piše: Jadranka Ćuzulan
Izvor slika: Izdavačka kuća: Imprimatur
Melčor u intervjuima navodi da joj je jedan od izvora inspiracije za pisanje romana, ne u smislu podražavanja, već više u smislu onoga što je kulturalno relevantno za meksičku pop kulturu – nota roja. Nota roja je senzacionalističko izvještavanje o kriminalu, popraćeno eksplicitnim fotografijama sa mjesta nesreće. U prijevodu, nota roja se može nazvati crvena štampa. Također, ona ističe kako su i ona i žene koje je okružuju velike obožavateljke horora. Horor nudi ženama cautionary tale (poput bajki za djecu). Taj mehanizam zaštite kroz znanje o opasnostima koje vrebaju pomaže ženama da navigiraju prijetećim i neprijateljskim svijetom.
Fernanda Melčor u svom romanu Sezona uragana prepliće samu narativnu strukturu i tačke gledišta likova. Duge rečenice bez paragrafa, koje se odmotavaju pred nama, ne daju nam da zastanemo, jer, kad bismo zastali, promislili bismo koliko zazornog se upravo sručilo prema nama. Nakon što nam je predstavljen uvod u roman u kojem saznajemo da je Vještica ili Bruja mrtva, slijede solilokvijumi četiri lika kao medijumska zaposjednutost ili literarni šprint koji nas provodi kroz njihovo viđenje lika Vještice i događaja koji su prethodili ubistvu. Nelinearnim pripovjedanjem stalno se vraćamo na iste događaje i ta struktura tjera čitatelja/icu da od fragmentiranih dijelova sastavi cjelovitu priču o Vještičinom ubistvu.
Melčor koristi meksički slang i idiome koji su skoro neprevodivi na druge jezike, poput riječi chingada, koja može značiti mnogo toga zavisno od konteksta. Na taj način, korištenjem govora sa meksičkih ulica, Melčor ne predstavlja književno uljepšanu verziju meksičke stvarnosti, nego onu sirovost koju možemo naći na samom vrućem asfaltu ove zemlje.
U romanu se vrši podjela na najmanje tri perspektive koje se međusobno mimoilaze i čiju cjelinu jedino narator i čitatelj/ica mogu obuhvatiti. Prva perspektiva je ona ženskog lika, koji se nalazi u potpuno nemoćnoj poziciji, a reč je o Normi. S jedne strane, ona bježi od nasilja koje je iskusila u porodičnom domu, a s druge strane dolazi u neuslovne uvjete koje joj nudi Luismi, koji joj je praktično neznanac. Norma susreće Luismija slučajno na benzinskog stanici u La Matosi bježeći iz Suidad de Valjea, ne posjedujući nikakvo znanje o njegovom životu na ulicama gradića i vezi sa Vješticom. Ona svoju sudbinu stavlja u ruke ženama koje su u većoj poziciji moći, jer imaju više resursa i iskustva, kao što su Čavela, Luismijeva majka i Vještica. Njihov način preživljavanja je jedini koji je dostupan ženama – iskorištavanje muškaraca (Čavela je ljubavnica narkobosu); ili upotreba onoga što je skrajnuto na marginu u patrijarhatu (bio on ekonomski razvijen ili ne) – pripreme ljekovitih tinktura, koje nisu dio zvanične medicinske paradigme. Sporedni likovi, poput Brandove majke, potcrtavaju nemoć žena. Ostavljena od muža koji je osnovao drugu porodicu, svaki dan se moli bogu, očekujući deus ex machina, (neočekivano) rješenje za svoje životne muke.
Druga perspektiva je mačistički svijet, koji nije rezervisan samo za muškarce, jer se on nalazi u svim porama društva, u jeziku, navedenim idiomima svih likova. Međutim, najprisutniji je u iskazima muških likova, jer je povezan, između ostalog, i sa njihovom homofobijom i transfobijom. Ljudi poput Munre i Branda, svoj mačizam izgradili su u pokušaju da se uklope u postojeće okvire onoga kako bi muško trebalo da se ponaša, dok su perspektive narkobosa i šefa policije neotkrivene, jer je njihov mačizam onaj koji diktira uslove života u tom gradiću.
Treća perspektiva je ona kvir (queer) želje, između likova poput Luismija i Vještice. Ona je toksična, i međuzavisna, i između Luismija i Branda, ograničena Brandovom autohomofobijom i kodovima ponašanja koji ne dozvoljavaju vezivanje među muškarcima (muško-muška seksualnost postoji samo kao quid pro quo). Tek na kraju naziremo nešto što možemo nazvati željom. Kada se sve raspada, ta dva lika su prepuštena jedan drugom.
