piše: Iva Vukotić
I ovog mjeseca ćemo se u Pričama iz dugog 19. vijeka ponovo baviti hrabrom, izuzetno upornom i dosljednom ženom koja je istraživačko novinarstvo uzdigla na jedan viši nivo. Njeno ime je Neli Blaj i mnogi će se složiti da se ono što je ona radila zarad dobre priče i skretanja pažnje javnosti graničilo sa ludošću. U jednom od slučajeva, i u bukvalnom smislu. Već ste mogli da pročitate o njenom uzdizanju, skromnim počecima i velikoj ambiciji da dokaže da i žene mogu pokoravati svijet i činiti velike stvari. Međutim, sada ćemo malo pročešljati reportažu koja joj je donijela trajnu slavu. Radi se o boravku u psihijatrijskoj bolnici.
Nova mlada nada novinarstva, Neli Blaj je odlučno koračala ka ozbiljnijim izazovima, uranjajući u najtamnije ponore društvenih problema i manjkavosti. Kada je ušetala u kancelariju Jozefa Pulicera, urednika lista New York World, predočila mu je želju da uradi reportažu o stanju u duševnoj bolnici za žene na Blekvel Ajlendu. Plan je bio sledeći: glumiće da je pacijentkinja. Urednici su joj obećali da će se pobrinuti da je puste kada sakupi dovoljno materijala i ona se dala u smišljanje plana kako da izvede ovaj poduhvat.
Za Blaj nije bilo lako da bude primljena u duševnu bolnicu. Da bi to uradila, prvo se prijavila u jedan motel i ostala budna čitavu noć, buncala o tome kako su ostali stanari ludi i žele da joj naude. Na kraju je toliko uplašila upravnike, da su pozvani policija i ljekari koji su je poslali na Blekvel Ajlend. Sama Blaj je izjavila da je tokom njenog boravka na Blekvel Ajlendu prestala da glumi psihičku nestabilnost i počela da se ponaša onako kako bi se inače ponašala. Međutim, što je razboritije djelovala to je medicinsko osoblje više vjerovalo u to da se radi o potpuno ludoj ženi. Svi, osim jednog ljekara koji je Neli ponudio razumijevanje i ljubaznost, što ona nikada nije zaboravila. Iz prve ruke je iskusila brutalnost i nehumane uslove u ovoj psihijatrijskoj ustanovi. Pacijenti su fizički zlostavljani i maltretirani. Neki su zaista bili mentalno bolesni, dok su drugi tu smješteni zahvaljujući članovima porodice koji su željeli da ih se riješe ili su imali neke fizičke anomalije.
Puštena je nakon desetak dana na insistiranje uredništva lista New York World i reportaža koju je napisala izazvala je senzaciju. Priča je objavljena u novinama kao ilustrovana serija u dva dijela 10. oktobra 1887. godine. Publika je bila zaintrigirana i tiraži su vrtoglavo porasli. Ova priča je smjestila Neli Blaj na poziciju stalno zaposlene novinarke i kolumnistkinje Pulicerovih novina, a reportaža koju je napisala pretvorena je u knjigu pod nazivom Deset dana u ludnici. Blaj je čak uspjela da podstakne reformu rada duševnih bolnica i uputi na zapostavljene žene sa margine društva kojima se treba pomoći. Organizacije koje se bave humanitarnim radom su proširile svoj budžet i veliki dio sredstava usmjerile upravo na poboljšanje uslova na Blekvel Ajlendu. Sedam godina nakon objavljivanja istraživanja koje je Neli Blaj obavila, ustanova je zatvorena.
Zahvaljujući svojoj popularnosti, Neli Blaj je dobila priliku da intervjuiše jednu od najozloglašenijih ženskih serijskih ubica Lizi Halidej, koja je većinu svog života provela na psihijatriji. Bio je to jedan od prvih medijski ispraćenih slučajeva na način kako se to čitav vijek kasnije činilo sa Tedom Bandijem ili Džonom Vejnom Gejsijem. Detalji intervjua, nažalost, nisu poznati, osim potvrde činjenice da je Lizi bila udata nekoliko puta i umiješana u nesreće koje su lišile života čak dvojicu njenih muževa. U listu New York World, nakon ovog intervjua, Lizin slučaj je okarakterisan kao „nezapamćen u analima kriminala”.
Nakon ovih iscrpljujućih poduhvata, povrh svega i čuvenog putovanja oko svijeta, Blaj je odlučila da napravi pauzu od pisanja reportaža i da se usredsredi na pisanje romana koji su u djelovima objavljivani u listu New York Family Story Paper. Devedestih godina 19. vijeka se vratila žurnalizmu i uporedo pisala romane i reportaže za New York World.
Neli Blaj se u svojoj 31. godini udala za Roberta Simana koji je u tom trenutku imao 72. Siman je bio direktor fabrike za proizvodnju metalnih ambalaža za mlijeko i bojlera. Kada je umro, Neli je zauzela njegovo mjesto. Postala je čak i izumiteljka novih ambalaža za mlijeko (konzervi) i kanti za otpatke, a za ove patente dobila je i nagrade. Bila je jedna od vodećih figura u industriji SAD. Nažalost, fabrika koju je vodila bankrotirala je zahvaljujući Nelinoj nedovoljnoj informisanosti o određenim troškovima i nesavjesnim radnicima. Nakon propasti koju je pretrpjela, vratila se pisanju i objavila članak za New York Evening Journal, u kojem predviđa da će 1920. žene dobiti pravo glasa u Americi. Dočekala je i razbuktavanje Prvog svjetskog rata i pisala izvještaje o dešavanjima na Istočnom frontu u Evropi. Bila je prva žena i strankinja koja je posjetila ratnu zonu između Srbije i Austrougarske, gdje je uhapšena jer se posumnjalo da je britanska špijunka.
Zaostavštinu Neli Blaj, odnosno Eliazbet Kokran Siman, kako je glasilo njeno pravo ime, čine brojne reportaže, romani, kolumne i razgovori koje je vodila i bilježila. Takođe je bila inspiracija za likove u pojedinim serijama, filmovima i romanima, a po njenim dogodovštinama snimljena su čak dva filma čiji je centralni tok radnje njen boravak na Blekvel Ajlendu. Reč je o filmovima Bekstvo iz ludnice: Priča Neli Blaj (Escaping the Madhouse: The Nellie Bly Story) i Deset dana u ludnici (10 Days in a Madhouse).
jun, 2024.
