
piše: Ivana Pavićević
Ne ja je kratak dramski monolog koji je 1972. napisao Semjuel Beket. Naslov potiče od stalnog poricanja lika da su joj se desili događaji koje opisuje ili na koje aludira. Njena definišuća karakteristika je govor o sebi u trećem licu, što Beket opisuje kao njeno „žestoko odbijanje da se odrekne treće osobe i prihvati sebe”. Ona ne može da vidi osobu o kojoj govori kao sebe.
Beket je u Ne ja pisao o ženi koju je poznavao, ženi iz Irske, ali ne o „njoj” konkretnoj, ne kao jednoj jedinoj ženi, već o toliko mnogo onih starih ljudi koji teturaju „uz puteve, u jarcima, pored žive ograde”. Priča koju Usta pričaju je o starijoj dami izbačenoj iz opšteprihvaćenog društva, nesposobnoj da se izrazi govorom, osim u nekoliko navrata u životu kada je obuzme napad logoreje. Usta izgovaraju zbrkane rečenice žestokim tempom, koje indirektno pričaju priču o ženi od oko sedamdeset godina koju su roditelji napustili, koja je samo mehanički postojala jer je provela život bez ljubavi, i koja je, reklo bi se, pretrpela neodređeno traumatsko iskustvo. Ali Beketu je objektivno značenje bilo manje važno od stila pisanja. Tako je predstavu Ne ja režirao sa namerom da „radi na nervima publike, a ne na njenom intelektu”. On hrabro i originalno na scenu postavlja sliku bestelesne glave, samo usta, eliminišući tako sve osim organa govora i stvarajući savršen simbol nevolje protagonistkinje.
U potpunom mraku, oko dva metra iznad scene, čini se da bestelesna ženska usta lebde po sceni, isporučujući veoma brz tok svesti, mešavinu sećanja i izbegavanja, egzistencijalno zastrašujuće brbljanje, nagoveštavajući duboku traumu i izumiranje sebe. Između čiste poezije i fragmentarnog narativa, tekst je direktan transkript funkcionisanja uma – ne kroz linearni tok misli, već kroz slojeve ubacivanja, prekida, pobuna. To je „zapanjujuće lep prikaz čovečanstva kroz usta žene”.
Godine 1972, ubrzo nakon što je Beket napisao Ne ja, američka glumica Džesika Tandi je prva odigrala ovu ulogu, a Beket joj je iza scene rekao da je uništila njegovu predstavu jer je dvadeset dva minuta trajanja monologa predugo, te njen govor prespor. Zatim je odlučio da sam režira predstavu, a ulogu dodeli glumici Bili Vajtlo – „da sazna da li je ovo [tekst] pozorište ili ne”. Uticaj glumičinog četrnaestominutnog trijumfa u Kraljevskom dvorskom pozorištu u Londonu odjekuje četrdeset godina kasnije. Beketove instrukcije za postavljanje ove predstave su, moglo bi se reći, brutalne. Pozorišna sala je u apsolutnom mraku, gde je insistirao da i najmanji nagoveštaj svetla bude ugašen. Zvuk takođe. Kada je sam monolog u pitanju, osnovno uputstvo je – bez glume.

Glumica je u početku htela da stoji na sceni, ali je, pošto se Usta ne smeju udaljiti od svog reflektora, dozvolila da bude vezana za stolicu. Celo njeno telo bilo je obavijeno u crno, lice prekriveno crnom gazom sa crnom providnom navlakom za oči, a glava stegnuta između dva komada sunđeraste gume, kako bi joj usta ostala fiksirana u reflektoru. Ipak je postavljena šipka za koju je mogla da se drži i na koju je mogla da usmeri svoju napetost. Opis njenog iskustva igranja Usta je potpuna odsečenost od drugih, visoko iznad bine, stegnuta, umotana u crnu kapuljaču, podložna napadima panike… Posle probe, jedno vreme bi bila potpuno dezorijentisana. Vajtlo je uporedila izvođenje ovog komada sa „padanjem nazad u pakao”. Uprkos svemu, ona ovo scensko iskustvo smatra najznačajnijim.
Godine 1977. televizija BBC2 prikazuje ovu predstavu, iako u potpuno drugačijem mediju od onog za koji je prvobitno zamišljena. Dok u pozorištu publika doživljava razne manifestacije, poput promene mesta Usta ili zvuka, na televiziji ovo iskustvo dobija drugu, ali opet začudnu formu. Fokus se pomera sa zvučnog na vizuelno dok slika Usta dominira ekranom, što je sam Beket prokomentarisao kao „sliku enormne vulve”.
Samo oni koji su igrali ovaj tekst, tj. ulogu znaju kakav je osećaj visiti u toj tami, prestravljen i sam dok se zavesa ne podigne i laser svetlosti sevne na usta, a zatim pričati tako brzo da ne možeš misliti i misliti tako brzo da ne možeš govoriti… ali govoriti ona mora.
Predstavu Ne ja možete pogledati na ovom linku:
oktobar 2022.