piše: Iva Vukotić
Ljeto može biti u isto vrijeme uzbudljivo i naporno. Ispunjeno pozitivnim vibracijama i doba kada se um razbistri i započne sezona kupanja, opuštanja i provođenja vremena sa prijateljima, ali isto tako može biti goruće, čak pogubno za prirodu koja nas okružuje. U umjetnosti, postoji tek par uobičajenih predstava ovog godišnjeg doba: razigrana omladina na plaži ili morski pejzaži. Međutim, Mark Šagal je uradio nešto drugo: uzeo je paletu u nijansama požara i stvorio sparnu, tešku kompoziciju koja stvara osjećaj klaustrofobije iako je u pitanju otvoren prostor. Međutim, kontekst uveliko prevazilazi puku predstavu teškog ljetnjeg popodneva.
Izvanredni doprinosi Marka Šagala, pored slikarstva, obuhvataju i njegov rad za scenu, uključujući pozorišne, operske i plesne produkcije. Tokom svog šestogodišnjeg izgnanstva u Sjedinjenim Američkim Državama za vrijeme Drugog svjetskog rata, Šagal je prvi put dobio priliku da radi scenografiju za balet.
Godine 1942. Ballet Theatre of New York (danas American Ballet Theatre) angažovao je Šagala da osmisli scenografiju i kostime za balet Aleko čiju je koreografiju uradio Leonid Masina. Ovaj balet zasnovan je na romantičnoj poemi Cigani Aleksandra Puškina i Triju u a-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Premijera je održana u Meksiko Sitiju, gdje je Šagal završio scenografiju, 8. septembra 1942. godine, a mjesec dana kasnije balet je izveden u Metropolitan Opera Hausu u Njujorku.
Balet pripovijeda tragičnu priču o Aleku, mladom Rusu koji napušta gradski život. Pridružuje se grupi Roma i zaljubljuje u Romkinju Zemfiru. Međutim, ona ga izdaje, pa Aleko na kraju, u naletu ljubomore i bijesa, ubija nju i njenog ljubavnika. Šagal je nastojao, kako je sam rekao, da „pronikne u Aleka bez ilustrovanja, bez kopiranja bilo čega”. Želeo je „da boja sama igra i govori”. Naslikao je četiri scenografske pozadine, uključujući i ovu, kojima je scenu oblikovao pomoću nekoliko simboličnih elemenata i snažnih, intenzivnih boja.
Na ovoj slici dominiraju nijanse crvene i žute, stvarajući iluziju ljetnje vreline. Iako se nazire čamac na vodi, slika djeluje suvo, bez ijednog elementa koji bi unio osvježenje i podstakao izmicanje teškom, nemilosrdnom suncu koje prži. Slika, takođe, pripovijeda o bijegu, usamljenosti, smrti i otrgnutoj mladosti (detalji u vidu kose i mlade jele okrenute naopako). Sam motiv pšenice može imati simboličko značenje. Pšenica je tradicionalno povezana sa životom, plodnošću, prirodom i obiljem. Njeno zlatno polje može predstavljati zrelost i punoću života. Istovremeno, pšenica je dio prirodnog ciklusa – ona raste, sazrijeva i na kraju se žanje. Zbog toga se u ovom jednostavnom motivu može prepoznati i ideja prolaznosti i proticanja vremena.
Šagal se poigrava perspektivom i prostorom. On nije strogo definisan i djeluje kao da elementi koji su postojani, poput čamca, lebde u vazduhu. Djeluje kao da se radi o maglovitom sjećanju autora ili unutrašnjoj viziji, snu koji ostaje samo u tragovima zasnovanim na osjećaju koji je ostao prilikom buđenja. Budući da je scenografiju činilo još nekoliko predstava koje su se uklapale u koncept i tok radnje, cjelokupan ciklus se može smatrati jednom kompaktnom cjelinom koja predstavlja vizuelni ekvivalent muzike i pokreta.
Danas je djelo dio zbirke Filadelfijskog muzeja umjetnosti u SAD. Međutim, trenutno se nalazi na dugoročnoj pozajmici u Aomori Museum of Art u Japanu, gdje je izloženo zajedno sa ostale tri Šagalove scenografske pozadine za Aleko. Predviđeno je da pozajmica traje do 2027. godine.
septembar, 2026.
