piše: Iva Vukotić
U svjetskoj književnosti postoji mnogo ženskih likova koji, koliko god bili hrabri i odvažni, u istoj mjeri su i osuđeni na strašnu patnju. Od Antigone i Julije, pa sve do Ane Karenjine i Ketrin Ernšo, svaka heroina prolazi kroz neki vid borbe koju gubi zajedno sa svojim životom. Bile to neuzvraćene ljubavi, komplikovani porodični odnosi, želja za slobodom i nezavisnošću, svaka priča je intenzivna, emotivna, baca u trans i očaj. Jer neko je nepisano uvjerenje da je ženska patnja vrhunac cjelokupne svjetske patnje.
Ipak, niko nije mučio svoje junakinje kao Šekspir. U svakoj njegovoj tragediji prisutan je pretjerano histeričan, dramatičan, šokantan trenutak kada žene gube razum i dižu ruku na sebe nakon niza peripetija koje su stale na put miru, sreći i ljubavi. Svi smo makar jednom u životu čitali Hamleta, makar kao dio obavezne lektire u srednjoj školi. Upoznali smo tada Ofeliju, izabranicu naslovnog lika. Ona izvršava samoubistvo nakon što joj ljubavnik ubije oca. Ovaj prizor nikada nije prikazan na sceni, ali postoji jedan kratak dijalog između kraljice Gertrude i Ofelijinog brata Learta gdje se opisuje kako je Ofelija upala u rijeku dok je brala cvijeće i sporo se utopila, uz pjesmu kao posljednje riječi.
Možda upravo zbog činjenice da ovaj trenutak nikada nije viđen od strane publike, ali i zbog samog konteksta u kojem se ova ujdurma odigrala, tema Ofelijine smrti intrigirala je prerafaelite. Prerafaeliti su bili umejetnici koji su osnovali svoj pokret u 19. vijeku sa idejom da ožive i vrate italijanski kvatroćento (rani period renesanse) na umetničku scenu. Zato su slikari pridavali veliki značaj klasičnim pozama i elegantnim kompozicijama kojima je bio vičan Rafaelo, po kojem je pokret i dobio ime.
Jedan od vodećih prerafaelita bio je Džon Everet Mile. Jedno od njegovih najpoznatijih i najreprodukovanijih djela je Smrt Ofelije. Kompozicija prikazuje mladu ženu okruženu prirodom koja pluta na vodi iščekujući svoj kraj. Njena poza sa podignutim rukama i pogledom uprtim ka nebu je karakteristična za način prikazivanja svetaca i mučenika, ali u ovom slučaju posjeduje i blagu dozu erotike. Cvijeće koje je okružuje takođe nosi simboliku, naročito crveni makovi koji označavaju san i smrt. U viktorijanskom slikarstvu se posebna pažnja pridavala flori jer je svaka biljka nosila određeno značenje. Ofelija je klasičan primjer slikarstva prerafaelita, prije svega zbog teme. Ranjive, lijepe žene koje često očekuje neizvjesna ili tragična sudbina bile su vrlo popularne među pripadnicima ovog pokreta. Takođe, Mile veliku pažnju posvećuje koloritu i detaljima, trudeći se da kompozicija djeluje što realističnije, ali da istovremeno bude obavijena velom misterije i mašte.
Mile je sliku podijelio na dva dijela prilikom procesa nastajanja. Prvo se posvetio prirodi i proveo nekoliko mjeseci na obali rijeke Hogsmil, skicirajući pejzaž i radeći na njegovoj vjerodostojnosti. U jednom momentu vrijeme je postalo izuzetno vjetrovito i kišno, pa je umjetnik morao da potraži zaklon u jednoj napuštenoj kolibi, gdje je nastavio svoj predani rad. Prema njegovim riječima, osjećao se kao Robinzon Kruso. Drugi dio rada se sastojao od ženske figure. Kao model mu je poslužila Elizabet Sidal koja je morala da provede sate ležeći u kadi punoj vode. Na kraju se i prehladila zbog čega je njen otac od Milea tražio novčanu nadoknadu koja bi pokrila troškove liječenja.
Ofelija je imala veliki uticaj i na filmsku umjetnost, kao i dizajn nekih muzičkih albuma. Na primjer, postoji referenca u filmu Posljednja kuća s lijeve strane Vesa Krejvena iz 1972. na ovu sliku. Poster za apokaliptičnu dramu Melanholija iz 2011. prikazuje Kristin Danst kako pluta u vodi okružena lokvanjima i drugim biljem. Spot za pjesmu Nika Kejva Where the Wild Roses Grow ima segment u kojem Kajli Minog imitira Ofelijinu pozu, dok se reprodukcija našla i na omotu albuma Toma Repa i benda Pearls Before Swines.
Iako je Mileova slika najpoznatiji i najpopularniji primjer vizualizacije „najpoetičnije smrti u istoriji svjetske književnosti”, ima ih još. Na primjer, Odilon Redon, francuski simbolista, opredijelio se za snoliki prikaz Ofelije koja je okružena izmaglicom zagasitih boja i velikim buketom kao simbolom njenog tragičnog kraja. Nešto manje pitoreskna i prilično zastrašujuća verzija dolazi od umjetnice Medlin Lemar koja prikazuje polunagu ženu, razbarušene kose i izbezumljenog pogleda u cvjetnom polju. Umjetnica nagovještava da Ofelijina psihoza ne proizilazi samo iz traume izazvane smrću oca, već i iz neostvarenih, potisnutih seksualnih želja, čija izvor leži u pjesmi koju pjeva, a koja govori o ljubavnom rastanku i izdaji.
Sara Bernar, proslavljena pozorišna glumica, bila je i darovita vajarka. Napravila je svoju verziju Ofelije u mermeru po svom vlastitom liku. Glumica je takođe i otjelotvorila lik Ofelije na sceni nekoliko godina nakon nastanka ove skulpture. Bilo je planirano da se na scenu iznese zatvoren kovčeg, ali je Sara Bernar insistirala da odglumi beživotno tijelo koje će publika moći da vidi. I Salvador Dali nam je dao viđenje ove scene u tipičnom nadrealističkom stilu. Ženska figura sa zabačenom glavom unazad i prekrštenim rukama na grudima lebdi u nedefinisanom prostoru koji je vjerovatno rječno dno sa naizgled nasumično isprskanom bojom koja imitira cvjetne motive. U donjem uglu je Ofelijin profil koji izgleda kao studija ili skica, pa čitava slika djeluje kao da je u pitanju nedovršen rad.
Bilo kako bilo, u pitanju je izuzetno estetična tema, izdašna, koja nudi mogućnost eksperimentisanja i varijacija. Isprepletenost sna i smrti, fantazije i realnosti u motivu Ofelije stvara poetičnu bajku koja, koliko god tragična bila, predstavlja način da umjetnik zaroni u simbolizam, ali i čist larpurlartizam.
septembar, 2024.
