piše: Iva Vukotić
Kraj 18. vijeka bio je ispunjen brojnim promjenama i potresima na političkom i društvenom planu. Jedan od najvećih i najznačajnijih događaja jeste Francuska revolucija koja je umnogome promijenila ne samo istoriju Francuske već i cjelokupne Evrope. Iz postrevolucionarnog zatišja uzdigla se jedna ključna figura: Napoleon Bonaparta. Njegova biografija i politika su dugo ostali predmet interesovanja istraživača. Moglo bi se reći da je Napoleon kao ličnost bio i ostao fenomen svog doba u svakom mogućem smislu. Čitajući određenu stručnu literaturu može se čak doći do indikacija da su njegov način vladavine, stavovi, pa čak i životni stil uticali na potonje vladare u različitim vremenima i kontekstima. Čuvene kampanje, nemilosrdna pokoravanja i privatne pikanterije koje su se vezivale za Bonapartu obojile su period ranog devetnaestovjekovnog kulturnog i društvenog miljea skoro koliko i političkog.
Propaganda je nešto što nam je danas svakodnevno i poznato. U vremenu u kojem živimo sada ona je prihvaćena kao sastavni dio svake vrste javne aktivnosti. Uglavnom je političke prirode. Vizuelnim se najlakše postižu željeni rezultati i efekti. Javnost nikada ne ostaje imuna na šarenolike reklame, plakate, flajere. U 19. vijeku i periodu Bonapartinog uspona vladar je morao da angažuje najbolje umjetnike ne bi li sebe prikazao kao najsvjetliju tačku, izvor najboljih namjera i onoga bez koga se ne može. Likovne umjetnosti preuzimaju vodeću ulogu kao propagandno sredstvo.
U Francuskoj su najčešće angažovani umjetnici poput Žaka-Luja Davida ili Antoana-Žana Grosa. Njihov klasicistički pristup pomiješan sa elementima uljepšane stvarnosti bila je savršena podloga za svojevrsnu „umjetničku manipulaciju”. Bonaparta je na većini portreta prikazivan kao snažan, staložen, mudar vođa koji je u isto vrijeme i vojskovođa i diplomata. Simboli francuske državnosti koji ga prate ukazuju na blagostanje, moć, nepobjedivost i superiornost jedne države nad ostalim. Novac je takođe imao bitnog udjela u ostvarivanju epohalnih djela koja za cilj imaju da prikažu Bonapartu u najboljem mogućem svjetlu. Napoleon nije žalio novčana sredstva koja je davao za izradu reprezentativnih portreta i predstava sa bojnih polja. Otuda proističe činjenica da umjetnicima nije preostajalo mjesta za pregovore i da su morali u potpunosti da se povinuju prohtjevima svog patrona. Međutim, uprkos tome, u periodu Bonapartine najveće moći nastajala su impresivna djela mahom velikog formata koja su opčinjavala javnost. Nakon njegovog kraha pojedini umjetnici, poput Grosa, sumnjali su u vrijednost svojih slika budući da su proveli previše vremena u oblaku propagandne mašinerije.
Cjelokupna Napoleonova biografija može se sagledati kroz umjetnička djela koja su nastajala u različitim fazama njegovog političkog djelovanja i života.
Nakon reprezentativnih portreta i scena nastalih pod Davidovom dirigentskom palicom, više pažnje se posvećivalo liku Napoleona kao neustrašivog vojskovođe. Iako se slika Napoleonov prelazak preko Alpa može uzeti kao primjer scene sa fronta, ona je više služila kao reprezentativni portret, slika koja podsjeća javnost ko je Napoleon i kolika je njegova moć. David je znao na svoj specifičan način da predstavi određeni događaj ne udaljavajući se mnogo od istinitosti istog. Osim u pojedinim detaljima koji su dodavani, uljepšavani ili idealizovani, njegovi radovi su bili autentični i najviše u svojstvu reprezentativnog portretisanja. Njegov učenik, Antoan-Žan Gros koji ga je naslijedio kao zvanični imperijalni slikar, imao je drugačiji pristup i zadatak. On se bavio „peglanjem” istorijskih momenata koji nisu laskali Bonaparti, što ćemo vidjeti kroz dva primjera nastala u slično vrijeme kad i Davidove pompezne kompozicije.
Jedna od Grosovih najupečatljivijih slika jeste Napoleon posjećuje bojno polje kod Ajlaua jutro nakon bitke. Nastala je 1807. godine. Predstavljena je scena brutalne i krvave bitke između francuske i ruske vojske koja je završena pobjedom Francuske iako je taj zvanični rezultat ostao pod velom sumnje. Napoleon je na konju, ali ne sa ponosnim stavom koji je inače forsirao, već sa iscrpljenom, šokiranom ekspresijom na licu nakon što ugleda u kakvom su stanju vojnici i prostor na kojem se bitka odvijala. Pokretom ruke upućuje da se pomogne ranjenicima koji ga okružuju. Poruka i cilj slike je da se podvuče emotivni, ljudski dio Napoleonove prirode. Vladar čak ni u trenucima pobjede ne zaboravlja prave vrijednosti i da je on zapravo vođa ljudskih bića, a ne ubilačkih mašina.
