piše: Iva Vukotić
Novembar po nekom nepisanom pravilu predstavlja mjesec koji najavljuje zimu u najklasičnijem mogućem smislu: snijeg, debele jakne, čizme i oblaci pare kad god se progovori. Međutim, čak je i ta jedna sigurnost postala više nego upitna usljed klimatskih promjena koje polako brišu granice između godišnjih doba. Ipak, to nas neće spriječiti da ovaj mjesec posvetimo jednoj zimskoj slici.
U pitanju je slika pod nazivom Snijeg u Aržanteju francuskog impresioniste Kloda Monea. Ovo ulje na platnu predstavlja pejzaž Moneovog rodnog kraja u periodu kada je prekriven sniježnim pokrivačem. Aržantej je malo mjesto na obali Sene, nedaleko od Pariza. Ovo idilično predgrađe je privlačilo mnoge umjetnike svojim mirnim ulicama, drvećem, obalom rijeke kojom se može satima šetati u potrazi za savršenim mjestom za predah. Mone, fasciniran ovim krajem, posvetio mu je mnoga svoja djela iz različitih perspektiva i u različitim periodima godine.
Iako je u nekim drugim Moneovim djelima pridavana veća pažnja detaljima, na ovoj slici to izostaje. Dominiraju plavi i sivi tonovi koji čine ujednačenu, mirnu kompoziciju, stvarajući osjećaj mekoće i tišine prostora. Snijeg prekriva krovove kuća, drveće i put koji se gubi u daljini. Umjetnikova sposobnost da uhvati trenutak i prikaže cjelokupnu atmosferu čini ovu sliku izuzetno živom. Suptilne promjene nijansi i specifični pokreti četkice stvaraju utisak da je vazduh hladan i bistar, dok svjetlost biva difuzna, kao da dopire kroz oblak sniježnih pahulja.
U donjem dijelu slike promiču tragovi života – prolaznici koji se kreću duž puta. Oni razbijaju monotoniju i daju slici određenu dinamiku. Tek ponegdje izviru bljeskovi boja poput žute, zelene, crvene i tamnije plave, razbijajući tako naizgled beskrajnu sniježnu idilu i dajući joj dubinu. Zanimljivo je da je baš ovaj pejzaž zavejanog puta uhvaćen sasvim blizu kuće na bulevaru Sen Deni gdje se Moneova porodica doselila. Budući da je impresionizam kao pravac težio da uhvati trenutni utisak, direktno pred motivom, možemo lako zamisliti umjetnikovu potrebu da stvara na otvorenom, čak i u ovim ekstremnim uslovima zime i hladnoće.
Decembra 1879. sliku je od Monea potražio izvjesni Teodor Dire. U kasnijim godinama Dire se prisjetio jednog razgovora sa Eduardom Maneom kada je Mane želio da naslika jednu zimsku scenu. Dire je u svom posjedu imao baš ovo Moneovo djelo koje je pokazao Maneu, a on je uzviknuo: „Savršena je. Ja ne bih znao da naslikam bolje”. Potom je Mane odustao od slikanja snijega. Slika je izmijenjala sijaset vlasnika i lokacija, da bi na kraju stigla do Nacionalne galerije u Londonu, gdje se i danas čuva od 2006. godine.
Iako naizgled jednostavna, ova slika predstavlja jedan od vrhunaca impresionističkog prikaza zime. Tišina, mir i svjetlost koji obavijaju pejzaž nosioci su njene umjetničke vrijednosti. Mone je uspio da prenese ne samo ono što je vidio, već i unutrašnji osjećaj spokoja, nostalgije i prolaznost trenutka. Na taj način, ovo djelo postaje svojevrsna interpretacija vremena i ljepote svakodnevnog života.
novembar, 2025.
