Stvaralaštvo Šarla Bodlera ne može se svrstati u neki određeni pravac zbog toga što je on zapravo preteča simbolizma koji se tek kasnije razvija u onom pravcu u kojem ga danas poznajemo. Njegova poezija je odraz njegovog života, razvratnog i buntovničkog ponašanja, misli otuđenog i revoltiranog pesnika. Bodler je uveo estetiku zla i kult ružnog, a do toga je dovela opsednutost smrću, uživanje u porocima, sklonost ka nastranom. Legenda o ukletim pesnicima inspirisana je Bodlerovim životom i stvaralaštvom.

Karakteristično za simbolizam je upravo to spuštanje tema u svakodnevno, neuzvišeno, teme kao što su gradski život, prostitucija, prljave ulice, noćni život, pijanstva i izmenjene svesti, postaju centralne. Simbolizam nastaje kao reakcija na realizam, naturalizam i parnasovce. Simbolisti odbacuju tradiciju i prazne reči koje zamenjuju simbolima, rečima koje dobijaju dublje značenje. Simbol je pojam koji obično ima tradicionalne asocijacije, pa se njegovo značenje menja i nadgrađuje. Bitan je nagoveštaj, aluzija, ne i potpuno razotkrivanje.

Felisijen Rops, "Modeli" ili "Žene", izvor: Wikimedia

 Cveće zla

Zbirka pesama Cveće zla bila je kontroverzna, protiv nje se bunila i vlast i društvo. Bodler im je u lice bacio užasnu svakodnevicu čovečanstva i njima se to nimalo nije dopalo. Bodler blud i razvrat upoznaje na studijama u Lionu i Parizu, ne privlači ga aristrokratija, već boemi i niži slojevi društva. Zahvaljujući njima stvaralaštvo ovog pisca uvodi teme koje do tada nisu bile inspirativne piscima.

Teme poput seksa, smrti, lezbejske ljubavi, teskobe života, alkohol i opijati glavni su razlog zbog čega je ova zbirka naišla na toliko neodobravanje.  Bodler „krade” i teme iz romantizma, poput bekstva i pobune, ali one kod njega dostižu potpuno novi, tragični obrt, jer smrt postaje apsolut.

Nakon objavljivanja zbirke 1857. godine, Bodler biva novčano kažnjen, a čak šest pesama ne prolaze cenzuru, te nisu štampane u prvih nekoliko izdanja. Istu sudbinu doživljava i roman Gospođa Bovari koji iste godine objavljuje Gistav Flober.

 

Bodler je svestan moralnog i fizičkog propadanja, ali on se ne kaje niti žali zbog toga, izlaz vidi u smrti. Tragičnost ove potresne poezije time je još više pojačana.

Kao i Edgar Alan Po, Bodler veruje da pesme moraju da budu unapred osmišljene celine, pa je zbirku pripremao čitavih deset godina. Cveće zla se sastoji od ciklusa pesama koji se asocijativno nadovezuju i imaju zajedničke motive: Splin i ideal, Pariske slike, Vino, Cveće zla i Pobuna predstavljaju i alegorijsku sliku etapa Bodlerovog života.

Žana Dival

Svojoj ću mržnji ja dati da pije
Nepentes, otrov koji duh moj žudi
S ljupkih vršaka tvojih oštrih grudi
Gde nikad srce tamnovalo nije!

(Leta, Šarl Bodler)

Bodler upoznaje Žanu Dival nakon povratka iz Indije. Ova mulatkinja francusko-afričkog porekla, grube lepote, punih usana i crne kose, užasno je negativno uticala na Bodlerov život – bila je poročna, nezgodnog karaktera i destruktivne prirode. Radila je u jednom pozorištu kao balerina i glumica. Njihova veza trajala je dve decenije, i većinski je zbog nje Bodler formirao negativan stav o ženama (iako su stihovi njegovih pesama na neki način omekšali nakon njihovog susreta). Druga osoba koja je umnogome uticala na Bodlerov stav o ženama bila je njegova majka. On je i u svojim lošim trenucima bede i nemaštine morao da brine o Žani. Posvetio joj je više pesama, kao što su Leta i Nakit.

Žana nije bila verna žena, a o svojim avanturama sa drugim muškarcima je često pričala i samom Bodleru. Uprkos tome, Bodler je bio vezan za nju, trpeo je njen raskalašni život, čak ga je i finansirao svojim stečenim i nasleđenim novcem.

piše: Aleksandra Vujić

Leave a Reply

Your email address will not be published.