piše: Ermina Ribić
Poezija je od svojih početaka počivala na vjerovanju da se najmanjim brojem riječi može otvoriti najveći prostor značenja. Upravo tom ekonomičnošću jezika mnogi pjesnici i pjesnikinje nastojali su obuhvatiti bogatstvo izraza, doživljaja i emocija. No, poezija se u svojim nešto eksperimentalnijim fazama udaljavala ne samo od te kratkoće i punoće značenje, već i od same funkcionalne upotrebe jezika.
Hermetična poezija, gotovo uvijek povezivana s Arturom Remboom i Polom Verlenom, nastajala je iz želje da se poeme oblikuju kroz jedan zatvoren i neprohodan jezik, pri čemu je naglasak stavljan mnogo više na same emocije i iskustvo nego na slike i značenje.
U ovom kontekstu može se čitati i poetski opus Alehandre Pizarnik, argentinske pjesnikinje čija poezija istražuje granice jezika, stvarajući prostor u kojem riječ više ne prenosi samo značenje, već postaje sredstvo kompliciranog izražavanja unutrašnjeg svijeta koji je vrlo često simboliziran samo jednom rječju: tišina.
Pariz nije mogao čekati
Rođena u Buenos Ajresu sredinom tridesetih godina prošlog vijeka, Pizarnik je studirala filozofiju i književnost, no brzo je napustila fakultet kako bi se posvetila poeziji i slikanju. Sredinom pedestih godina prošlog stoljeća, dakle u svojim ranim dvadesetim, objavljuje čak tri zbirke poezije, sve u razmaku od samo nekoliko godina.
Potom odlazi u Pariz gdje, interesantno, upoznaje Hulija Kortazara, Oktavija Paza i Silvinu Okampo, što govori o njenoj uključenosti u intelektualne i umjetničke krugove tog vremena. No, ova poznanstva dodatno su učvrstila opredijeljenost za hermetičnu poeziju i eksperimentiranje jezikom.
U Parizu je radila za časopise, prevodila poeziju Margrit Diras, Antonina Artoa i Anrija Mišoa, te istovremeno pisala vlastitu poeziju. Iza sebe je ostavila sedam zbirki, gotovo uvijek govoreći o opsesivnim temama kakve su tišina, otuđenost, jezička zarobljenost i smrt. Njene pjesme su kratke, ali nimalo lake za čitanje, i to upravo zbog tematske surovosti i jezičke sumornosti.
Jezik, tišina i teorija
Biografija autora i autorice postaje bitna samo onda kada (i koliko) te biografije, zapravo, u književnom djelu ima. Pizarnik je voljela francuske simboliste, a upoznala je i tadašnje magove eksperimentalne književnosti, što je zasigurno ostavilo poetskog traga i na njenom delu. Pored ovih inspirativnih, tu su i tragične crtice iz njenog života: živjela je dugo s ozbiljnim psihičkim poremećajima i, na koncu, nakon jedne od hospitalizacija, okončala je svoj život u 36 godini. Sve ovo može tvoriti rezonantnu pozadinu za tumačenje poezije ili barem njenih dijelova.
U kratkoj i izrazito efikasnoj poemi Sat, sitna žena koja živi „u srcu ptice” izlazi u zoru da izgovori svoj jedini slog: „Ne”. Samo jedan slog je preostao, i to kao prostor negacije, donekle kao posljednji oblik otpora. Kada Pizarnik jezik svede na minimum, na jednu jedinu pukotinu, tada taj jezik ne imenuje ništa, on samo odbija.
SAT
Sitna gospođa, tako sićušna,
koja živi u srcu ptice
izlazi u zoru da izgovori svoj jedini slog:
NE.
Izvor: https://www.documenta14.de/en/south/465_fourteen_poems
U drugoj kratkoj (i ponovo vrlo efikasnoj) poemi Tražena: živa ili mrtva ogleda se možda i najprecizniji izraz Pizarnikinog iskustva što se tiče jezika. Naime, ulazak u jezik nije dar, nego nasilje. Jezik ne prima subjekt nježno već ga oblikuje, škripi oko njega, napinje ga, pretvara ga u ono što može biti izrečeno:
TRAŽENA: ŽIVA ILI MRTVA
Prisilila sam sebe
nogama i vriskom
u jezik.
Izvor: https://www.documenta14.de/en/south/465_fourteen_poems
Taj osjećaj prisutan je u cijeloj Pizarnikinoj poetici: jezik, toliko nužan svima nama, postaje instrument artikulacije subjekta, zbog čega taj subjekt i jeste toliko ranjiv, jer sve što uđe u jezik gubi svoju neposrednost. I tu počiva središnji paradoks Pizarnikine poetike, a to je nemogućnost jezika da izrazi iskustvo i istovremena nužnost da se govori baš u tom prostoru nemogućnosti.
Taj paradoks se, začudno, poklapa s onim što je francuski lingvista Ferdinand de Sosir otvorio kao teorijski problem: jaz između označitelja i označenog, arbitrarni odnos riječi i značenja, činjenicu da jezik nikada ne dodiruje stvar direktno, već je uvijek zamjenjuje sistemom razlika.
Motiv tišine, uveden posredno ili neposredno, utkan je u skoro svaku poemu ove argentinske pjesnikinje. Tako u Oblicima i tišinama Pizarnik piše: „Pomozite mi da ne molim za pomoć”, glasom koji veli da se subjekt ne može smjestiti unutar jezika, ali ne može ni izaći iz njega:
OBLICI I TIŠINE
Zategnute ruke me proganjaju.
