Knut Hamsun zasigurno je jedan od najpoznatijih norveških pisaca. Prvo što čitaoci njegovog opusa primete jeste dinamičan, a ujedno nežan jezik kojim Hamsun vešto slika svet svojih junaka. Često se naziva majstorom skandinavske verzije psihološkog romana što se zapaža u načinu na koji prikazuje život svojih protagonista. Drama je duboko inkorporirana u njegova dela, na čijem se čelu uglavnom nalazi običan čovek koji neprestano pokušava da uhvati srž života, ali mu ona izmiče iz šaka. Upravo je ta crta njegovog stvaralaštva privukla mnoge pisce potonjih generacija, koji su u Hamsunu pronašli uzor. Jedan od njih je i Franc Kafka, te postoje mnoge sličnosti između sveta Kafkinih junaka, bilo to svet u kome se zatekao Jozef K. u romanu Proces ili Karl Rosman, protagonista romana Nestala osoba i sveta koji stvara Hamsun i u kome su se obreli njegovi junaci. Dobar primer je Hamsunov roman Glad, koji je smešten u Kristijaniju (Oslo) i prati život neimenovanog protagoniste, čoveka koji provodi dane lutajući gradom pokušavajući da se prehrani i zatiče se u raznim neobjašnjivim situacijama, koje se u nekim momentima graniče sa apsurdnim. U ovim tehnikama koje Hamsun primenjuje, jasno se primećuje odbijanje realizma i njegova težnja da roman mora da govori modernom dobu. Kritičari takođe često navode Dostojevskog kao jednog od Hamsunovih najvećih uzora pri pisanju ovog romana.
Ono je takođe dobra polazna tačka da se objasne dva Hamsunova velika motiva koja se provlače kroz njegov opus. Na prvom mestu, Hamsun zagovara ideju da se ljudska svest mora dovesti u središte moderne književnosti. Svest se mora razbiti čime će se otkriti sve njene pojedinosti. Ovo stanovište nije strano poznavaocima književnosti modernizma, bili to čitaoci Virdžnije Vulf, Itala Zveva ili Jelene Dimitrijević. Poznato je da je modernizam imao čvrsto uporište u skandinavskoj književnosti, sama Virdžinija Vulf je bila veliki poštovalac života i dela Henrika Ibzena, te se njegov uticaj može zapaziti u mnogim tehnikama koje su ona i mnogi drugi modernisti uneli u svoja dela. Pored Ibzena, i Hamsun je bitan umni preteča ovog pravca pa su i njegove ideje o tome šta moderni roman treba da sadrži pronašle put do njegovih stvaralaca. Druga važna nit jeste Hamsunova težnja da se raskrinka urbana civilizacija i da se razotkrije kakav je život u velikom gradu. Na prvi pogled, ovo je priča o mladiću koji ne poseduje ništa. Dolazi u grad, nema dom, kao ni posao. Dolazi u grad da piše. I on piše, čak i kada se to drugima čini nemoguće i suvišno. Grad u koji dolazi je Kristijanija (Oslo), a godina je 1890. Ovaj grad mu ne pruža utočište, on luta njegovim velikim, modernim ulicama i zatočen je u lavirintu iz kog nema izlaza. Međutim, on i dalje traga i ne odustaje. Grad zauzima važno mesto i u delima japanskog pisca Harukija Murakamija, ali ima drugačiju ulogu. Murakamijev grad diše zajedno sa svojim protagonistom, prati njegove korake kroz minulu noć. Likovi osluškuju tišinu praznih i slabo osvetljenih ulica, ali uvek znaju da je grad tu, uz njih. Korak po korak, rame uz rame. Grad je najveće uporište. To nije slučaj sa Hamsunovim gradom. On je još jedna u nizu prepreka na koju protagonista nailazi. Ipak, sve te poteškoće ne ometaju njegovu čvrstu odluku da piše jer pišući živi, baš kao i spomenuta Virdžinija Vulf i mnogi drugi modernistički pisci.
