foto: MoonQueen

piše: MoonQueen

Zagrebački Muzej prekinutih veza ovog leta napravio je putujuću izložbu koja je stigla i do našeg glavnog grada. U periodu od 29. juna do 30. septembra imali ste i imaćete prilike da pogledate delić atmosfere ovog, sada već čuvenog, muzeja koji čuva i pamti hiljade ljubavnih priča svojih sugrađana, ali i stanovnika regiona, pa i sveta. Izložba je otvorena u prostoru nekadašnjeg restorana Peking (i sam prostor ima zanimljive elemente za ljubitelje arhitekture) na adresi Vuka Karadžića 2.

foto: MoonQueen

Muzej prekinutih veza osnovan je sa idejom da prikupi sve one stvari koje ostaju posle ljubavi, a sa kojima više ne znamo šta bismo, a ni gde bismo; u isto vreme ne možemo ili ne želimo više da ih čuvamo, podsećaju nas na prošlost, na lepe i/ili loše trenutke ili nam prosto zauzimaju previše mesta, a nekako nam je žao da ih bacimo. Svako od nas se barem nekada našao u takvoj situaciji, o tome svedoči bogata kolekcija u kojoj se zaista mogu pronaći najrazličitije stvari. Jedno od rešenja je – doniranje spornih predmeta muzeju uz kratku priču o njegovom značaju i ljudima čije je živote u nekom trenutku obeležio. Muzej na taj način našim fragmentima prošlosti daje novi kontekst, a mi spavamo mirne savesti znajući da ipak nismo ni bacili ni spalili majicu momka iz srednje škole iako nam on odavno više nije važan.

foto: MoonQueen

„Šta ostaje posle ljubavi”, pitao nas je Momo Kapor u romanu Una. Deliće tog odgovora pronaći ćete na ovoj izložbi.

Iako beogradska izložba prikazuje samo deo velike postavke muzeja, ona je obogaćena i predmetima koje su ljudi imali prilike da doniraju na licu mesta, pre same postavke. Posetioce će dočekati posuđe, odeća, igračke, ruže od metala, papira i plastike, kamenje (pećinski ljudi u nama i dalje u kamenu vide izraz ljubavi), jedan neotvoren rođendanski poklon, ručno šivena venčanica – nikada nošena – lažne grudi.

foto: MoonQueen

Priča ima raznih, koliko ima ljudi i ljudskih ćudi. Za neke, verujem, iskustvo posete ovoj izložbi može biti bolno. Ima zaista potresnih svedočanstava i sudbina, a kako su tema izložbe i pristup predmetima veoma lični (jer legende su pisali oni koji su ih donirali) i neke uslovno lakše priče mogu nas rasplakati ukoliko u njima pronađemo sličnosti sa svojim pređašnjim iskustvima. Pojedine pričice su i duhovite, sa namerom ili slučajno, nisam sigurna, ali sećam se da sam, šetajući kroz prostor, čula momka i devojku kako se naglas smeju i pomislila – jedva čekam da stignem do tog predmeta i vidim čemu su se tako nasmejali. I da, nasmejala sam se naglas i ja. Dobro je podsetiti se s vremena na vreme da nisu sve ljubavi fatalne i filmske, ima i onih samo slatkih i sasvim običnih.

foto: MoonQueen

Glavni utisak koji sam sa izložbe ponela je ipak taj da je čitav muzej, pa i ova njegova mala ispostava, za mnoge posetioce jedno svojevrsno terapeutsko iskustvo. Ljubavi i odnosa ima svakakvih, to, čini mi se, često zaboravljamo. Ako mislimo da je nama najgore, ovde ćemo se uveriti da sasvim sigurno nije. Videćemo da ljudi vole i pate na slične načine širom sveta, a opet i da u tim tananim osećanjima ima toliko nijansi i valera da je sasvim nemoguće proceniti i oceniti ko je tu manje ili više u pravu. Jednom rečju – šta god da nam se dešava trenutno i kroz šta god da smo prošli – okej je. Svi oko nas su u istom ili barem veoma sličnom (sečuan) sosu. Jeste, pričaju nam to terapeuti na podkastima, a sada je došao i muzej da nam isto potvrdi trodimenzionalnim predmetima. Vizuelna smo bića, stoga – pogledajmo.

septembar, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.