piše: Ermina Ribić
Televizijski dokumentarni serijal Drevni vanzemaljci (Ancient Aliens) prikazuje se već petnaest godina na kanalu Histori (History). Na početku, bio je to dokumentarac sa otvorenom premisom da su vanzemaljci posjećivali našu planetu i ostavljali tragove na njoj. Režiserska i kreativna klapa iza ovog serijala pronašla je pseudoznanstveno utočište u indijskim svetim tekstovima, kabali i egipatskim hijeroglifima, ali i nepotpunim biografijama umjetnika, pisaca, mistika.
Petnaest godina poslije, teoretičari iz Drevnih vanzemaljaca sve su brojniji, pišu stručne knjige na temu vanzemaljaca i vrijedno rade na svakoj epizodi, apsolutno se ne suzdržavajući u svojoj misiji. Iako je ovaj serijal odavno proglašen smijurijom, i to kako od strane mnogih stručnjaka, tako i od obične publike, te kao takav ne zaslužuje ozbiljnu pažnju zbog svoje netačnosti, ipak ga je zanimljivo promatrati kroz prizmu narativnosti, odnosno, kroz ulogu koncepta priče i pripovijedanja i načina na koji su oni iskorišteni u formatu kakav je dokumentarna emisija.
Kobne Kočije bogova?
Ideja da su vanzemaljci silazili na Zemlju i iza sebe ostavljali građevine nije produkt 21. vijeka i serijala Drevni vanzemaljci. Naime, tokom prošlog stoljeća, Erih fon Deniken napisao je nekoliko knjiga, među kojima je najpopularnija ona iz 1968. godine – Kočije bogova? (Chariots of the Gods?), a tvrdnje iz ove knjige, između ostalog, postulirale su se oko ideje da su vanzemaljci posjećivali drevne civilizacije i na neki način im pomagali. Ovaj švicarski autor vidio je vanzemaljski tehnološki utjecaj na gradnju egipatskih piramida, te komunikacijsku svrhu Stounhendža i golemih kamenih struktura na Uskršnjem otoku. Osim toga, pronašao je i neke slične veze sa uspostavljanjem prvih abrahamskih religija, snažno sugerirajući da je Biblija, zapravo, govorila o vanzemaljcima koji su sreli Mojsija, Ezekilja i Isusa i pomogli im u njihovim čudima i širenju religije.
Sve ove neutvrđene i naprasite teorije Fon Denikena vrlo brzo su naišle na snažno neodobravanje u akademskim krugovima, te među arheolozima i teolozima. Pseudoznanstveni okvir koji je obilježio knjige ovog Švicarca ujedinio je sve kritičare i knjiga je poprilično jednoglasno odbačena u znanstvenoj zajednici. No, Kočije bogova? ipak su naišle na obožavatelje koji su 2009. godine pustili prvu epizodu serijala Drevni vanzemaljci.
Priča između popularne kulture i znanstvene stvarnosti
Inspirirano Fon Denikenovim idejama i nasumičnim svjedočenjima o vanzemaljskom prisustvu na Zemlji, četrdesetak godina poslije, grupa vjernih fanova teorije švicarskog pisca snima i emituje prvu epizodu Drevnih vanzemaljaca. Jedan od njih je i čovjek poznat sa meme slike – Jorgos Cukalos (Giorgio Tsoukalos) – možda i najzapaljeniji fanatik teorije o vanzemaljskom uplitanju u rast drevnih civilizacija, koji godinama propagira iste misli i u serijal dovodi nova, ali i etablirana imena.
Svaka epizoda počinje pitanjima o našem porijeklu na Zemlji, mnogobrojnim arhitektonskim uspjesima i čudima, naprednim građevinama koje nisu mogle postati samo tako od ljudske ruke. Nakon toga slijede, na prvi pogled retorička, pitanja o vanzemaljskom uplitu u naše civilizacije, i na kraju, dokazivanje teorija koje ni na početku nisu imale smisla. Kako su godine emitovanja prolazile, Drevni vanzemaljci proširili su tematiku i na druge fenomene, naravno, ponovo povezane sa stvorenjima iz svemira. Bez pretjerivanja, ova emisija uspjela je povezati i one fenomene ili pojave koji apsolutno nemaju niti jednu dodirnu tačku sa vanzemaljcima.
Scenario uvijek kreće hipotezom – obično emocionalno privlačnom i spektakularnom, da bi se potom samo tražili dokazi koji toj hipotezi idu u prilog. Sve se bazira na sintagmi „šta ako”, kao i na dugoj listi istraživanja i naučnih knjiga koji nikada ne bivaju direktno spomenuti. Niti jednom nećemo čuti stvarnu referencu na mnogobrojne teoretičare, istraživače, astronome, već samo okolišanje uz termine poput „brojni teoretičari smatraju” ili „neki astronomi vjeruju”.