Tradicija prikaza vremena se takođe menja. Vreme koje realno prolazi i teče je manje važno od onog koje nastanjuje unutrašnji život junaka. U prvi plan se stavlja subjektivno vreme i njemu je sve podređeno. Takođe, Hamsun oštro razgraničava i način na koji će se čitaoci odnositi prema njegovom protagonisti. On ne želi da saosećamo sa njim i jasno nam stavlja do znanja da postoje veoma jednostavni načini da se prehrani i da on ne mora da gladuje. Ipak, on to čini. Kako radnja romana odmiče, protagonista se sve više udaljava od sebe i postaje druga ličnost. Upravo zbog toga i nema ime jer ono nije bitno. Kako će se neko nazvati je suvišno i nepotrebno. Važne su etape kroz koje prolazimo, sve te sitne niti svesti satkane u jedno ljudsko biće koje određuju ko smo i šta smo na ovom svetu.
Hamsun takođe ističe opasnost svake umetnosti. Umetnost je biće koje diše i koje zahteva da stvaralac stavi život u njene ruke i da joj se u potpunosti preda. Roman jasno pokazuje da je došlo do promene u načinu razmišljanja i da se javlja jedna nova, velika ideja o prirodi umetnosti. Umetnost je najpre način života i jedna veština koja se ne može jasno razaznati niti razlikovati od života umetnika koji je stvara. Ona je, kako Pol Oster kaže, jedna veština koju možemo smatrati izrazom težnje da se iskažemo i da sve ono što nosimo u sebi pretočimo u nešto opipljivo.
Umetnost Hamsunovog protagoniste je zapravo umetnost gladovanja jer oba procesa kao uporište imaju iskonsku potrebu, kao i želju za nečim što će ih zadovoljiti i utoliti težnje koje nose u sebi. Samim tim što bira da gladuje, što to u mnogim situacijama svesno radi, Hamsunov protagonista ruši konvencije i očekivanja i ne ponaša se u skladu sa uobičajenim. Stoga on ruši konvencije na dva plana, radi to sa načinom na koji živi kao i načinom na koji stvara. A može li umetnik uopšte sebe nazvati umetnikom ili pisac piscem ako nije u stanju da se sukobi i sa samim sobom, a ne samo sa onim što stavlja na papir ili platno? Umetnost je opasna, umetnost je veća od života, ona je jedino zbog čega živimo i što nam omogućuje da na trenutak zavirimo u jedan potpuno nov, ali nimalo nepoznat svet jer sve ono što nam ona govori i poručuje već nosimo u sebi, mada možda toga nismo bili svesni do tada. Ona je veća od čoveka i njegovih potreba, te su upravo one podređene tom višem cilju. Glad je potreba koja se može utoliti proizvodima iz realnog, opipljivog sveta, ali Hamsunov protagonista u sebi nosi i drugačiju iskonsku glad za nečim većim od sebe i može je ugasiti samo kada stavi reči na papir i zbog toga on piše, piše da bi bio sposoban da živi, a nikako obratno.
Ono što je Edvard Munk uradio u slikarstvu na svojim ekspresionističkim platnima, Hamsun je uspeo u književnosti – stvorio je svetove u svojim romanima koji uvek postoje negde na ivici istine i nečega što vam se samo prviđa. Sačinjeni su od drhtaja života uparenih sa tmurnim i teškim što svaki čovek nosi u sebi i u isti mah dočaravaju težnju, zanos, smeh i plač. Glad za stvaralaštvom je veća i važnija od gladi za ovozemaljskim zadovoljstvima. Ona prednjači. Samo kada nju zadovolji, Hamsunov junak će dosegnuti ono za čime traga. Ne samo Hamsunov junak, već i svi mi.
piše: Sanja Gligorić
Odlično, hvala!