Dario Hajrić piše prozu od 2015. godine. Rođen je u Foči, živi tamo gde se zatekne. U slobodno vreme bavi se mačevanjem i kartografijom Unutrašnjeg mora.
Mediteranijada
Laže onaj slijepac Homer kao pas.
Nikad ja nisam učestvovao ni u kakvom ratu, ja sam od ratova uspješno bježao na svih pet strana svijeta. Svud sam podmetao samo svoja leđa, a ne drvene konje. Od brodova sam najdalje dogurao do potpalublja kapetana Arsenijevića, a i to je previše krstarenja za ovakve kao što sam ja. Možda je onaj lažljivi Grk mislio na gradske i međugradske autobuse, njima sam se naputovao. Moje su ostrvlje podstanarski stanovi, uvijek se zabrojim oko dvadesetog, a i za gradove se moram dobro zamisliti. Nisam lunjajući sreo ljudoždere, vjerovatno su jedan drugog pojeli prije nego što su mi uletili u kadar. Čudan je to narod. Onoj sam Kalipso rekao – Srećo, pa gdje se baš mene uhvati, produži, bolje ti je. Nije me privlačio ni zov sirena, ja kad čujem sirenu, odmah mi pred očima pendreci, bijeli mantili, požari i mobilizacija. Nije mi rebra glodao kiklop, nego šiljate godine, gdje god i kad god bi me stigle. Slagao je pjesnik i to, valjda da poveća tiraž. Kirku je izmislio, muškarci se i sami znaju pretvoriti u svinje kad ih dovedeš za trpezu. Nemam ni strijelu ni dvanaest ušica sjekire, niti više imam šta kome dokazivati. Imam ovih dvije stotine devedeset i osam riječi, od kojih su neke možda prave, ali nijedna mi neće donijeti kraljevstvo. Nikad od mene monarhista. Pun mi pasoš Horgoša, Bregane i Batrovaca, a opet, jedino kud se mogu vratiti je prošlost. Od obale Itake imam jedan jedini kamen, tek toliko da mi imaginarijum ima težište.
Pa ipak, gledajući kako ti koža svijetli u ovom našem mraku i te tvoje prste kako nježno pale cigaru na najmanji svjetionik na svijetu, nešto mislim: možda slijepi prevarant ipak nije slagao baš svaku prokletu riječ.
Možda je postelja pod nama zaista živo drvo masline.