Mnogi govornici, svjedoci, teoretičari ili samo vjernici u ovom serijalu govore o pseudoznanstvenim dokazima, istovremeno postavljajući retorička pitanja o pravoj istini, vjerovatnoći i mogućnosti vanzemaljskog utjecaja. Na samom planu priče i pravih dokaza, ili čak logičkih pogreški i zaključaka, oni posustaju uz obični režiserski rez.
Beskrupulozno čitanje historije
Zagonetnost pitanja koja nikada ne dobiju odgovor pojačavaju senzacionalizam i nimalo ne njeguju logičan tijek misli, uz konsultovanje udžbenika iz historije ili antropologije. Bezobzirni način pripovijedanja i povezivanja stvari dovodi do televizijske lakrdije, što je uvređujuće čak i za gledateljstvo koje nije toliko uronjeno u historiju ili astronomiju. Čak se radi o nekoliko zaista očiglednih logičkih greški koje Drevnim vanzemaljcima služe kao zvijezda vodilja – non squitur, ad populum () pa donekle i crvena haringa, sve u cilju što uskogrudijeg tumačenja svjetovnih pojava pod lupom pseudoznanosti. Jednostavno rečeno, sve postaje moguća teorija i sve je lako povezati ako se oslonimo na revizionistički pristup koji nije utemeljen ni na čemu drugom osim na Fon Denikenovoj knjizi. Uz to dodajte i nekoliko scena starih Egipćana kako vuku ogromne kamene ploče i odjednom vide NLO i dobili ste najnezasnovaniji serijal sa izrazito glupim narativom.
Skrnavljenje historijskih podataka ili nesigurnih datosti iz pojedinih biografija također su sredstva koja koriste režiseri ovog serijala. Od Leonarda da Vinčija, Kristifora Kolumba, Adolfa Hitlera, pa sve do Abrahama Linkolna, Ambrouza Birsa i Alberta Ajnštajna, kreatori ovog serijala jednostavno nisu se obuzdavali u odabiru materijala koji će analizirati. Osim primarnog fokusa na piramide u Egiptu i civilizacije poput Maja i Asteka, koje, interesantno, ne pripadaju bijeloj rasi, Drevni vanzemaljci također upliću vanzemaljski utjecaj i na gradnju Meke, Angkor Vata, Kineskog zida, Maču Pikčua. Koliko daleko ide ovo pretjerivanje govori i ideja da su se Sotona, Bigfut i mumificirani faraoni našli na VIP listi povezanosti sa vanzemaljcima.
Šta stoji iza Drevnih vanzemaljaca?
Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan – fikcijska priča koja nastavlja blijedu pseudoznanstvenu tradiciju i slabašan narativ jednog švicarskog pisca (i pri tom zarađuje). No, ovaj serijal, osim što u potpunosti iskrivljuje historijske činjenice, također rasistički optužuje Egipćane, Kineze, Maje, Asteke i druge kako nisu bili dovoljno sposobni da sami izgrade svoje civilizacije. Bijeli čovjek u Francuskoj, SAD ili Velikoj Britaniji jeste izgradio masivna zdanja, ali ih je koristio kako bi komunicirao sa životom u drugoj galaksiji. Ideja je jasna – bijeli čovjek je toliko napredan i bolji od bilo koje druge rase.
Koloniziranje Marsa, kao jedna od lutajućih tema u mnogim sezonama, govori o svjesnom ili nesvjesnom priznanju ovog serijala – pokoriti sve ono što bijeli čovjek vidi, makar to čak bio i daleki Mars na kojem su vanzemaljci izgradili baze kako bi bolje komunicirali s nama, bijelim ljudima koji su to i otkrili. U nekim trenucima mogu se čuti i tvrdnje koje nimalo naivno govore o vanzemaljskom porijeklu (bijelog) čovjeka.
Možda bi se i moglo pomisliti da je ovaj serijal, u nedostatku boljih tema i materijala, igrao na onaj dobri stari efekat šoka (shock value), no, nažalost, ni u tome ne uspijeva. Drevni vanzemaljci dobar su primjer zaluđenosti jednom idejom koja je svoj ekstrem prešla još u prošlom stoljeću, sa Kočijama bogova?, i to prezentirano kroz skoro parodijski narativ koji stoji na veoma slabašnim temeljima priče i pripovijedanja.
februar, 2025.
