ilustracija: Maria Bramasole

piše: Teodora Rebić

Umetnost, a ponajviše poezija, apstraktna je i mistična. Čitaoci, pa i stručnjaci često ne znaju šta je pesnik hteo da kaže. Zavisno od pravca kome pripada, pesma može imati razne uloge i svrhe. Ali, šta je poenta pesme koju ne možemo da razumemo?

Simbolizam, pravac u umetnosti, posebno značajan za poeziju, nastaje u Francuskoj u 19. veku. Pesnici, koristeći simbole i metafore, potpuno indirektno se obraćaju čitaocima. Smisao pesama se skriva, prenoseći fokus sa značenja na zvučanje pesme. U tu svrhu, korišćene su i stilske figure kao što su sinestezija i onomatopeja, pomoću kojih se razrađivala svaka povezanost između mirisa, zvuka, boje i smisla reči i njenog približnog značenja. Bitnu ulogu u simbolističkoj poeziji igrala je muzikalnost, pri čemu se težilo eksperimentalnom jedinstvu, koje se nije dalo racionalizovati.

Dakle, ako ne razumete simboliste, ne brinite. Oni se ne obraćaju vašem razumu, već intuiciji. Oni stvaraju slikovit niz stihova koje treba da osetite srcem i doživite čulima.

Najdalje od razuma otišao je Pol Valeri. Njegova je pesnička nit igra po tankom ledu. Prevazilazi sva pravila, nadilazi sve ideologije, prodire sve kalupe koji se nameću. Ali ostaje u dodiru sa suštinom. Valeri prelazi sve granice logike, ali se za njegovu poeziju nikako ne može reći da je besmislena.

ilustracija: Maria Bramasole

Ne trudite se da shvatite sledeće stihove, već pokušajte da ih doživite srcem:

Obilje predvečerja

Napuštena poema…

Sunca podnoseći svemogućnu lenost
što lebdi i da se oku posmatrača,
pogled!… Pijem rajsko vino, a kroz snenost
dlan mi tajno zrno krajnjeg vrha glača.

U prsima plamnim nosim jasnu nežnost,
igram se vatrama drevnog otkrivača;
al’ bog postepeno kroz svoju izvesnost
u ruju vazduha sa lakoćom jača.

Dajuć misli u dol čisti da utanja
muke predvečernje sa praznih putanja
shvataju bez ptica svu svoju bezmernost.

Svež Anđeo okom nasluti kroz smernost,
visoko rođenje zvezde što se sanja,
da dela dijamant što probada svetlost…

Pored stilskih figura i težišta na muzikanosti i lepoti stiha, Valeri se služi motivima koji odgovaraju tom stanju svesti. Osim što forma i akustičnost pesme ostavljaju čitaoca opijenim, tome doprinosi i njena sadržina. Valeri veoma često opisuje stanje između sna i jave, zanos, pijanost i strast. Još češće govori o konkretnim čulima, budeći ih i nadražujući. On teži da čitaoca zanese, omami i zaljubi. Poezija tada, pa i umetnost, imaju imanentnu svrhu. Bukvalno uživanje u bukvalnom konzumiranju reči.

„Pričati, proučavati, opisivati – to nije više zadatak moderne poezije. Stihovi moraju delovati poput muzičke emanacije, ne smislom, već sonornošću. Ne značenjem, već muzičkim vibracijama. Poezija postaje vrsta muzičke partiture.”

Stefan Malarme

Valerijeva poezija ne podučava, ne propoveda, već dotiče i pomera. Kada se uloga poezije tako odredi, mogućnost tumačenja se obesmišljava. Iako pesme imaju smisao, i to veoma dubok, ne treba da borimo borbu interpretacije, već da je doživimo slobodno i subjektivno. Njegovo pesništvo je čisto pesništvo, a za njega je pojam čistog oslobođen naslaga nepoetskog. Možemo razmišljati – da li je moguća takva pesma, stihovi koji bi bili oslobođeni svih nepoetskih elemenata stvarnosti?

Elementi koji ostaju centralni su elementi zvučanja. Pesnik kao da teži da naređa najlepše i najmilozvučnije reči, najmelodičnije kombinacije slova i slogova. Reči koristi kao instrument za pesmu koju čitalac ne čita već sluša.

