piše: Ermina Ribić
Dž.R.R. Tolkin važi za jednog od tvoraca žanra visoke ili epske fantastike. Njegova važnost u određivanju historijske pozadine ovog žanra ide toliko daleko da se fantastika kao žanr dijahronijski dijeli na onu predtolkinovsku i posttolkinovsku. Poznat po djelu Hobit, zatim po tri dijela knjige Gospodar prstenova i po Silmarilionu, Tolkin danas zaista zauzima važno mjesto ne samo na ravni fantastike, već i na razini cjelokupne svjetske književnosti.
Sva tri kapitalna djela ovog britanskog autora čine jedan legendarij fantastičkih likova i događaja, a njihov sadržaj podijeljen je na različita doba i dešavanja u Međuzemlju. Ipak, Silmarilion, knjiga koja je objavljena posthumno kao rezultat sabiranja mnogobrojnih priča koje je Tolkin godinama pisao, umnogome se razlikuje od Hobita i Gospodara prstenova. Iako je riječ o vrhunskom djelu visoke fantastike čiji kvalitet i danas mnogi autori i autorice pokušavaju doseći, Silmarilion jeste doista teško djelo za čitanje – kompleksno svojom strukturom i bogato sadržajem.
Silmarilion: početak svega
Silmarilion, objavljen kao zbirka priča, pruža bogatu pozadinu koja objašnjava mnoge pojave i te kako prisutne u Hobitu i Gospodaru prstenova. Sabrao ih je Tolkinov sin Kristofer, koji već u predgovoru naglašava nepovezanost određenih događaja u različitim pričama. On također veli kako čitatelji/ice treba da imaju na umu da je zbirka sastavljena iz različitih rukopisa i Tolkinovih bilješki, stvaranih tokom dugog niza godina. To, naravno, umnogome doprinosi dojmu nepovezanosti među narativima, na šta Tolkinov sin upozorava uprkos činjenici da je zbirku on uredio i mukotrpno radio na njezinoj što većoj kongruentnosti.
Ova zbirka može se posmatrati kao velika mitopoema izdaleka zasnovana na različitim premisama iz Biblije, Kalevale i anglosaksonskih priča. Tako prvo poglavlje govori o stvaranju svijeta kroz muziku Ainura, što predstavlja samo početak razrade Tolkinove ideje o mnogim kulturama, jezicima i historijama. Na tu kosmogoniju valja dodati i cijeli niz mitoloških elemenata, poput historije važnih rasa i bića kakvi su Valari i Maiari, ili stvaranje moćnih dragulja Silmarila, potom herojske epizode bitki poput pada Feanora i Fingolfina, i, na koncu, čitav kosmološki okvir Arde i Međuzemlja.
Napisan visokim arhaično-poetskim jezikom koji odgovara mitološkoj pozadini i mitopoemskoj strukturi priča, Silmarilion služi kao svojevrsni uvod i objašnjenje Tolkinovih prijašnjih radova. Kao Hobit i sve tri knjige Gospodara prstenova, i ovo djelo također govori o borbi dobra i zla, o žrtvovanju, usudu i hrabrosti, čime se svakako uvode centralni događaji i motivi, kao što je porijeklo zla u Međuzemlju, odnos vilenjaka i ljudi, ali i ideja o jednom prstenu moći.
Nepregledna paleta likova i lokacija
Silmarilion je podijeljen na pet dijelova: Ainulindalë, Valaquenta, Quenta Silmarillion, Akallabêth i O prstenovima moći i Trećem dobu. Svi dijelovi imaju nekoliko priča koje su, za tu cjelinu, važan narativni čvor. Ono što je važno istaći jeste da ova zbirka nema jedinstvenu radnju, poput Hobita ili Gospodara prstenova, odnosno, priče u Silmarilionu nisu povezane jednom jedinom narativnom niti. Umjesto toga, čitatelji i čitateljice pred sobom imaju zbirku mitova koji zajedno grade mrežu različitih priča o historiji Tolkinovog svijeta. Posljedica takvog ustrojstva jeste da se tokom čitanja ove knjige jednostavno zaboravi šta se desilo u prvim poglavljima, iako su možda likovi iz tih priča postali važni na samoj sredini narativa ili čak na njegovom kraju.
