piše: Ermina Ribić
Raznovrsni diskursi i stilovi pisanja nikada neće biti rigorozno odvojeni jednom utvrđenim pravilima, a koliko novinarstvo može pomoći književnicima u stvaranju jasno predočavaju brojne razlike između ova dva pojma. Fakcija naspram fikcije, sažetost protiv detaljnosti, informacija spram poruke – bile bi to samo neke od ključnih razlika između književnosti i novinarstva. No, preplitanje ovih razlika, kao i vješto poigravanje sa njima, može iznjedriti vrhunska književna djela utemeljena na (ponešto izmjenjenoj) stvarnosti, a od lokalnih novinara načiniti svjetski poznate pisce.
Uspostavljanje prirodne veze
Veza književnosti i novinarstva veoma je kompleksna i ima dugu historiju. Prvi književni časopis u Evropi počeo je izlaziti već u 17. stoljeću, no ova forma steći će veću popularnost tek u 19. stoljeću. Tada se objavljuju isječci romana, kratke priče, književni osvrti, a autori su za to čak dobijali i novac. Očigledno je da je 19. vijek bio izuzetno bitan ne samo za književnost, već i za novinarstvo. U to vrijeme koje historija književnosti klasificira kao realizam, književnici su inspiraciju tražili ne u muzama, ne u prirodi, već u novinama.
Realisti su se često koristili novinskim isječcima kao inspiracijom za književna djela, a neki od njih su čak bili novinari. Pisci ovog perioda težili su ka prikazivanju društvene stvarnosti bez uljepšavanja, a novine su im, vrlo očekivano, pružale najdublji uvid u društvena kretanja. Interesantno, upravo je realizam, kao doba distribucije novina, donekle i izrodio književnu praksu inspirativnog zagledanja u novinske naslove.
Danas je situacija drugačija – književni časopisi rezervirani su uglavnom za akademske zajednice i nerijetko su direktni produkt akademskih krugova poput fakulteta i instituta. Međutim, u 19. vijeku granica između trivijalne ili loše književnosti i kanona ili klasičnih djela nije postojala, a danas ćete se dobro namučiti ako želite objaviti rad, na primjer, o Stivenu Kingu, i to u (akademskom) književnom časopisu.
Osim toga, danas svjedočimo nestanku isječaka romana u časopisima i novinama, a tek ponegdje ćemo naići na izdvojenu književnu kritiku ili prikaz nekog djela. Od kratkih pripovijesti i viceva u uglovima novina, današnji štampani mediji usredsredili su se na dnevnu politiku ili žutu štampu. Vrijeme interneta i digitalnih medija izbrisalo je dugu tradiciju novinskih članaka, serijala i prijevoda koji su stoljećima vjerno čuvali književnost u rukama novinarstva.
Naslovi iz novina postaju fabula
Vrijedi spomenuti danas zaista poznata imena u književnosti, a koja su svoj put uspjeha zasnovala upravo na različitim iskustvima sa novinama. Džek London, američki pisac sa sredine 19. vijeka, svoje prve književne radove periodično je objavljivao u novinama. No, prije njih, ovaj autor bavio se politikom i aktivizmom, zalagao se za mnogobrojne američke časopise i magazine, a jedno vrijeme radio je kao dopisnik tokom Rusko-japanskog rata. Njegovi drugi novinarski članci i eseji posebno su se fokusirali na prava životinja i prava radnika, što je donekle povezano sa činjenicom da je London mijenjao zanimanja, i vrlo često plovio po morima. Ove teme, interesantno, dobit će mjesto i u njegovim fikcionalnim djelima poput Bijelog očnjaka, Zova divljine i Martina Edena.
Nekoliko godina prije Londonovih novinarskih članaka i romana, Gistav Flober, tada već profilirani pisac realizma, pročitao je novinski naslov o samoubistvu mlade Francuskinje – Delfine Delamar. Udata za bogatog udovca i doktora, Delamar se upustila u brojne ljubavne afere, zbog kojih je, na kraju, počinila samoubistvo ispijajući cijanid. Flober je potom napisao svoje remek-djelo – Madam Bovari – i počeo ga periodično objavljivati u časopisu La Revue de Paris. Iako ne postoje tačni izvori ili bar autorovi navodi da je tragična priča Delfine Delamar zaista bila inspiracija za roman, postoji nekoliko sličnosti koje mogu naslutiti da je roman Madam Bovari zasnovan na istinitoj priči. Pored toga, Flober je bezmalo propatio zbog ovog književnog djela, jer se po njegovom objavljivanju pokrenuo i sudski proces zbog amoralnih scena i poruka. Zanimljivo je kako je cenzura u to vrijeme bila usmjerena protiv književnosti, dok je istu temu bespogovorno trebalo objaviti u novinama.