„Ako se simboli ne osećaju neposredno iz ritma, niti valja muzika, niti valja poezija.”

Isidora Sekulić

Poezija se pretvara u muziku, postaje toliko apstraktna i duboka da iskazuje neiskazivo i neobjašnjivo i biva melodija duše.

(Bez naslova)

Zdravo! Sva božanstva kroz ružu i slanost,
prve igre mladog svetla što se mrvi,
ostrva!… Uskoro trmke, kad plam prvi,
vi što vas prorekoh, stvori da vam stena
svemoćne rajeve oseti crvena;
stidni vrsi s kojih plodni žar treperi,
šume uzbrujane od misli i zveri,
ljudskih himni punih darova prostora,
ostrva! U šumu pojaseva mora,
majke uvek čedne, pored ožiljaka,
divne ste mi Parke dok klečite svaka:
ništa nije ravno cveću što s vas padne,
al’ kako su, na dnu, vaše stope hladne!

Jasno je da simbolisti ne mare za formu. Pravilo u pisanju je da nema pravila, poželjno je kršiti sve tradicionalne norme versifikacije. Oslobođeni od starih zakona, oni pokazuju kakve lepote se sve mogu iskazati fleksibilnim stihom. Vers libre – pesnikovo pravo da napiše jedan stih od četiri sloga, a sledeći od devetnaest, sve da bi postigao veću muzikalnost.

ilustracija: Maria Bramasole

Poklonik pesma je Valerijeva programska pesma, jedna od najdirektnijih pesama o pesmama. Ako do ovog dela teksta niste uspeli da dokučite enigme Valerijevih stihova, ona će vam sigurno pomoći u tome. U njoj pesnik, na sebi svojstven način, teži da pojednostavi i opravda svoj stil, svoje motive i njihovu svrhu.

Poklonik pesma

KAD iznenadno pogledam svoju vlastitu misao,
ne mogu se zadovoljiti time što moram da trpim
tu unutarnju reč bez ličnosti i porekla; te kratko-
veke oblike; i tu beskonačnost zahvata zahvata prekinutih
njihovom vlastitom lakoćom, koji se preobražava-
ju jedan u drugoga, dok se s njim ništa ne menja.
Neujednačena, premda se ne čini takvom, ne toli-
ko trenutna koliko je neposredna, misao takva je
njena priroda, nema svoj stil.

ALI samo ja ne posedujem svakog dana moć da
svojoj pažnji predložim nekoliko neophodnih bića,
niti da glumim duhovne prepreke koje bi izgradi-
le nekakav privid početka, potpunosti i kraja, ume-
sto moga nepodnošljivog bega.

PESMA je trajanje tokom kojega, čitaoče, udi-
šem zakon koji je bio pripremljen: dajem svoj duh
i mašine svoga glasa; ili samo njihovu moć, koja
se miri s tišinom.

PREPUŠTAM se divnom stanju: čitati, živeti tamo
gde vode reči. Njihovo pojavljivanje je zapisano.
Njihove zvučnosti pripremljene. Njihovo gibanje
se ostvaruje, na osnovu prethodnog razmišljanja, i
strmoglaviće se u veličanstvenim i čistim grupama,
u odjeku. Čak su i moja iznenađenja obezbeđena:
ona su unapred skrivena, i čine deo celine.

POKRENUT kobnim pisanjem, dok uvek budući
metar nepovratno otpočava moje sećanje, osećam
svaku reč u njenoj punoj snazi, zato jer sam je
beskrajno čekao. Ta mera koja me uznosi i koju
ja bojadišem čuva me od lažnog i od istinitog. Ni-
kakav slučaj, nego izvanredna mogućnost koja se
učvršćuje. Bez napora pronalazim jezik te sreće; i
znalački mislim jednu sasvim određenu misao, ču-
desno prodornu, – s proračunatim prekidima, bez
neželjenih tamnina, čiji me pokret upravlja a veliči-
na prevršuje: misao neobično završena.

Tekstovi pesama preuzeti su iz zbirke Poezija, koju je priredio i preveo Kolja Mićević, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

jul, 2023.

Leave a Reply

Your email address will not be published.