Na tragu već spomenutih likova u ovoj kompleksnoj zbirci, Tolkin je nastojao stvoriti cjelovit i razrađen naseljeni svijet. To prije svega znači da svako poglavlje svakog dijela Silmariliona sa sobom nosi mnogobrojne likove i nazive mjesta na kojima su oni obitavali ili kuda su putovali. Tako se spominju Valari i Maiari, zatim prvi vilenjaci, potom ljudski heroji, patuljci, Morgot i njegova svita negativaca (u koje spada i Sauron), onda tu su druga bića i čudovišta, poput ogromnog pauka Ungoliant (majka pauka Šelob iz Gospodara prstenova), te mnogobrojni kraljevi Numenora. Ovaj spisateljski pristup doprinosi dubini svijeta, ali može otežati čitanje upravo zbog količine informacija koje čitateljstvo mora pratiti.
Osim dugih genealogija ljudi, kraljeva i vilenjaka, Tolkin je posebnu pažnju obratio i na lokacije svog svijeta. Svako poglavlje Silmariliona sadrži mjesta na kojima se radnja događa, što ne bi predstavljalo problem da je njihova količina manja ili da se bar radi o zvučnim i pamtljivim nazivima – Valinor, Beleriand, Numenor, te kraljevstva Doriat, Nargotrond, Gondolin – da nabrojim samo neka. Kada se u obzir uzmu već duge liste likova koje je uveo u priču, Tolkinovo dodavanje lokacija na kojima su ti likovi živjeli, borili se ili kretali, čini čitanje, pamćenje i povezivanje svih informacija jako teškim zadatkom.
Događaji, dijalozi i perspektiva
Tolkin jeste stvorio završen svijet, a njegov fokus na lingvističke potke mitologije i historije tog svijeta kao da je potisnuo u stranu druge važne narativne elemente poput dijaloga, karakterizacije i akcije. Za razliku od prijašnjih romana smještenih u isti fantastički svijet, Silmarilion ne počiva na bitnim i dugim dijalozima među likovima. Sve što likovi treba da izgovore, učinit će to kroz usta naratora. Tek ponegdje, tekst će biti razbijen dugim govorima kraljeva bilo koje rase, a radnja će se zatim ponovo opisivati. Upravo to je jedna od glavnih osobina ove knjige, koja dodatno otežava lagan prolazak kroz tekst – u Silmarilionu radnja se ne događa već opisuje sa jednog izuzetno rezerviranog i udaljenog pripovjedačkog mjesta.
Nedostatak dijaloga i te kako je povezan sa činjenicom da ova zbirka ima mitopoemske i donekle historiografske kvalitete, a to je, opet, uzrok nedovoljno karakteriziranim likovima u pričama. Tačka fokalizacije (perspektiva) bilo kojeg lika rasuta je u narativu, vođena principom da su sve priče iz Međuzemlja prepričavane među generacijama i sačuvane u pamćenju. Ono što je možda najveći nedostatak jeste perspektiva glavnog antagoniste – Morgota – čije akcije doznajemo samo kroz opise događaja. Tek kasnije, nakon Tolkina, pisci i spisateljice visoke fantastike uvodit će negativce kao duboko psihologizirane likove čije misli su prikazane kroz njihovu tačku gledišta.
Sretno sa čitanjem!
Većina ljubitelja/ica visoke fantastike ili Tolkinovog djela općenito složit će se da je Silmarilion izuzetno štivo, no da su otežavajuće čitateljske okolnosti doista prisutne i vidljive. Ova knjiga nije loša po svojoj kvaliteti, štaviše – treba se duboko nakloniti autoru koji je posvetio desetljeća svog života kako bi stvorio jedan svijet, sa svim onim što to stvaranje podrazumijeva.
Ipak, mitološki i historiografski pristup narativu koji govori o vremenima prije (nama toliko dragog) Froda Baginsa i družine prstena otežan je dugim listama likova i njihovih pohoda, kao i imenima lokacija na kojima su se dešavale bitke, izdaje i zakletve. Tome još ne ide u prilog stil kojim su priče napisane, kao ni ideja da se opisi redaju jedan za drugim, a da se pri tom međusobno fabularno zaobilaze.
Za buduće čitatelje/ice ove informacijske i opisne bombe Tolkinovog svijeta, pa čak i za one koji su je već pročitali a planiraju osvježiti pamćenje, želim vam sreću i nadam se da vam sve ove prepreke u tekstu neće utoliti žeđ za Međuzemljem i njegovim sjajnim dešavanjima!
jul, 2024.
