piše: Ermina Ribić
Stih iz naslova pripada poemi ’Učiteljica’.
Binarne opozicije žena/priroda i muškarac/kultura, inače uspostavljene prvo u jeziku a potom prenesene u samu društvenu dinamiku, oslikavale su (i dalje oslikavaju) ustaljene rodne uloge. Tako veza žena i biljaka datira još sa kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada su neke od pionirskih knjiga o botanici upravo napisale žene, tada već uveliko zahvaćene svojevrsnom cenzurom u oblasti umjetničkih tekstova. No, neće proći dugo vremena kada će i iz ovog (naučnog) prostora biti protjerane, a botanika, kao temelj za današnju hortikulturu i poljoprivredu, postat će isključivo muški rejon.
Topos bašte u prethodnih nekoliko stoljeća mijenjao je svoje posjetiteljke kroz njihovo klasno određenje, stalno oscilirajući između žena visokog staleža i onih koje nisu imale ikakvo obrazovanje i živjele na selu. Ovo klatno ispunjeno predrasudama njihalo se od slike dvorske dame koja njeguje vrt sve do pomahnitale vještice koja miješa razno bilje kako bi liječila bolesne ili bacala čini crne magije.
Bilje i sama (Majka) Zemlja i dan-danas se poistovjećuju sa ženama i ženskim: kao što žena nosi, rađa i njeguje, tako i zemlja daje plodove, hrani i podržava život (često posredstvom muške ruke!). Prva zbirka poezije Voće i povrće (1971) američke spisateljice Erike Džong govori upravo o ženskom iskustvu, seksualnosti i identitetu kroz metafore plodova iz bašte i organskog.
Više od prirode
Iako se Džong proslavila romanom Strah od letenja (1973), pojedine teme iz njene prve zbirke poezije tematski i stilski se dodiruju sa ovim, tada izuzetno problematičnim proznim djelom. U oba djela nailazimo na subverzivnu ideju o ženi koja izlazi iz patrijarhalnih okvira. No, kroz pastoralne slike, rana poezija Erike Džong slika tijelo koje bubri, osjeća i koje, u jednom trenutku, otkriva svoje moćne slojeve. U periodu kada je ova zbirka nastajala, drugi val feminizma uveliko je cvjetao u SAD, pa nije iznenađujuće što teme poput seksualne slobode i ženske tjelesnosti zauzimaju centralni dio ove zbirke.
Zbirka je podijeljena na pet lirskih ciklusa: Voće i povrće, Dodir, Evo ga, stiže, Objektivna žena i Cvjetožderi, a interesantno je da je svaki od njih tematski (a ponekad i formalno) različit. U pojedinim poemama, autorica se poigrava sa grafičkim izgledom stihova i donekle stvara vizualnu poeziju. Iako zbirka nosi naziv po prvom lirskom ciklusu, nisu sve poeme o voću i povrću: Prijelom, Evo ga, stiže, Naselim, Prekapajući kinesko groblje ili Šetajući kroz Upper East Side slikaju uhvaćene trenutke svakodnevice.
U drugim poemama, poput Knjiga ili Ars Poetica, autorica piše o samoj poeziji, kako ona nastaje (poredi je sa kuhanjem, tim ženskim poslom), i kako je ženska poezija evaluirana često kroz muške stručnjake. Ipak, one poeme koje uvrštavaju voće i povrće, kao i različito bilje, u Džonginoj poeziji služe sasvim različitu svrhu od one koja je stoljećima poistovjećivana sa ženama i ženskim iskustvom u bašti ili sa biljkama.
Voće i povrće, muškarci i žene
U prvom lirskom ciklusu ove zbirke nećemo naći naslovljene poeme. Štaviše, pjesnikinja se odlučuje da poeme naslovi samo brojevima i da na različite načine pjeva o povrću i voću, koristeći ih najčešće kao metafore i ironiju. Džong je majstorica u približavanju metafizičkih tema kroz lupu najobičnijih stvari. Tako u poemi broj 5 iz ciklusa Voće i povrće kaže: „Onda mislim o očaju kada luk traži svoju dušu i nalazi samo različite ljuske”. Luk je svakodnevna namirnica, slavljena samo u Francuskoj, kaže Džong, a u ovom kontekstu luk postaje simbol introspekcije i svojevrsnog pokušaja da se dođe do suštine sebe, i to kroz ogoljavanje slojeva koje je društvo, kultura ili lično iskustvo s vremenom nataložilo. Na kraju guljenja luka, odnosno potrage za Jastvom, Džong humoristično zaključuje da nam preostaje samo da plačemo ili da stvaramo nove slojeve i nove ljuske oko sebe i u sebi.