Sličnu pozadinu ima i roman Hladnokrvno ubistvo, američkog novinara i pisca Trumana Kapotija. Zločin koji se zaista desio u saveznoj državi Kanzas zaintrigirao je Kapotija, koji je po stradanju četiri člana porodice Klater odmah otišao na mjesto zločina. Minuciozno istražujući okolnosti ubistva sa policijskim službenicima i građanima, ovaj autor pretočio je stvarni događaj u nevjerovatan roman. Kapoti je obrađivao prikupljene podatke nekoliko godina, da bi nakon izdavanja romana dobio počasnu titulu začetnika Novog žurnalizma, zasebnog stila koji od književnosti uzima duge opise i subjektivne stavove, te ih kombinira sa novinskim vijestima i člancima. Pored toga, Kapoti je ovim romanom oživio tada odveć zaboravljeni stil devetnaestovjekovne južnjačke gotike, u kojem se miješaju elementi groteske, gotike i nadnaravnog.
Tri velika novinara i autora: Dikens, Hemingvej i Tomson
Jedan od najpoznatijih primjera autora koji je bio novinar i to zanimanje zamijenio književnošću jeste Čarls Dikens. Ovaj realistički pisac prvobitno je izvještavao o dešavanjima u engleskom parlamentu, često pišući o izbornim kampanjama i engleskoj politici. U isto vrijeme, objavljivao je dijelove svog romana prvijenca – Klub Pikvikovaca – u tadašnjim engleskim novinama. Nakon prvog romana, Dikens je svoje zanimanje preusmjerio na književno stvaralaštvo, dokazavši da je mnogo plodonosniji autor romana i kratkih priča, nego novinskih članaka i izvješća. Ipak, znanja o ljudima i politici koje je usvojio radeći kao novinar vješto je utkao u svoja književna djela. Zbog toga je zanimljivo povezati Dikensovo prvo zanimanje sa njegovim književnim opusom koji prikazuje društvena stanja, siromaštvo i političke tendencije malih ljudi, što se i te kako očituje u romanima poput Velikih očekivanja, Olivera Tvista i Priči o dva grada.
Poznat po romanima Sunce se ponovo rađa, Zbogom oružje i Za kim zvono zvoni, Ernest Hemingvej danas važi za jednog od najvažnijih američkih pisaca tzv. izgubljene generacije. Svjedoci Prvog svjetskog rata, tada mladi pisci (kasnije nazvani izgubljenom generacijom) stasavali su pod najstrašnijim događajima koje je čovječanstvo do tada vidjelo. Hemingvej je u to vrijeme radio kao strani dopisnik za kanadske dnevne novine Toronto Star, te je po dispoziciji putovao po Evropi. Ovaj nobelovac preuzeo je od novinarstva kratke rečenice u kojima se opisuju likovi i njihovo djelanje, mnogo više nego dubinsko psihologiziranje ili opisivanje prostora. Sva tri navedena Hemingvejeva romana mogu se okarakterisati kao poluautobiografski romani sa ključem, u kojima autor opisuje stvarne događaje sa ratišta Španskog građanskog rata (Za kim zovo zvoni), Prvog svjetskog rata (Zbogom oružje) i događaje sa borbi bikova u Pamploni (Sunce se ponovo rađa).
Hanter S. Tomson najpoznatiji je po raskalašenom načinu života, korištenju opijata, ali i posebnoj vrsti novinarstva. Tomson je pak, prije nego je stekao ove epitete, radio kao novinar i sportski urednik. Tu vrstu novinarskog izvještavanja vrlo brzo je zamijenio nešto kontroverznijim temama, poput motociklističke bande Hell’s Angels, hipi kulture, slobodne upotrebe droga, što je definitivno utrlo put tzv. gonzo novinarstvu. Zanimljivo, sve teme koje je obrađivao kao novinar, Tomson će utkati i u svoje romane, od kojih su najpoznatiji Paranoja u Las Vegasu i Anđeli pakla. Gonzo novinarstvo kakvo zatičemo kod Tomsona odlikuje se suviše ličnim stavovima, psovkama i pretjerivanjem, a novinarsko izvještavanje pretapa se u tačku gledišta glavnih (književnih) likova. Zbog utjecaja Novog žurnalizma i specifičnih ličnih uvjerenja, za ovog autora može se reći da je zasigurno izbrisao granice između novinarstva i književnosti.
Autori, novinari i druge imenice muškog roda
Za kraj, valja primijetiti kako ćemo, u svijetu novinarstva, vrlo često pronaći mnoga ženska imena, no isto ne vrijedi za književnost. Naime, mnogo manje novinarki nalazi se na listama poznatih autorica. Nadalje, i one koje su se našle na tim listama, u dosta manjoj mjeri su svjetski poznate i kanonizirane kao gore spomenuti autori. Da li se radi o neprepoznatim vrijednostima, ili je i ovdje riječ o starom dobrom promicanju muškaraca samo zato jer su muškarci, ostavljam otvorenim pitanjem za neki drugi tekst.
maj, 2024.
