
piše: MoonQueen
Zagrebački Muzej prekinutih veza ovog leta napravio je putujuću izložbu koja je stigla i do našeg glavnog grada. U periodu od 29. juna do 30. septembra imali ste i imaćete prilike da pogledate delić atmosfere ovog, sada već čuvenog, muzeja koji čuva i pamti hiljade ljubavnih priča svojih sugrađana, ali i stanovnika regiona, pa i sveta. Izložba je otvorena u prostoru nekadašnjeg restorana Peking (i sam prostor ima zanimljive elemente za ljubitelje arhitekture) na adresi Vuka Karadžića 2.

Muzej prekinutih veza osnovan je sa idejom da prikupi sve one stvari koje ostaju posle ljubavi, a sa kojima više ne znamo šta bismo, a ni gde bismo; u isto vreme ne možemo ili ne želimo više da ih čuvamo, podsećaju nas na prošlost, na lepe i/ili loše trenutke ili nam prosto zauzimaju previše mesta, a nekako nam je žao da ih bacimo. Svako od nas se barem nekada našao u takvoj situaciji, o tome svedoči bogata kolekcija u kojoj se zaista mogu pronaći najrazličitije stvari. Jedno od rešenja je – doniranje spornih predmeta muzeju uz kratku priču o njegovom značaju i ljudima čije je živote u nekom trenutku obeležio. Muzej na taj način našim fragmentima prošlosti daje novi kontekst, a mi spavamo mirne savesti znajući da ipak nismo ni bacili ni spalili majicu momka iz srednje škole iako nam on odavno više nije važan.

„Šta ostaje posle ljubavi”, pitao nas je Momo Kapor u romanu Una. Deliće tog odgovora pronaći ćete na ovoj izložbi.
Iako beogradska izložba prikazuje samo deo velike postavke muzeja, ona je obogaćena i predmetima koje su ljudi imali prilike da doniraju na licu mesta, pre same postavke. Posetioce će dočekati posuđe, odeća, igračke, ruže od metala, papira i plastike, kamenje (pećinski ljudi u nama i dalje u kamenu vide izraz ljubavi), jedan neotvoren rođendanski poklon, ručno šivena venčanica – nikada nošena – lažne grudi.

Priča ima raznih, koliko ima ljudi i ljudskih ćudi. Za neke, verujem, iskustvo posete ovoj izložbi može biti bolno. Ima zaista potresnih svedočanstava i sudbina, a kako su tema izložbe i pristup predmetima veoma lični (jer legende su pisali oni koji su ih donirali) i neke uslovno lakše priče mogu nas rasplakati ukoliko u njima pronađemo sličnosti sa svojim pređašnjim iskustvima. Pojedine pričice su i duhovite, sa namerom ili slučajno, nisam sigurna, ali sećam se da sam, šetajući kroz prostor, čula momka i devojku kako se naglas smeju i pomislila – jedva čekam da stignem do tog predmeta i vidim čemu su se tako nasmejali. I da, nasmejala sam se naglas i ja. Dobro je podsetiti se s vremena na vreme da nisu sve ljubavi fatalne i filmske, ima i onih samo slatkih i sasvim običnih.

Glavni utisak koji sam sa izložbe ponela je ipak taj da je čitav muzej, pa i ova njegova mala ispostava, za mnoge posetioce jedno svojevrsno terapeutsko iskustvo. Ljubavi i odnosa ima svakakvih, to, čini mi se, često zaboravljamo. Ako mislimo da je nama najgore, ovde ćemo se uveriti da sasvim sigurno nije. Videćemo da ljudi vole i pate na slične načine širom sveta, a opet i da u tim tananim osećanjima ima toliko nijansi i valera da je sasvim nemoguće proceniti i oceniti ko je tu manje ili više u pravu. Jednom rečju – šta god da nam se dešava trenutno i kroz šta god da smo prošli – okej je. Svi oko nas su u istom ili barem veoma sličnom (sečuan) sosu. Jeste, pričaju nam to terapeuti na podkastima, a sada je došao i muzej da nam isto potvrdi trodimenzionalnim predmetima. Vizuelna smo bića, stoga – pogledajmo.
septembar, 2024.