Đango Rajnhart, William P. Gottlieb, foto: Wikipedia

U maju ove godine obeležiće se šezdeset i tri godine od smrti jednog od najvećih džez gitarista, praktično možemo reći – izumitelja džez gitare. Prvi i verovatno jedini evropski džez gitarista koji je uticao na svoje kolege preko okeana. Njegovi savremenici i prijatelji su ga opisivali kao neodgovornu, skoro detinjastu osobu. Kockara koji nije umeo sa parama,  te bi zbog toga često kasnio na koncerte (ili se uopšte ne bi ni pojavio), ali u isto vreme i kao razumnu i velikodušnu osobu. Perfekcionistu, uvek raspoloženog da da sve od sebe, makar u publici bila samo jedna osoba.  I sve ovo je postigao sa samo dva prsta.[1]

Žan-Batist Rajnhart, poznatiji pod nadimkom Đango, rođen je 23. januara 1910. godine, na slamenom dušeku u putujućoj prikolici u Belgiji. Ovo nije bilo ništa neobično za putujuće romske porodice tog vremena, iz koje i sam Đango potiče. Roditelji su mu poreklom bili francuski Romi, oboje neobrazovani zabavljači. Majka mu je bila plesačica i akrobata, a otac putujući muzičar. Pod nadimkom Đango (romsko značenje, „budan”) bio je poznat od malena. Rajnhart je većinu svog mladalačkog zivota proveo u romskom kampu u blizini Pariza, gde se kamp njegove porodice doselio ubrzo nakon Prvog svetskog rata. Ovde se sa dvanaest godina prvi put susreo sa muzičkim instrumentom. Tu mu je jedan od komšija dao bendžo koji je Rajnhart ubrzo savladao bez ikakvog formalnog obučavanja, već samo gledajući druge muzičare iz kampa. Već sa petnaest godina je bio u stanju da samostalno živi od muzike, preko koje je postao poznat koliko u kampu toliko i izvan njega.

Sa sedamnaest godina Đango je zakoračio u punoletni život. Oženio se devojkom iz svog kampa i počeo je da svira sa igračkim grupama u kafeu La Java. Već naredne godine snimio je prvu ploču, kao pratnja jednom harmonikašu. Đangovo ime kupilo je sve veće priznanje i čak mu je vođa engleskog Big benda, Džek Hilton, ponudio posao. Iako je sve delovalo dobro po mladog Đanga, 2. novembra 1928. godine zadesila ga je tragedija koja će promeniti sve. Negde oko jednog sata posle ponoći Đango se vratio u prikolicu u kojoj su on i njegova žena živeli. Prikolica je bila ispunjena veštačkim, papirnim cvećem, koje je Đangova žena pravila i prodavala. Đango je najverovatnije oborio sveću koja je pala na cveće i kroz nekoliko sekundi cela prikolica je gorela. Zahvaljujući brzoj reakciji okolnih članova kampa, oboje su preživeli požar, ali je Đango zadobio teške opekotine na levoj nozi od kolena do struka. Da stvar bude gora, njegovu levu ruku je takođe zahvatio požar, deformišući mu pritom mali i domali prst šake, koji su ostali zauvek paralizovani i spojeni. U bolnici je odbio amputaciju, a lekari su zaključili da nikada više neće svirati žičani instrument. Srećom, pogrešili su. Đangov brat mu je doneo gitaru na kojoj je imao vremena da vežba godinu dana dok mu se noga oporavljala. Ponovo je naučio sebe kako da svira, gradeći pritom jedinstveni stil i tehniku u skladu sa svojom limitacijom. Već 1931. godine se vraća u muzičku industriju, ovoga puta naoružan gitarom i spreman da otpočne jednu od najuticajnijih karijera u svetu džeza.

Tih ranih godina džez još uvek nije bio popularan u Evropi, nije čak bio ni dovoljno poznat žanr. Jedini ljudi koji su ga izvodili bili su američki muzičari. A Đango je sve do 1932. godine svirao raznorazne stilove, uglavnom tada popularne muzike. Velika promena je usledila kada su afro-američki muzičari počeli da održavaju svoje prve evropske turneje. Među najbitnijim muzičarima koji su ostavili jak utisak na Đanga u ovom periodu su Djuk Elington i Luj Armstrong. Đango je toliko bio oduševljen Armstrongovim izvođenjem, da je, kada ga je prvi put čuo na fonografskom zapisu, zaplakao od oduševljenja i kroz suze rekao: „Moj brat”. Ubrzo, Đango je počeo da svira džez. Razgibanost i brzina koju je razvio u prstima, kao i prirodno dobar osećaj za tempo i ritam su mu omogućili da razvije solistički stil koji će decenijama inspirisati sve ostale džez gitariste. Sve ovo, ali i mnogo više je mogao da pokaže u džezu na način koji je bio nemoguć u drugim muzičkim stilovima tog doba.