Premda je naracija ubrzana i nelinearna, ipak ima gravitacijsku tačku, njezin centralni dio je u Norminom iskazu, u trenutku kada ona prepričava bajku koju je čula u djetinjstvu:
„Njegov komšija, koji je bio jako zavidan čovjek, ostao je razmišljati kako i on zaslužuje te poklone i to više nego ovaj drugi jer on je bio pametniji i bolji od njega i te vještice mora da su neke glupače kad su mu poklonile to zlato tek tako i već idućeg petka zavidni grbavac odlučio je da i on mora isprobati sve što mu je ovaj ispričao, kad je pala noć otišao je u šumu u potrazi za vrijesištem tih glupih vještica i hodao je nekoliko sati kroz mrak dok se ni sam nije izgubio i taman kad je želio sjesti pod drvo i plakati od očaja i straha, uspio je u daljini vidjeti vatru oko koje su vještice plesale i pjevale ponedjeljak, utorak, srijeda, tri; četvrtak i petak i subota, šest i tad je zavidni komšija otrčao prema njima i sakrio se iza velikog kamena i u trenutku kad su vještice opet zapjevale ponedjeljak, utorak, srijeda, tri; četvrtak, petak, subota, šest, nesrećnik, koji iako je mislio da je pametniji od svog komšije zapravo i nije bio nešto pretjerano bistar, jako je zinuo, stavio je dlanove pred usta kako bi mu glas bio jači i najglasnije što je mogao, povikao je: NEDJELJA SEDAM.”
Sezona uragana, Fernanda Melčor
Norma shvata da, kada joj njezina majka priča o „nedjelji sedam”, zapravo govori o stanju trudnoće. Fokalna tačke ove priče je „Nedjelja sedam”, jer je Vještica, premda mrtva, centralna figura. Njezina kuća je bila sjecište svih likova iz romana, povezujući nepovezivo (jedino Munra nije kročio u nju) – mlade žene, koje nisu željele da se u njihovim životima pojavi šifra „nedjelji sedam”, i mlade muškarce koje je opskrbljavala drogom koju oni nisu mogli priuštiti neperspektivnim životom u La Matosi.
Femicid je problem kojim se Fernanda Melčor bavi u ovom romanu. Radnja se zbiva u Velakruzu, stvarnoj meksičkoj pokrajini koja ima jedan od najvećih postotaka femicida u državi. Time se nitko ne bavi, osim ženskih pokreta i novinara (koji su ponekad ubijani na zadatku i kojima Melčor posvećuje zahvalu na kraju romana). Pokret Ni una menos (Ni jedna žena više), nastao je prvobitno u Argentini i proširio se na ostatak Latinske Amerike. Bavi se prvenstveno feminicidio, ili zločinima spram žena ili onih koji su smatrani ženskim spolom.
Fernanda Melčor svojom naracijom denormalizira nasilje uz nekoliko strategija: normalni likovi sa svakodnevnim problemima čine nasilje, pokazujući da ono nije svedeno na neka nepredstavljiva čudovišta. Ljudi koji čine nasilje su oni koje je oblikovala toksična kultura. Perspektivama ženskih likova poput Norme i Jesenije, centriraju se ženska iskustva u okviru narativa, i bol koju su pretrpjele. Patrijarhat se nalazi u svima – od Jesenijine bake, koja udovoljava svim hirovima muških članova porodice, jer boys will be boys, dok ženske članice muči zbog njihovih prijestupa i čak kažnjava zbog nečega što su muški učinili; preko monstrouznosti Norminog očuha, koji je izvana fini porodični čovjek do Luismijevog i Brandovog pasivnog pristupa, iako ipak žele biti prihvaćeni od strane drugih muških glasnijih tinejdžera.
Melčorina Sezona uragana je uznemirujući ekspoze razornog uticaja moći patrijarhata u Meksiku. Nakon završetka čitanja ovih redova bez paragrafa i stanke, čitatelj/ica ostaje zauvijek promijenjen/a nepopustljivim opisom nasilja. Kroz inovativnu narativnu strukturu, liričnu, ali istodobno brutalnu prozu, Melčor denormalizira hororičnu realnost femicida, mačizma i opresije, dajući prostor ženskim glasovima, ali i onima koji su saučesnici u nasilju. Ovo djelo razbija sve iluzije o magičnom Meksiku, i otkriva monstruozno lice patrijarhata – koje vreba iza svakog ugla, od intimnih odnosa do institucionalne korupcije. Sezona uragana je testament transformativnoj moći pripovjedanja i temeljno istraživanje najmračnijih aspekata ljudske prirode.
novembar, 2025.