Poema broj 13, ili, bolje rečeno, poetski fragment ispisan kao proza, dično pokazuje kritičku oštricu koju pjesnikinja na duhovit način usmjerava ka falocentričnom društvu:
„Pjesma o bananama još nije napisana. Južnjaci uvelike brinu o bananama. O njihovoj koži. A gotovo svako brine o veličini banane, kao da to ima veze s okusom. Male su banane ponekad vrlo slatke. No banane su poput pjesnika: žele samo čuti kako su velike. Zelene banane žele čuti kako su zrele. Po Freudu, djevojke zavide bananama.”
Erika Džong, Voće i povrće, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1981.
Banana je očigledno simbol muške seksualnosti i rodnih stereotipa. Džong aludira na historijsku fiksaciju društva i patrijarhalne kulture na muški seksualni identitet. Penis je često reduciran na svoj fizički aspekt i veličinu, a vrlo rijetko na svoju ulogu u reprodukciji (za razliku od vagine koja se u dominantnom diskursu gotovo isključivo povezuje s porođajem i materinstvom, praznim prostorom koji se treba ispuniti, a rijetko sa žudnjom ili užitkom). Banana u ovoj poemi više nije voće, već muški ego, seksualno oblikovani identitet. Pominjanje Frojda i djevojačke zavisti nije ništa drugo nego indirektni citat na poznati frojdovski koncept ženske zavisti na penisu, koji Džong izvrgava ruglu dovodeći patrijarhalni simbol moći u vezu sa voćem koje je brzo kvarljivo i ranjivo. Na koncu, implikacija da psihoanaliza može odrediti identitet, kao što je to često slučaj sa cijelim Frojdovim opusom, svedena je na vrlo ironičan i kritički komentar koji ukazuje na ograničenost i problematičnost takvih teorija.
U poemi broj 9 iz istoimenog ciklusa, autorica se dotiče i ženskog spolnog organa, te piše: „To nije praznina,/ voćka među tvojim nogama,/ već dugi hodnik historije,/ i snovi se njima spuštaju/ po mjesečini”. Ovu voćku u drugim poemama Džong naziva jabukom i breskvom, koristeći se tim slikama kako bi dozvala dugu tradiciju poistovjećivanja vagine sa senzualnim i sočnim voćem. Ovdje se ne radi samo o metaforama senzualnosti, nevinosti ili plodnosti: Džong kao da namjerno upotrebljava ovo žensko voće samo kako bi čitateljstvo prepoznalo dugu tradiciju objektivizacije ženskog tijela.
Odvajajući se od stotinama godina duge tradicije poetizacije ženskog tijela kroz poređenja sa sočnim voćem, Džong upućuje kritičke komentare na historijski ukorijenjene narative u kojima se žensko tijelo doživljavalo kroz prizmu nabubrenosti koja se treba okusiti i time osloboditi, odnosno, kroz prizmu muške želje i potrošnje.
Oda zrelosti i kritika norme
Ciklus Objektivna žena u cijelosti je posvećen kritici objektivizacije žene, bilo kroz perspektivu patrijarhalnih očekivanja muškaraca, bilo kroz perspektivu samih žena koje preuzimaju uloge bez propitivanja. U poemi Zapovijedi, Džong govori o nizu apsurdnih uvjeta koje pjesnikinja treba ispuniti: „Ako žena želi biti pjesnik,/ ne bi smjela spavati s neobrezanim rukopisima;/ ne bi smjela pisati ode svojim abortusima;/ ne bi smjela spravljati jela od mesa jednoroga”.
