piše: Ermina Ribić
Ako je Onore de Balzak težio da stvori „ljudsku komediju”, onda se može reći da književni projekat Emila Zole, s teorijskim odmakom i naučnim pristupom, više podsjeća na „ljudsku radionicu”.
Nije slučajno što se ova dva imena nalaze ovako jedno nasuprot drugom. Prvi razlog je očigledan: Balzak, pravi predstavnik realizma u književnosti, nastojao je da prikaže totalitet francuskog društva u 19. stoljeću, vođen promjenama na političkoj sceni koje su dalje uzrokovale klasne promjene. Drugi razlog počiva na Balzakovom pristupu da napiše sveobuhvatnu ljudsku komediju, kao pandan Danteovoj Božanstvenoj komediji, u kojoj će sve grijehe spustiti sa neba na zemlju i tako ih učiniti pristupačnim i prepoznatljivim.
S druge strane, Zola, predstavnik naturalizma, nije težio nikakvom panoramskom pristupu ni slikanju ljudi kroz politički i klasni utjecaj. Njegov projekat, toliko očigledno i namjerno udaljen od realizma, zove se ljudska radionica. Za razliku od Balzaka i ugledanja na Dantea, Zola se udaljava od književnih uzora i okreće se ka nauci. U njegovoj radionici književnik analizira mehanizme ponašanja pod utjecajem tri važna faktora, koja će za Zolu biti i tri zvijezde vodilje u oblikovanju likova i radnje u romanima poput Nane, Žerminala i Tereze Raken.
La race, le milieu, le moment
Teza francuskog historičara i filozofa Ipolita Tena da umjetničko djelo nastaje iz autorove namjere da uključi pojmove rase, sredine i trenutka našla je svoje uporište i u romanima Emila Zole. Prvi, rasa, može se shvatiti na više načina. Jedan od logičnijih jeste nacionalni karakter nekog naroda, ili samo sistem ponašanja i vjerovanja koji su se taložili kroz vrijeme. Drugo tumačenje ovog pojma podrazumijeva fizičke, ali i psihičke osobine koje pojedinac stiče sa rođenjem i koje su nasljedne.
Sredina, s druge strane, jeste sve ono što pojedinac doživljava u društvu i što ga dodatno oblikuje. Postoji i alternativno tumačenje koje uvlači klimu, geografiju, pa čak i političku scenu u određenom društvu. Na koncu, trenutak, možda i najvažniji čimbenik za Tena i naturaliste, jeste specifično doba u kojem se taj pojedinac nalazi i može se shvatiti kao rezultat djelovanja rase i mjesta. Sva tri pojma oblikuju osobu, ali se i u jednu ruku međusobno prožimaju.
Eksperiment i književnost
U ovu terminologiju Zola je vješto uključio i svoju opsesiju naukom i piscem kao naučnikom. On u eseju Eksperimentalni roman (1893) pojašnjava pozadinu pisanja naturalističkog romana:
„Romanopisac je istovremeno i posmatrač i eksperimentator. Posmatrač u njemu daje činjenice kako ih je posmatrao, sugeriše polaznu tačku, prikazuje čvrstu zemlju po kojoj će njegovi likovi hodati i fenomene koji će se razvijati. Onda se pojavljuje eksperimentator i uvodi eksperiment, tj. pokreće svoje likove u određenoj priči da bi pokazao da će sled događaja biti takav kakav zahteva determinizam fenomena koji se proučavaju.”
Emile Zola, The Experimental Novel and Other Essays,
New York: Haskell House, 1964
Za Zolu, eksperimentalna metoda vrlo lagano se preslikava u književnost naturalizma. Pisci samo treba da promatraju fenomene oko sebe, pronađu odnose među njima i posmatraju ih u njihovom razvoju, što ih, na koncu, dovodi do uzroka tih fenomena. Zola ide toliko daleko da doktora poistovjećuje sa književnikom (i obratno), samo kako bi pokazao koliko je naučna metoda, zapravo, važna za književnost naturalizma.
U njegovim romanima, ovaj princip prevodi se u pronalaženje ljudske strasti koja djeluje u određenom društvenom stanju. Zolin treći roman, Tereza Raken(1867), napisan nekoliko godina prije ovog teorijskog eseja, u potpunosti prati i eksperimentalnu metodu i Tenove faktore rase, sredine i trenutka.
Odbrana radoznalog naučnika
Interesantno je primijetiti da je Zola bio ona vrsta autora koji je volio objašnjavati pozadinu svojih romana, kako sa teorijske, tako i sa ljudske strane. To je očigledno u eseju o eksperimentalnom romanu, gdje je pokušao pojasniti pozadinu i prirodu naturalizma, toliko često se pozivajući na nauku i naučnike. No, slično se desilo i sa romanom Tereza Raken, za koji je Zola napisao posebno gorak predgovor u kojem (ponovo) objašnjava o čemu je roman i zašto ga valja čitati onako kako ga je on zamislio.
„Ja sam u Théresi Raquin htio studirati temperamente, a ne karaktere. U tome je, eto, čitava knjiga. Izabrao sam likove kojima suvereno vladaju njihovi živci i njihova krv pa su lišeni svakog dara slobodnog prosuđivanja i na svaki čin njihova života nagoni ih kob njihove puti. Thérese i Laurent su ljudske životinje, i ništa više.”
