U februaru na Festu se pojavio novi film Martina Skorsezea – Tišina. Priča o portugalskim jezuitskim sveštenicima koji su širili hrišćanstvo u Japanu u XVII veku. Sve je počelo dobro; Japanci su prihvatali novu veru u velikom broju, ali kako su ljudi na vlasti videli opasnost u novoj religiji – koja je brzo krenula da širi svoj uticaj njihovim ostrvima – odlučili su da joj stanu na put. Film prati poslednje sveštenike koji su došli u Japan, a završili kao apostatni sveštenici. Njihova misija je bila da pronađu svog učitelja oca Fereiru (Liam Nison) koji je dugi niz godina boravio u Japanu i za koga se pročulo da se odrekao hrišćanstva i preobratio se u budistu. Kako u to nisu mogli da poveruju, dva mlada sveštenika, Rodrigez i Garupe, kreću u potragu za njim.
Film je rađen kao vizuelno raskošna epoha. Vrlo teške atmosfere u sivim i zemljanim tonovima bez jakog kolorita. Sami prostori u kojima se radnja dešava nalikuju predstavama srednjovekovne Evrope, a gotovo svi likovi govore engleski, japanci sa jakim akcentom, ali i dalje engleski. Ovakva intervencija mi je na početku stvarala otklon od narativa, prosto jer mi nije delovalo realistično, ali kako se priča odvijala sve sam manje obraćao pažnju. Film je vođen naracijom, na početku Oca Fereire, a kasnije uglavnom Rodrigezovom, koja predstavlja pisma i dnevnike koji su jedan i drugi beležili tokom svoje misije. Ovakvo rešenje daje filmu književni kvalitet koji na mnogo precizniji način opisuje unutrašnja stanja likova. To će dalje omogućiti mnogo bolje razumevanje za odluke koje će oni donositi. Priča će provesti mlade sveštenike kroz razna iskušenja, od nalaženja načina da iz Kine pređu u Japan do teških etičkih dilema sa kojima će morati da se suoče. Sve to će držati intenzitet filma i učiniti ga interesantnim za gledanje, uprkos težini teme kojom se bavi.
Stižući u Japan sveštenici zatiču ljude koji su izuzetno potlačeni. Njihovo siromaštvo deluje kao da je ispod ruba egzistencije, ali oni najviše od svega drže do vere koju su prihvatili – hrišćanstva, koje je jedini razlog zašto opstaju u tako teškim uslovima. Kako su svi sveštenici ili proterani ili pogubljeni i kako je hrišćanstvo kao religija zabranjeno, ljudi su primorani da sve svoje rituale i sva verska obeležja i predmete drže u tajnosti. Dolazak dva sveštenika je dočekan kao znak od Boga i samo dalje utemeljuje njihovu veru, koju u potpunosti prihvataju kao istinu, jer tako nalaze način da se oslobode egzistencijalnih strahova i svoj boravak na zemlji doživljavaju kao opravdanu žrtvu za bolji večni život. Pošto se ne osećam nešto naročito pozvanim da prosuđujem verske motive, ne bih ulazio u to da li film verno oslikava posvećenost ljudi o kojima priča; to prosudite sami za sebe.
Ono što mi je bilo veoma interesantno, sa druge strane, je sukob sistema ljudske organizacije predstavljenih kroz Šogunat i budizam kao zvaničnu religiju sa jedne strane i hrišćanstvo sa druge. Hrišćani, kao za vreme starog Rima, potlačeni su od strane vladajućih klasa, u ovom slučaju Šogunata i budističkog sveštenstva. Takva represija čini ljude upućenije jedne na druge i ojačava njihovo zajedništvo i stvara jače društveno jedinstvo što je u jakom kontrastu sa individualizmom koji je dominantni narativ sistema u kome se nalaze. U tome leži ono što mi se čini da je najjači motiv kojom se ovaj film bavi. Sudbina samih ljudi u sukobu društvenih narativa. Šta ljude čini spremnima da se žrtvuju zarad ideologija kojima pripadaju? Srž je verovatno želja za pripadanjem nekom širem skupu ljudi koji je obično definisan sistemom vrednosti kojem se priklanjaju.
Ipak, film se bavi likovima čija vera, moral i etika utiču i na druge živote osim njihovih. Njihova spremnost da ostanu dosledni svojim vrednostima će odlučivati o životu i smrti ljudi koji ih prate. Takve odluke za jezuitske sveštenike predstavljaju testove vere sa kojima se u najtežim trenucima suočavaju. Pokušavajući da donesu ispravnu odluku oni očekuju da im se javi glas Boga koji ih stavlja na iskušenja.
Ovakva priča na praktičan način predstavlja sukob teoloških i ideoloških sistema. Angažujući gledaoca da razume i saoseća sa likovima koje prati, sled njihovih odluka će vam na kraju filma dati dosta prostora za razmišljanje o ispravnosti takvih postupaka i sigurno dobro pocrtati samo ime filma.
piše: Nenad Tesla
jul, 2017.
Odlican film koji izaziva kosmare