Pomozi mi da ne molim za pomoć.
Hoće da me sumrače, planiraju da me usmrte.
Pomozi mi da ne molim za pomoć.
Izvor: https://www.documenta14.de/en/south/465_fourteen_poems
S druge strane, u poemi Fragmenti za pokoravanje tišine, ova argentinska pjesnikinja piše: „Kad krovne ploče odlete s kuće jezika/, i riječi više ne čuvaju/ tada govorim”. Tišina nije odsustvo zvuka, nego druga dimenzija, mjesto gdje se susreću trauma i jezik, a njihov spoj stvara nemogućnost sinteze. Jezik nije dovoljan da izrazi ono što se subjektu događa, a to je definitivno neka vrsta raspadanja i pokušaj ponovnog sastavljanja.
Ono što se u ovim poemama očituje jeste iskustvo koje teorija strukturalizma opisuje kao fenomen „nema subjekta izvan jezika”. Za Pizarnik, u jeziku se ne može pronaći utočište, ali bez jezika ne može se ni postojati, a to je jedna zaista sumorna stvarnost pretočena u poeziju.
Ritmičko rasulo i udomljavanje u jeziku
U normativnim strukturama jezika, onima koje propisuju kako se govori o tijelu, želji, strahu, ludilu, ljubavi, oni koji odstupaju od pravila su neizgovorivi. Jezik ih preoblikuje samo kroz raspoložive kategorije, ili ih potpuno izbacuje iz „simboličkog” prostora. Pizarnik taj proces prikazuje tako što piše o subjektu koji je neprihvaćen od jezika samog i zbog toga je, u suštini, taj subjekt i sve što on radi neostvarivo.
Tako poema Tražiti predstavlja svojevrsni rječnički zapis kojim se Pizarnik suprotstavlja konvencionalnoj semantici, ponovo ispisujući nemoć:
TRAŽITI
Nije glagol, nego vrtoglavica.
Ne označava radnju.
Ne znači ići nekome u susret,
nego ležati jer neko ne dolazi.
Izvor: https://monikamelo.wordpress.com/wp-content/uploads/2011/02/ap-antologia.pdf
Traženje ne znači kretanje, nego pasivnost čekanja. Jezik se ovdje odriče svoje osnovne funkcije označavanja radnje, a glagol se kod Pizarnik pretvara u simptom, u stanje obustave i nemoći. U neku ruku, glagol „tražiti” prenosi se sa subjekta na objekat, odnosno na onog koga se čeka, a odsutnost preuzima kontrolu nad značenjem.
U Baladi o kamenu koji plače Pizarnik ponovo radikalno reducira jezik, i to u smjeru kružnog ponavljanja koje proizvodi efekat rasula, te oduzima stabilnost binarnim opozicijama kakve su život i smrt:
BALADA O KAMENU KOJI PLAČE
smrt umire smijući se, ali život
umire od plača, ali smrt, ali život
ali ništa, ništa, ništa.
Izvor: https://monikamelo.wordpress.com/wp-content/uploads/2011/02/ap-antologia.pdf
Ovim završnim trostrukim „ništa” stvara se prostor u kojem značenje ne progresira ka bilo kakvom zaključku, a jezik više ne prenosi nikakvu logičku ili narativnu strukturu. Na taj način, poema preslikava jezičku prazninu koja je istovremeno i iskustvo postojanja. U sličnom tonu Pizarnik govori o smrti u poemi Tišine, ali ovog puta kroz fenomenološku prizmu:
TIŠINE
Smrt uvijek kraj mene,
Slušam šta govori.
Samo sebe čujem.
Izvor: https://monikamelo.wordpress.com/wp-content/uploads/2011/02/ap-antologia.pdf
Lirski subjekt je stalno svjestan prisustva smrti, ali ono što dopire do njega jedino je vlastito iskustvo njezine prisutnosti. Jezik tu djeluje kao filter: umjesto da prenese smrt kao fenomen, on je transformiše u introspektivni odjek, potvrđujući još jednom kako je spoznaja apsolutnog uvijek posredovana individualnom percepcijom.
Čitati, učitavati, prečitavati
Poezija Alehandre Pizarnik, toliko uronjena u jezik i svjesna ograničenosti upotrebe jezika, oscilira između nekoliko subjekata. Tu je, prije svega, lirski subjekt, suočen s unutrašnjom nestabilnošću i apsurdom postojanja. On često postaje i filozofski subjekt, svjestan apsolutnih ograničenja jezika i života. Na kraju se pojavljuje i treći subjekt – gramatički – koji je prisutan u strukturi stihova, određen prisutnošću ili odsutnošću riječi, sintagmi i gramatičkih funkcija.
Nimalo lagana za čitanje, Pizarnikina poezija u jednu ruku podsjeća nas na Vitgenštajnovu krilaticu „granice mog jezika znače granice mog svijeta”, što je u njenim poemama dovedeno do svog ekstrema: njen svijet jednako je nedostižan i rasut kao i jezik kojim ga pokušava izraziti. U drugu ruku, upravo kroz tu nemogućnost izraza Pizarnik razvija metapoetski sloj, pozivajući nas da i mi, kao čitatelji i čitateljice, sada više razmišljamo o upotrebi jezika i njegovim pragovima, a ne samo o lirskim slikama i stilskim figurama.
januar, 2026.