Đango Rajnhart i Djuk Elington, William P. Gottlieb, foto: Wikipedia

Na samom početku karijere, Đango će se susresti sa mladim violinistom koji će imati bitnu ulogu u njegovom životu, Stefanom Grapelijem. Grapelija, danas poznatog kao jednog od najvećih džez violinista, Đango je upoznao u jednom klubu u kom je Grapeli svirao. Prilično direktno, Đango je samo zatražio da sviraju džez zajedno, nešto što je Grapeli bez razmišljanja prihvatio. I već 1934. godine, Đango i Grapeli su na poziv tadašnjeg sekretara Hot Club de France-a, oformili žičani džez kvartet. Ovo je bio jedan od prvih džez bendova koji se sastojao čisto od žičanih instrumenata. Ovakav sastav je bio nešto potpuno novo u svetu džeza jer su do tada svi ansambli sadržali klavir, duvačke i udaračke instrumente. Ubrzo je kvartet postao kvintet, uključenjem Đangovog brata na gitari. U ovom sastavu postali su poznati kao Quintette du Hot Club de France.

Mada je ideja čisto žičanog kvinteta delovala sveže i novo, nisu svi bili oduševljeni tom idejom. Publika je u najvećoj meri dobro prihvatila ansambl, ali dobiti ugovor za snimanje je bilo bukvalno nemoguće. Zbog nedostatka duvačkih instrumenata jednostavno nisu bili dovoljno komercijalni. Na kraju, dobili su svoju šansu i rezultat je bio ogroman uspeh. Kvintet je postigao veliku popularnost, kako u Francuskoj tako i šire, zahvaljujući obimnim turnejama. Đango je postao internacionalno ime u svetu džeza i to ne samo u Francuskoj u kojoj je sada već uživao status skoro poput nacionalnog heroja. Po Sjedinjenim Američkim Državama širile su se vesti o Đangovoj genijalnosti. Brojni velikani američkog džeza dolazili su da sviraju sa kvintetom. Naravno, sve ovo je imalo svog uticaja i na Đangovu ličnost. Više nije morao da živi u romskom kampu, već je sebi mogao da priušti život u luksuznom hotelu. Promenio se i njegov način oblačenja, kao i odnos prema novcu. Počeo je  često da kasni na koncerte, pa bi ostali gitaristi u kvintetu morali da popunjavaju njegovo mesto. Ipak, sve ovo se lako zaboravljalo onog momenta kada bi se pojavio i zadivio sve svojim sviranjem.

Problemi njegovog ponašanja su se proširili. Bilo je momenata kada jednostavno ne bi bio raspoložen ili bi, kako sam kaže, osetio da publika ne obraća dovoljno pažnje, pa bi jednostavno prestao da svira. U duši kockar, prijatelji i porodica su znali da ga, ako nije kod kuće, uvek mogu naći u nekom salonu kako igra bilijar ili neku kartašku igru. Pored svega ovoga, Đango je bio sklon i neobičnom, pa se zato trudio da svoje nastupe učini čudnijim. Jedna ideja mu je bila da ga na mesecu, uz pomoć kanapa, spuste na binu i da tako otpočne koncert. Ideja koja bi bila realizovana da se Đango nije uplašio u poslednjem momentu zahvaljujući zastrašujućim šalama ostalih muzičara. Na kraju, odlučio je da svoj ulazak na binu te večeri učini nešto manje spektakularnim tako što je ušao u malom kamionu koji se vozio po šinama.

Uz sve svoje uspone i padove ova postava je prestala sa radom kada je izbio Drugi svetski rat. U to vreme kvintet je bio u Ujedinjenom Kraljevstvu i čim je vest došla do Đanga on se vratio nazad u Francusku u romski kamp. Grapeli je tokom rata ostao u Ujedinjenom Kraljevstvu, a Đango je kvintet upotpunio dovođenjem klarineta na mesto Grapelijeve violine. Za razliku od mnogih drugih Roma za vreme rata, Đango je izbegao ono najgore, uglavnom zahvaljujući zaštiti pojedinih nemačkih oficira koji su potajno voleli džez. Pošto su nacisti, oficijelno barem, na džez gledali sa negodovanjem, Đango je pokušavao da se razvije u drugim muzičkim stilovima. Čak je pokušao da napiše misu i nekoliko simfonija od kojih je najprominantnija modernistička simfonija Rhythm Futur. Nakon rata, Đango i Grapeli su se opet sastali u Engleskoj. Ali njih dvoje će svirati zajedno tek nakon Đangovog povratka iz Amerike i to jako kratko.