U drugoj, grafički oblikovanoj poemi naslovljenoj Zrenje, pjesnikinja govori o sasvim običnoj kremi protiv bora, samo kako bi se dotakla teme prolaznosti ženske ljepote i njezine uslovljenosti društvenim očekivanjima:
„Izučavala sam kako žene zriju
kako
počinje oko očiju te možeš razlikovati
dvadeset dvogodišnju ženu od dvadeset osmogodišnje tek po
nejasnoj mrežici kraj kapaka podmukao nabor
nježan obris
što se širi iz vidnog polja
to
samo po sebi nije nelijepo.”
Erika Džong, Voće i povrće, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1981
Nakon sitnih bora oko očiju, oko nosa i usta, Džong ide dalje i veli da male grudi mogu ostati uspravne čak i nakon navršene tridesete godine, te da starenju ne odolijevaju ni stomak, ni ušne resice, ni vrat i podbradak. Cijela poema, iako zvuči kao da kritizira starenje, zapravo je oda zrelosti ženskog tijela koje se, kako na kraju poeme piše, ne treba postavljati pod cenzuru promjena, već prihvatiti da „godine obljube tijelo na jedini način na koji znaju”.
Sličnu slavu ženama zatičemo i u poemi Objektivna žena, sastavljenoj od nekoliko zasebnih sekvenci (Nos, Prstenovi, Sušilo, Ginekolog-porodničar). Prva sekvenca ritmičnim ponavljanjem fraze „I zato slavim” nabraja sve žene Amerike sa svim njihovim objektima koje svakodnevno koriste, sa svim njihovim osobinama koje ih u patrijarhalnom svijetu čine ženama i sa svim njihovim potragama za identitetima. S druge strane, u sekvenci Prstenovi, poema prikazuje udovicu koja je, čini se, zauvijek vezana za svog pokojnog supruga jednim običnim vjenčanim prstenom, čime se očigledno doziva snaga braka kao institucije i slavnog „dok nas smrt ne rastavi”. Džong ponovo ironizira patrijarhalna pravila i važnost braka, poigravajući se sa simbolom prstena kao vječnosti i neprekinutog kruga.
U sekvenci Ginekolog-porodničar, Džong vješto poredi ginekološki pregled s planinarenjem, koristeći metaforu kako bi pokazala nelagodu i osjećaj invazije koji se krije iza rutinskog medicinskog pregleda. Stih „ispitujući dugu pjesmu svog tijela/ na poprištu gdje leži jašući, njezina mu koljena uokviruju lice,/ njene grudi i trbuh pod bijelim šatorom” predstavlja žensko tijelo kao prostor koji se istražuje i osvaja poput nepoznate zemlje ili planinskog vrha. Time autorica istovremeno razotkriva i kritikuje način na koji medicina, iako objektivna i znanstvena, zapravo često zadržava muški pogled i, kroz njega, samu dinamiku moći nad ženskim tijelom.
Pojedite ovu pjesmu
Kada je Frensis Bejkon sredinom 17. stoljeća napisao da su neke knjige tu da se okuse, druge da se progutaju, a treće da se žvaću i svare, služio se metaforama kako bi opisao razine razumijevanja teksta. Erika Džong, s druge strane, kada kaže da čitatelji, čitateljice i učenici iz poeme Učiteljica pojedu njezinu pjesmu, izražava osjećaj frustracije i otpora: učenici u poemi nisu zainteresirani za znanje – oni su gladni učiteljice same i njenog tijela. Kada Džong piše: „pojedite ovu pjesmu”, ona ne poziva učenike iz poeme ili čitateljstvo na hedonističko uživanje u umjetnosti. Sasvim suprotno: kroz cijelu zbirku nas poziva da uočimo kako društvo i kultura od žena traže da budu ukusne za široke mase, odnosno, dostupne i potrošne.
Voće i povrće, kuhanje i jedenje općenito, u ovoj zbirci postaju ništa drugo nego sinonimi za različite načine na koje patrijarhat konzumira žensko tijelo, ali i ženski rad i emocije. Čin jedenja, posmatranja i dodirivanja sočnih voćki nisu više nevini ili čisto fiziološki. Oni postaju svojevrstan politički čin, signalizirajući apetit patrijarhata koji je nezasit. No, Džong ima odgovor na tu glad, odgovor ironičan, britak i sarkastičan do te mjere da izaziva smijeh koji boli.
avgust, 2025.
