
piše: Marko Vesić
Darovi se za slavske i druge svetkovine u nešto, razume se, moraju spakovati, a ima li lepšeg ukrasnog papira od onog na tufne i na note? Moda tufni teško može da prođe, dok note ostaju prefinjeni oblik ukrašavanja, kao da same sviraju Mocartovu muziku dok kroz osmeh predajemo poklon! No, čemu note uopšte služe i kako su nastale? To se, istini za volju, retko pitamo. Razmislimo, na trenutak, o muzici prvobitnih ljudskih zajednica koja će nam pružiti prvi značajan trag na našem putovanju.
Kada govorimo o savremenom, globalnom svetu frenetičnih tržišnih razmena, sloboda svakojake vrste i četvrtoj industrijskoj revoluciji, neretko zaboravljamo na inkluzivne prostore praljudskih zajednica, udaljene i nepristupačne oaze društava koja umnogome podsećaju na prvobitne ljudske kulture. Upravo smo njihovom analizom došli do značajnih odgovora – na primer, da ne postoji društvo u kome se ne pojavljuje muzika i da ljudi preferiraju konsonancu („skladna” sazvučja) spram disonance (oštra, uhoparajuća sazvučja!) u globalnim razmerama. Dakle, nekakve opšte linije razvoja postoje, no – zašto se, za ime sveta, razvilo notno pismo?! U prvobitnim ljudskim zajednicama muzika je prevashodno bila integralni deo magijskih kao i obreda druge vrste, javljajući se u vidu afektivnih izliva emocija, ritmičnih pokreta-signala, te suptilnih tonova uspavanki. Muzika je, svojim dobrim delom, upisana u naše biološko nasleđe koliko god nam bilo teško da to prihvatimo! Ipak, kako su različite društvene prakse, a samim tim i obredi, s vremenom zadobijali konkretniju formu, nastala je potreba za uvek istom ili pak sličnom muzikom.
Zanimljivo, posmatrajući društva ruralnih predela Australije, istraživači su došli do sledećeg zapažanja – pojedinci su, posebno oni mlađi, u nekom periodu dana odlazili do reke ili jezera, osamljivali se i smišljali melodije koje će kasnije prikazati starijima u svom plemenu. Naposletu, ako bi im se melodija svidela, bila bi iskorišćena za obred, a ukoliko ne, morali bi da se vrate svojim muzičkim ruminacijama pored vode! Muzika se, stoga, prenosila sa kolena na koleno u onoj meri u kojoj je to bilo moguće (svi imamo uši, ali nemamo baš svi sluh!), no značajan korak u beleženju i dalje nije bio načinjen.
Nekoliko milenijuma star zapis na egipatskom grobu Ti u nekropoli iz Sakaraha može nam pružiti naredni trag – šta ukoliko imamo razvijenu muzičku delatnost i kao takvu je treba organizovati među ljudima? Svi muzičari, kojih je moglo biti i preko četiri stotine – budući da se ovaj poziv smatrao važnim i cenjenim, mada nikada dovoljno plaćenim! – morali su svirati na isti način, pa je takva potreba rezultirala pikturalnom notacijom čija slika sledi:

Dakle, pokretima ruke ukazivalo se i na pokrete u visini tonova tokom izvođenja, što je nesumnjivo jedna od prvih muzičkih notacija. Pomislili bismo da je problem time rešen, ali nije li muzika daleko kompleksnija i konkretnija od okvirnih visinskih razlika? Kako to, razume se, jeste slučaj, muzičko pismo je doživelo mnoge naknadne transformacije. Za početak, stara Grčka iznedrila je kompleksan sistem tonova i lestvica, („savršeni”) sistem teleion koji sadrži segment za vokalnu i instrumentalnu deonicu; reč je, ponovo, o pikturalnom zapisu, ali je on sada dosta složeniji i konkretniji, premda su se najozbiljnije polemike o muzici ipak vodile u domenu filozofije, što ostaje praksa tokom celog srednjeg veka. Međutim, stvaralaštvo se kao tehničko umeće, nezavisno od psihoakustičkih i filozofskih ideja, s vremenom odvajalo i usled razvoja pisma koje danas poznajemo, a čije je osnove uspostavio Gvido iz Areca u 11. veku. Pre no što je osmislio linijski sistem, postojale su neume, protonote koje su svojim izgledom implicirale visinu i trajanje, ali njihov konkretan i formalno ustaljen odnos nije postojao. Ipak, Gvido je na novu ideju došao nakon što je koristio svoj pređašnji sistem, Gvidovu ruku, gde su prstima sugerisani određeni tonovi. Shvatio je sledeće – umesto da se neume pišu samo na dve linije, preciznost se može postići ako se dodaju još dve (kasnije je uvedena i peta!). Pored toga, uspostavio je ideju ključa (najpoznatiji je violinski ili g ključ, a ohrabrujem vas da sami istražite i druge, poput tenora i f ključa) kojom se sugerišu konkretne visine u linijskom sistemu jer, primera radi, na trećoj liniji može biti reči o tonu si (koji peva neki milozvučni sopran) ili o tonu re (koji bi, ruku na srce, morao pevati bariton!), spram kojih se ravnaju i računaju drugi tonovi. Uzgred, pomenute note za svoje nazive sistemom solmizacije (do-re-mi…) duguju, gle čuda, ponovo Gvidu iz Areca! Pronicljivi teoretičar je odlučio da notama da imena tako što ih je povezao sa prvim slogovima prvih reči jednog teksta iz Biblije, premda je ton do prvobitno nazivan ut, što se kasnije promenilo.
