pastel, na primjer. Bogatstvo boja i ukusa govori u prilog konzumerističkom nagonu ljudi koji su se u jednom trenutku iščupali iz ruševina ekonomskog kraha i počeli da uživaju u malo finijem životu i velikoj lepezi mogućnosti. Tibo ovdje nije mnogo filozofirao i izmišljao toplu vodu. On se igrao formama, poput vrsnog poslastičara pravio dezene na zaokruženim vrhovima i raspoređivao svoje torte po platnu kao prave mafine po ukrasnom tanjiru. Nije se bavio pozadinom. Ona je ostala čisto bijela kako ništa ne bi skrenulo pažnju sa raznovrsnih šara, oblika i dimenzija. Zarad realnijeg i primamljivijeg doživljaja, savršeno se izborio sa sjenkama i uglom iz kojeg je dopirala zamišljena svjetlost.
Vejn Tibo je nažalost preminuo 2021. u 101. godini. Do kraja je ostao vjeran svojim sladoledima, frapeima, slatkim i slanim đakonijama. Slikar svakodnevice, kako su ga neki zvali, ostavio je u nasljeđe čitav spektar novih pogleda na umjetnost. Torte su samo jedan od mnogobrojnih primjera kako jednostavnost ne treba izjednačavati sa naivnošću, a pokret pop-arta gledati jednodimenzionalno. Popularna kultura, nadajmo se, neće zaboraviti Tiboa i ja lično se radujem činjenici da Vorholove supe više nisu jedino „jestivo” što umjetnost ima da ponudi. Prijatno!
oktobar, 2023.