Način na koji je slika naslikana razlikuje se od ranijih predstava sa frontova. Naime, ovdje je u prvom planu stradanje, smrt, posljedice sukoba koje su pratile svaku Napoleonovu kampanju. Zašto je Gros odlučio da zabilježi užasne prizore masakra, krv na snijegu i vojnike na samrti bez dobro poznatog herojskog ukrašavanja? Jedan od odgovora može biti težnja da se ublaži kritika prema Napoleonu kao nekome koga ljudske žrtve ne dotiču. Grosov uspjeh kao oficijalnog slikara zavisio je i od njegove moći da osmisli formu istorijske slike koja je odgovarala veoma ograničenoj javnoj sferi. Više nisu bili dovoljni samo prikazi trijumfa najmoćnije vojne formacije na svijetu, narodu je trebalo pokazati da se ljudski život i te kako poštuje i da samilosni vođa duboko emotivno doživljava gubitke.
Sličnu poruku nosila je i slika nastala nekoliko godina ranije, 1804. U pitanju je Grosov rad Bonaparta posjećuje oboljele od kuge u Jafi. Prema zvaničnim podacima, za vrijeme Bonapartinog boravka u Jafi (srednjoistočna kampanja), pogubljeno je hiljade zatvorenika, a otrovani su i neki članovi trupe koji su bili previše bolesni da nastave povlačenje. To se na Grosovoj slici ne vidi. Napoleon je u sredini kompozicije zajedno sa ljekarom i generalom francuske vojske. Oko njega su naga ili polunaga tijela bolesnika izrađena u klasicističkom stilu. Zanimljiva je igra svjetlosti i sjenke. U lijevom dijelu slike su figure potpuno u mraku, bespomoćne i krhke. Svjetlost obasipa Napoleona koji dodiruje ranu jednom bolesniku i taj gest je naglašen. U pozadini su bedemi grada i francuska zastava koja se vijori ukazujući na nedavno osvajanje teritorije. U suštini, ponovo je u prvom planu samilost, briga i rješenost da glavnokomandujući nikada ne ostavlja svoje ljude na cjedilu.
Obje ove istorijske epizode, i Jafa i Ajlau, predstavljale su skandal u očima Bonapartinih oponenata zbog ogromnih ljudskih žrtava podnijetih u njegovim vojnim akcijama i inspirisale su širenje glasina da vlada pokušava da zataška pravu istinu o događajima. Ove dvije predstave se dobro poklapaju kada je riječ o tematskim i ikonografskim rješenjima. One postoje da bi opovrgle optužbe da je Bonaparta bez razmišljanja protraćio živote na hiljade ljudi zarad ličnog profita. Da bi se to postiglo, predstavljen je kao glavni svjedok užasa koje nose njegova osvajanja, on je kvaziduhovni iscjelitelj palih vojnika. Korišćena je razdvojena kompozicija da bi posmatrač imao uvid u heroizam glavnog protagoniste koji je kompatibilan sa stravom koja ga okružuje. Ni na jednoj od ovih kompozicija se ne postavlja moralna dilema. Umjesto toga, posmatrač je dužan da prihvati grozote ovih događaja i da su Napoleonova djelovanja apsolutno vrijedna hvale.
Konkretno kada je riječ o Ajlau, Gros je uspio da odgovori i vladinim željama da Napoleon bude predstavljen u tradicionalnoj formi kao monarh, ali u isto vrijeme se odaziva na rastuću svijest i familijarnost francuske javnosti sa ratnim dešavanjima koja nisu nimalo prijatna. Ova slika se dobro uklapa u priču o carskim propagandnim strategijama. Napoleon je često isticao svoju vjeru u javno mnjenje, posebno onda kada mu je to bilo u interesu. Gros je svojim djelom na neki način izazvao javnost da se upusti u kritičko mišljenje. Ponudio je dva pogleda na bitku: jedan se ticao brutalnih posljedica rata, a drugi je bio fokusiran na Napoleonovo imperialno breme i restaurativne moći. Nažalost, vjerovatno nikada nećemo saznati kako je ova, ali i mnoge druge slike, uticala na javnost zbog cenzure koja je u to doba uzimala maha. Kao što je Napoleonov režim maskirao svoje propagandno djelovanje u ruho slobode izražavanja, tako je i Grosova slika dobila kredibilitet pružajući mogućnost dijalektskog razmatranja tema i problema kojima se bavi. Zahvaljujući neiscrpnim načinima analize Ajlaua, ova slika nije okarakterisana samo kao čisto propagandno sredstvo i ostavljena sa strane. O njoj se i danas može debatovati (sa puno više slobode nego u doba kada je nastala) i može se reći da je uspjela da se uzdigne iznad primarne borbe da ujedini propagandne ciljeve vlade i prigušene pokušaje zauzadane javne sfere da pridoda svoj sud o predstavama koje se plasiraju kao jedina prava istina.
Budući da su, kada gledamo iz ugla 21. vijeka, propagandna sredstva u ono doba bila jako ograničena, šarm i harizma su bili nešto što je Bonapartu uvijek moglo da umili javnosti. Te poželjne osobine izviru iz mnogih njegovih porterta iz perioda kada je njegova vlast bila u zenitu. Pojedini izvori govore u prilog njegovoj eksplozivnoj naravi, ali ona se ne može pročitati ni u jednoj od zvaničnih kompozicija koje su bile dostupne javnosti. Određena doza strogoće da, ali u skladu sa položajem i titulom koju je nosio.
Slika o Bonaparti se vjekovima mijenjala. Za neke je bio diktator, za druge heroj. Istina je uvijek negdje između. Ipak, očigledno je da je kultivisanjem lične popularnosti popločao put za buduće uspjehe.
decembar, 2022.