Šta nam tako ustrojeni sistem govori? Pa, pre svega nam govori o visinama tonova i o njihovom trajanju, ali i o naglascima onda kada su uvedene vertikalne linije, odnosno taktice, budući da one formiraju muzičke ćelije – jedinice koje uvek sadrže istu količinu vremena! U tom slučaju, istoriji muzike je ostalo samo da doda fine oznake, poput dinamike (glasno, tiho, veselo i druge), oznake apsolutnog tempa i sve druge koje su tačnost zapisa brusile do tančina. No, šta je takođe uticalo na razvoj muzičkog pisma osim tehničkih potreba da se muzička ideja što preciznije notira? Nesumnjivo, reč je o razvoju instrumenata (bas ključ..), ali i potrebi za novim zvučanjima (sistemi notacije adaptirani za potrebe savremene klasične muzike). To nas navodi i na sledeće pitanje – kada je notna partitura postala imperativ? Istini za volju, iako je postojala u vrlo stabilnom obliku i u baroku, improvizacija je bila čest fenomen; oznaka ad libitum označavala je da su određeni elementi muzike, poput izbora instrumenata, slobodni te da su na izvođačima. Pored toga, neke stvari su bile šifrovane, ali ne u potpunosti precizirane (pljesnite dva puta – a koga i kako, to je na vama!). Bez pretenzije da ove redove pretvorimo u celovečernji razgovor o muzičkim slobodama, reći ćemo sledeće – striktnost partiture je tek sa zrelim romantizmom (polovina 19. veka) zaista postala normativ i ideal koji se zahtevao od izvođača. Šopen je, primera radi, imao trinaest različitih varijanti jednog svog prelida – i šta je tu, onda, original?!
Muzička pismenost, summa summarum, nastala je kao potreba da se muzička ideja zapiše i ponovo interpretira, izvede i zapiše u istoriji muzičke misli. U tom smislu, partitura je uputstvo koje izvođač koristi (šta kada i kako čini instrumentom, mehaničkim produžetkom sopstva), baš kao što gitarista-entuzijasta koristi tablature ili akordski zapis u sviranju letnjih hitova na moru (ne zaboravite da muškarci gitaristi stupaju, statistički, u duplo više odnosa u odnosu na nemuzičare!). Ono što pak razdvaja profesionalno izvođaštvo od laičkog rezultat je devetnaestovekovne istorije muzike kada se poštovanje partiture, iz neosnovanih razloga, popelo na pijedestal, pa danas, umesto zanimljivog, pronicljivog i zabavnog izvođenja u sasvim različitim muzičkim miljeima, imamo sterilna, striktna i jednolična izvođenja sa malo prostora za inventivne slobode. To, razume se, tek u izvesnom smislu odgovara kompozitorima, ali se upostavlja kao kriterijum na svim takmičenjima, resitalima i očekivanjima publike. Jedan kiks i gotovi ste, što prevashodno nije dobro iz zdravstvenih, pa tek onda muzičkih razloga!
Osvajanje muzičke pismenosti ima, dakle, svojih prednosti, ali nas je delom odvelo u polje neosvojive striktnosti, obećavajući, time, muzički i izvođački ideal. Stoga mi se daleko više dopadaju entuzijasti i laici koji, za razliku od mene, čuju manje grešaka, a i ne samo to – oni u njima umeju i da uživaju! Normalizujmo pogrešan ton ponovo, lepo je i smešno, a nije li svrha upravo u tome?
jul 2023.