ilustracija: Jovana Lukić
O novom/starom Balkanskom špijunu izazovno je pisati, a da se ne prekrši KUŠ!-ovo pravilo nepisanja o dnevnoj politici, imajući na umu dešavanja unutar Narodnog pozorišta. Stoga ću ovaj tekst koncentrisati na potpuno subjektivni osećaj koji je sama predstava probudila u meni. On nema toliko veze sa politikom, koliko ima sa porodicom.

Za sve one koji nisu gledali kultni film po istoimenoj drami Dušana Kovačevića, radnja je sledeća: Ilija Čvorović se upravo vratio iz policijske stanice gde je bio pozvan na informativni razgovor o podstanaru kojem iznajmljuje sobu. Ilijini prethodni susreti sa zakonom nisu se najbolje završili i od tada je on uzorni građanin, ljubitelj vlasti, živeći u skoro konstantnom strahu da im se opet ne zameri. Policijski razgovor budi stare noćne more, te Čvorović polako ali sigurno pada u paranoju. Počinje da uhodi i špijunira podstanara, ne bi li izbegao potencijalne buduće optužbe tako što će sam dostaviti dokaze protiv njega, koji, naravno, postoje samo u njegovoj glavi.

Mada se nova postavka predstave, kao i sama drama, prvenstveno bavi uticajem autoritativnih sistema na život ,,prosečnog čoveka”, moju pažnju najviše je preokupirala sporedna uloga Sonje, ćerke našeg prosečnog čoveka. Sve što sam osetio prema njoj moglo bi se svesti u jedan Đoletov stih:,,Upiru se deca da rođene očeve od laži odviknu.” Prvo i osnovno, odakle Sonji želja da se upire? Sonja je bila odlična studentkinja koja je, po završetku studija, pet godina čekala na posao. Na kraju ga je dobila, ali preko veze. Zbog toga je grize savest, na šta joj majka govori da je maltene luda što se tako oseća. Ali otkud deci, tj. Sonji ta savest, ako ne od te iste majke i oca? Kako se pomiriti sa činjenicom da tvoji roditelji krše norme kojima su te sami učili i, šta više, teraju te da ih sada i ti kršiš? Najgora od svega je pomisao kako se pomiriti sa mišlju da su takvi postali baš zbog tebe, jer su morali da te nose na grbači pet godina kako Danica u jednom trenutku prebacuje Sonji. Pritom, Sonja je bila među najboljima u klasi, a šta ćemo mi ostali smrtnici?

Stani more, moj dragane, svrati jednom na čas,

Osvrni se, osmehni se, da ti čujem mili glas.

Godine su proletele, hej, živote, hej, mladosti.

Šta će s nama sutra biti, oj, ljubavi, oj, radosti?

Vraćajući se na gorepomenuti stih, da li uopste možemo nekoga od laži odviknuti? Da li možemo roditeljima koje smatramo zadrtim, a koji s druge strane nas smatraju nezrelim, promeniti mišljenje o politici, uranijumu, načinu ophođenja prema drugima, kako se ponašati pred svetom itd? Posle neuspelog pokušaja da ubedi majku da je Ilija psihički labilan, Sonja dolazi do zaključka da ne može promeniti mišljenje svojih roditelja. U nemogućnosti da ih ,,pobedi”, a ne želeći da im se pridruži, ona beži što dalje od njih, verovatno čak u neku drugu državu.

Dramaturške dorade Kovačevićevog teksta od strane rediteljke Tatjane Mandić Rigonat su taman tolike da ih jedva primetite, a opet dovoljne da aktueliziju tekst star trideset i pet godina. Ipak, moram priznati da mi nije lako pala činjenica da su upravo te male, skoro površne, izmene bile dovoljne da radnju ove tragikomedije smeste u današnje vreme. Verujem da je upravo to i bila, ako ne glavna, onda sigurno jedna od poenti postavljanja ove predstave.

Glumačka podela je pun pogodak. Bandović koji nije niti srljao niti bežao od Batine interpretacije Ilije Čvorovića, već se primarno koncentrisao na prikaz prosečnog Srbina u čemu je i uspeo. U prikazu prosečne srpske porodice podjednako uspešni jesu Nela Mihailović, kao majka i žena Danica, Katarina Marković, kao ćerka Sonja, i Dušanka Stojanović Glid kao nezaboravna sestra bliznakinja (starija tri minuta) Đura, koja stvarno odaje utisak srdačne žene koja će nam oprostiti što nas je tukla. Pored njih tu su i Vanja Milačić kao spikerka i Milutin Milošević kao troimeni podstanar.

Na kraju, da li bih preporučio Balkanskog špijuna? Ako niste upoznati sa predstavom koja je svrstala Kovačevića u rang Nušića i Sterije, Špijun je predstava sezone za vas. Sve ostale ona će iskreno nasmejeti i ulepšati im veče, ali neće im ponuditi ništa novo. Prvenstveno jer to ni ne pokušava, već samo podvlači ono sto puta rečeno kako sa starim nismo raskrstili i da mozda još dugo ni nećemo… sve da neko i okreči Beograd.

Pozorišni dodatak

Svakog meseca odvojim mali deo svoje rubrike ne bih li sa vama podelio veb-stranice i linkove za koje mislim da bi bili korisni ili bar zanimljivi svim ljubiteljima pozorišta.

Ako ste gledali Batu Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića, morate ga i odslušati u radio-postavci ove drame, nasuprot Josifu Tatiću u ulozi njegovog brata blizanca Đure… koji će nam, naravno, oprostiti što nas je tukao.

piše: Igor Belopavlović

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.