Emil Zola, Tereza Raken,
Split: Marjan knjiga, 1999
Međutim, postoji i dublji razlog zašto Zola piše ovakav predgovor i onakve teorijske tekstove. Ni Zolin roman nije prošao bez negativnih komentara publike, zaista čestih za devetnaestovjekovnu francusku književnu scenu (sjetimo se samo Flobera, pa donekle i Balzaka i polemičnih reakcija publike i kritike na njihove romane!). I upravo u predgovoru autor Tereze Raken priznaje da je uvrijeđen kojekakvim napadima na roman, prozivkama i poređenjima sa pornografijom, dok je on samo, kako piše na jednom mjestu, pisao svaki prizor, pa i onaj pun groznice, sa jednakom radoznalošću naučnika.
Sve naučne metode i sve ljudske životinje
Zolinu groznicu čitateljstvo upoznaje već na prvim stranicama romana. Poput kamermana, Zolin pripovjedač prikazuje prljave ulice Pariza, fokusirajući se na detalje poput istrošenih, vlažnih pločnika koji vode ka mračnim ulicama i prašnjavim dućanima. U Terezi Raken, prostor je zagušljiv, mračan, klaustrofobičan i Zola namjerno zadržava oko čitatelja/ice na onome što je neugodno, na truleži, mraku, vlazi. Ta veza između prostora i njegovih likova, koje vrlo postepeno uvodi u radnju, ogleda se u surovoj konkretnosti i simbolici koja skoro pa da prestaje biti simbolika i postaje simbioza prostora i likova. Cijeli ambijent u ovom romanu može se tumačiti kao rezultat hemijskog procesa grada, isparina, okolnosti i temperamenata.
Radnja romana napreduje u skladu sa ovako uspostavljenim trenutkom i sredinom: mlada Tereza živi sa tetkom Raken i njenim sinom Kamijem, u uslovima koje Zola detaljno gradi i definira kao zatvorene, zagušljive, bolesne i emocionalno sterilne. Tako prostor, Tenova sredina, postaje sredstvo kojim autor oblikuje Terezin unutrašnji svijet potisnutih želja, zarobljeništva, usiljenosti i straha.
No, zatvoreni svijet u kojem Tereza boravi u svojim formativnim godinama promijenit će se uvođenjem lika Lorena, koji donosi neku vrstu oslobođenja i živahnosti. Kada ovaj ljubavni par ubije bolešljivog Kamija, vrlo brzo dođe i do zaključka da im to neće donijeti slobodu i još jaču ljubav, već sasvim suprotno: strah, priviđanja, noćne more i postupno moralno, psihičko i fizičko propadanje.
Četiri temperamenta i četiri propasti
Zola se u epizodama propasti glavnih likova pokazuje kao istinski majstor, jer se ponovo služi naukom, u ovom slučaju Hipokratovom teorijom o četiri temperamenta i njihovim fizičkim manifestacijama kroz tjelesne tekućine. Tako je za sangvinika fizička manifestacija krv (rana na Lorenovom vratu koju mu je zadao Kamij prije smrti ne prestaje da krvari), a za melanholika to je crna žuč (Tereza izgleda sve sivlja, sve bolesnija, sve otrovanija). Dalje, Loren žudi za krvlju – ne samo da je ubio Kamija već ubija i mačku, a pri kraju romana želi da ubije i Terezu.
Preostala dva temperamenta, flegmatik i kolerik, vežu se za Kamija i za gospođu Raken, što postaje važno ne samo zbog Zolinog oslanjanja na nauku, nego i zbog odnosa likova u romanu. Kamij, kao flegmatik, povezan je s elementom vode i plućima. Njegova slabost i pasivnost ogledaju se i na njegovom tijelu, što kulminira tragičnom smrću utapanjem: voda koja je za flegmatika prirodan element, postaje upravo ono što ga guši i ubija. S druge strane, gospođa Raken utjelovljuje kolerički temperament, a njega simbolizira vatra i žuta žuč. Predstavljena kao autoritarna figura koja vodi porodicu, ona vlada sve do onog trenutka dok druga dva temperamenta, u ovom slučaju likovi Lorena i Tereze, ne preuzmu kontrolu.
Pad gospođe Raken započinje njenom nepokretnošću i nemogućnošću da svijetu otkrije ubice njenog sina. No, u isto vrijeme ona je i jedini pobjednik u ovoj priči, jer ostane živa i svjedoči smrti Lorena i Tereze. Zola roman završava jednopotezno, ostavljajući čitateljstvo da razmišlja o tome šta se dalje desilo sa gospođom Raken:
„Gotovo dvanaest sati, do sutra u podne, promatrala ih je do svojih nogu gospođa Raquin nezasitnim očima, ukočena i nijema, baš kao da ih hoće satrti svojim teškim pogledom.”
Emil Zola, Tereza Raken,
Split: Marjan knjiga, 1999
Metod i motiv koji čine dobar roman
U Terezi Raken, sudbina vrlo rijetko dolazi izvana. Zola prikazuje kako je pojedinac proizvod bioloških, društvenih i psiholoških determinanti, a taj deterministički pogled na čovjeka, gdje slobodna volja gotovo da ne postoji i svi postupci proizlaze iz naslijeđenih osobina i utjecaja okoline, odgovara autorovom projektu ljudske radionice u kojoj su predmet posmatranja niko drugi nego ljudske životinje. Ubistvo, glavni eksperiment i književni motiv koji radnju dovodi do zapleta, za Zolu postaje fenomen koji prati i čije uzroke pronalazi u sukobu toliko različitih temperamenata.
Zato je ovaj roman dobar primjer suradnje nauke i književnosti, laboratorije i vješte karakterizacije likova, gdje se Zola potvrdio (ponovo, po mom mišljenju) kao istinski majstor posmatranja i pripovijedanja i njihovog međusobnog preplitanja.
novembar, 2025.
