piše: Jasmina Bigović
Biografija i istorijska pozadina
Rjunosuke Akutagava, rođen 1892. godine, otac japanske kratke priče. Odrastajući u malom gradu Kjobaši koji je i dalje negovao starinski duh Edo perioda, od malena se interesovao za Kabuki pozorište ali i zapadnjačke novonastale trendove modernizacije Japana koja ga je okruživala kako je bivao stariji. Bio je briljantan učenik i student, diplomirao je engleski jezik na Tokijskom Carskom Univerzitetu koji mu je dao svojevrstan uvid u zapadni senzibilitet, jer je čitao Tolstoja, Dostojevskog, Mopasana, kako na originalnom jeziku tako i u engleskoj adaptaciji. Naime, on je u djelima prikazivao svoja vjerovanja da književnost treba da bude univerzalna, tj. da se svako može poistovjetiti sa napisanim djelom. Stvarao je tokom Taišo perioda koji je miran u odnosu na Meiđi, čiji je tadašnji politički slogan bio ,,Japanski duh, zapadna tehnologija”. Cilj im je bio da uvedu tehnološki napredak Zapada ali da stanovnici i dalje budu dobri i pokorni konfucijanisti kako bi se njima lakše vladalo.
Međutim, Meiđi period, koji je došao kao suprotnost Edo periodu prije njega, otvorio je oči novim generacijama željnim iskustava, osakaćenim prethodnom izolacionom politikom sakoku, koja je začaurila njihove pretke čak 220 godina unatrag. Taišo period je ta dva elementa objedinio i napravio neku vrstu balansa između Zapada i japanskih tradicionalnih vrijednosti.
Akutagava je postao jedan od reprezentativnih pisaca Japana, njegove knjige se izučavaju u školama, čitaju se iznova i iznova kao neka pjesma koju pamtimo od malena koja nam je doprla u srce. Imao je tendenciju da radnje piše u različitim istorijskim periodima, od kojih je izabrao Heian period za našu pripovijetku Nos, time obilježavajući istorijske periode svojom fikcijom, te dajući im novu perspektivu.
Iz pripovijedaka se može vidjeti kako Akutagava, koristeći intertekstualni postupak, gradi duboko promišljene psihološke portrete svojih junaka. Koristio je znanja zapadnih književnih djela da napravi svoje autentično, kao što i jeste običaj kod Japanaca. Naš pisac, odrastajući u ovom turbulentnom periodu, preko ove kratke priče lijepo prikazuje iskrivljene vrijednosti društva sa kojima se susretao tokom svog burnog života.
Psihološki opis karaktera Zenćija Naigua, glavnog junaka pripovijetke Nos
Akutagava ovo djelo opisuje iz trećeg lica nepoznatog autora, kao i unutrašnje misli protagoniste Zenćija, jednog od deset viših budističkih sveštenika pri carskoj palati u Kjotu. Drugi učenici ga posmatraju kao višu figuru sa mnogo znanja i mudrosti. Čitav život je bio opčinjen svojim nosem i nosem kao pojavom. Ljudi su komentarisali, naročito njegovu nemogućnost samostalnog jela zbog veličine nosa. Neizmjerno su ga poštovali, ali i sažaljevali. Svakodnevno je recitovao sutre i propovijedao svojim učenicima. Posmatrao je ne ljude, već nos koji ih krasi, trudeći se čak i da pronađe neku istorijsku figuru koja je imala sličan problem kao on kako bi sebi olakšao.
Uvijek je obraćao pažnju da li ga neko naročito drugačije gleda, strahovao je da u bilo kojoj konverzaciji pomene riječ nos kako ne bi drugi primijetili koliko je opterećen. Posmatrao je sebe u ogledalu iz svih uglova, vježbajući poze u kojima ne izgleda naročito bolje on – već nos.
Elementi ironije i satire
Čitajući ovo djelo nailazimo na razne elemente, štaviše aluzije koje nam prikazuju suštinu priče. Prva simbolika na koju nailazimo je budistička. Na samom početku se naglašava ime glavnog lika. Zenći predstavlja mudrost zena u svom značenju, što bi trebalo da ga opiše kao mudro, svjesno biće, koje pronalazi svrhu u samom sebi, ne na osnovu svog izgleda, a naročito nosa. Na isti primjer možemo dodati i Kanon sutru koju Zenći redovno proučava, koja je, u stvari, poglavlje Lotus sutre, te smatrana najbitnijom u japanskom Mahajana budizmu. Tu se prikazuje čarobna moć bodisatve saosjećanja koja odgovara jaucima svih svojih vjernika.
Naime, Zenći, kao pripadnik Mahajana budizma, samim tim i praktikuje vjerovanje u Amidu, prema kojoj se u trenutnom životu upravo čistimo od svih spoljašnjih nečistoća i težimo unutrašnjoj Nirvani kako bismo došli do Čiste zemlje. Izgleda da Zenći upravo to nije dostigao i ovi motivi nam ukazuju na tu činjenicu. Takođe se pominje i Fugen, bijeli slon koji simbolizuje Budinu koncentraciju uma, što takođe možemo da povežemo sa Zenćijevim fokusom koji mu je isključivo na nosu, čak i dok izučava sutre i radi dnevne ritualne zadatke. Ove radnje mu isključivo pomažu da skrene misli.
Simbolika nosa kao Zenćijevog ponosa
Nos kao simbol korišćen je u mnogim djelima kao što su Kolodijev Pinokio ili kao tematski prikaz, što možemo uočiti u Gogoljevoj kratkoj pripovijetki Nos. Naime, u Pinokiju nos predstavlja ego koji se sa svakom laži povećava, dok Gogolj prikazuje nos kao nešto što ima sopstven život, nezavisno od čovjeka. S obzirom na to da je nos pripadao zvaničniku Sankt Peterburga, najbliže se može predstaviti kao ponos same ličnosti. Na isti način bismo mogli opisati nos koji je Akutagava uzeo kao glavnu ideju pripovijetke uz pomoć nekoliko ključnih momenata.
Prva situacija u kojoj možemo da simbolizujemo nos kao Zenćijev ponos jeste kada on ne može da jede sam, već mora njegov učenik da mu podiže nos dugačkim štapom da mu ne bi upadao u hranu. Već smo naglasili kako je Zenćiju najbitnije da drugi ne primjete kako se on opterećuje svojim izgledom jer koncept budizma nalaže da treba vrednovati i voleti sebe u svakom obliku. Naime, njegov student koji mu drži nos iznad jela predstavlja tu njegovu vezanost za tuđe mišljenje i vrednovanje.
Takođe, Zenći je bio opsjednut željom da pronađe istorijsku ličnost koja liči na njega ili ipak neku osobu, samo da postoji neka persona sa podjednako ružnim nosom, kako bi se on osjećao bolje u pogledu svog samopouzdanja, ili ipak ega. Kada bi posjetioci dolazili u hram, a to se dešavalo redovno, da li zbog javnih predavanja o sutrama, ili jednostavno da uživaju u ljepoti hrama i molitvi, on nije mogao da kontroliše svoju opsesiju, pa bi krišom ili čak očigledno tražio sebi sličnog.
Jako bitna scena jeste kada mu njegov student koji se upravo vratio iz Kjota, na njegov zahtjev, pronalazi rješenje za životni problem sa nosom. Naime, Zenći je prvo odbio bilo kakvu pomoć da ne bi ispao očajan, ali i da ne izgleda kao da razmišlja o tome. Htio je da ga taj student nagovara dalje kako ne bi ispalo da njemu treba pomoć, već da udovolji učeniku koji pokušava da mu pomogne. Ta ideja mu je uspjela kako je učenik u nekoliko navrata insistirao da probaju potencionalno rješenje. Proces je podrazumijevao duplo kuvanje nosa, kao i da mu student gazi po nosu kako bi odstranio višak, što možemo da povežemo sa Zenćijevim problemom sa samopouzdanjem koji mu zavisi od drugih, a u ovoj situaciji učenik mu maltene gazi po ponosu jer, nakon uspješne intervencije, svi su počeli da mu se rugaju. Prestali su da žale svog učitelja, ali i da ga poštuju. U djelu je naglašeno kako mu se otvorenije smiju da bi on primijetio. Čak je jedan učenik jurio psa štapom kojim su dizali njegov nos tokom jela. Ovo može jasno da ukaže na sinonim nosa i ponosa u djelu.
Koliko god da je prividno bio srećan zbog novog izgleda, možemo da zaključimo da on nije tražio sreću u svom izgledu već u potvrdi drugih ljudi. Bio je nesrećniji kad je svakodnevno trpio izrugivanje od strane svojih učenika nego dok je imao ružan nos. Nakon svih ovih dešavanja njemu se preko noći vratio prvobitni izgled i time je bio najsrećniji u svom životu jer mu se više niko neće rugati.
Akutagava – među deset najboljih japanskih pisaca
Akutagava je nastavio da svojevrsnim znanjem iznenađuje čitaoce, naročito koristeći autentičnu energiju u radnji svakog djela, te ubacivši u ovu pripovjetku jednu vrlo maštovitu situaciju. Dovitljivost koja krasi njegova djela, ali i uticaj na japanski narod, učinili su ga slavnim, pa danas postoji Akutagavina nagrada. Autor je uvršten među najboljih deset pisaca japanske književnosti. Pripovijetka Nos bila je njegovo prvo prepoznato i uvaženo djelo. Korišćenje ironije i satire i upotreba svakodnevnog jezika čini njega, ali i njegova djela, zaista posebnim.
decembar, 2025.