Poslednji ukus slave Đango je osetio u jesen 1946. godine kada je pošao na svoju prvu turneju po Americi. Prvi put se pred američkom publikom pojavio kao specijalni gost Djuka Elingtona u Klivlendu. Pored toga, svirao je sa brojnim drugim džez muzičarima u Americi, a pred sam kraj turneje imao je dve samostalne noći u Njujorku. Ta dva koncerta su fantastično prihvaćena, a prve večeri je čak šest puta izlazio na bis. Pošto se cela turneja završila Đango je prihvatio nekoliko ugovora da svira u pojedinim lokalnim kafeima, gde je takođe privukao veliku publiku. Međutim, dok je svirao u jednom od tih klubova, navodno mu je u nekoliko navrata data raštimovana gitara za koju mu je trebalo više nego pet minuta da je naštimuje. Zaboravivši da ponese svoju, bio je prinuđen da svira na električnoj gitari, na kojoj nije mogao da izrazi delikatnost svog stila. Pored svega toga, Đango se nije osećao najprijatnije u Americi. Jedan od razloga za ovo bilo je to što Đango uopšte nije znao engleski jezik, a i francuski je jedva mogao da čita i piše. Ovo, kao i nekoliko lažno obećanih poslova, ga je dovelo do definitivne odluke da se 1947. vrati u Francusku.

Po povratku u Francusku, Đangu je bilo teško da se navike na posleratni život u Evropi. Ponovo se vratio romskom životu pojavljujući se opet samo povremeno na koncertima i to često bez gitare. Već je uspešno izgradio reputaciju nepouzdane osobe među kolegama, fanovima i menadžerima. Tokom ovog perioda, često bi se nalazio u pojedinim salonima sa svojim starim prijateljem Grapelijem. I u poslednjem periodu njihova zajednička improvizacija je bila skoro jedina Đangova muzička aktivnost. U Rimu je, doduše, 1949. godine unajmio tri muzičara i sa njima snimio preko šezdeset melodija u italijanskom studiju. Ovi snimci su prvi put otkriveni pred kraj 50-ih godina, kada su i prvi put izdati. Nakon toga 1951. godine, preselio se u jedno mesto blizu grada Fontenblo u kom je živeo do svoje smrti. Nastavio je da svira u pariskim džez klubovima i u ovom periodu je često svirao na električnoj gitari, pored inicijalnog oklevanja u vezi sa tim instrumentom. U svojim poslednjim snimcima, par meseci pred kraj života, oseća se pokret njegovog muzičkog stila ka novom pravcu. Sve više se javlja uticaj bi-bapa (bebop), pomešanog sa Đangovim ličnim, melodičnim stilom. Dok se vraćao nazad iz pariskog kluba u kome je svirao, 16. maja 1953. godine, pao je ispred svoje kuće i usled moždanog udara po dolasku u bolnicu je proglašen mrtvim. Imao je četrdeset i tri godine.

Celo detinjstvo Đango je proveo između dva sveta. Jednom nogom je gazio po Parizu, gradu koji je cvetao od mogućnosti, a drugom po staromodnom zivotu nomadskih Roma. Ovom svetu svog porekla se konstantno vraćao tokom celog svog zivota, odlazeći tako često sa raznim sumnjivim rođacima u raznolike romske kampove. Oduvek, njegova krv žudela je za slobodom romskog života. Sve do dvadesete godine nikada nije obukao odelo ili živeo u pravoj kući. Skoro celog zivota bio je nepismen, učeći osnove pismenosti od svog prijatelja Grapelija tek u svom odraslom životu. Bio je neodgovoran, pogotovo sa novcem i povremeno detinjast. Ali svi koji su ga poznavali su uvek isticali njegovu dobrotu i velikodušnost. Njegov muzički genij inspiriše džez muzičare danas, podjednako koliko je inspirisao i njegove savremenike. Jedinstveni stil i skoro nepresušni talenat za improvizaciju, ostavili su kolosalan uticaj u pogledu na džez gitaru. Što se broja kompozicija tiče, postoji veliki broj kompilacionih albuma koji obuhvataju skoro sva Đangova poznata dela. Posebno treba izdvojiti Intégrale Django Reinhardt, francuske kompanije Frémeaux, koja je u periodu od 2002. do 2005. izdala set koji se sastoji od dvadeset volumena (četrdeset CD-ova) u pokušaju da pokrije svaku poznatu pesmu na kojoj Đango svira. Danas Đangov stil ima skoro kultno praćenje, najčešće karakterisan kao romski džez (gypsy jazz). Širom sveta hiljade ljudi izvodi Đangovu muziku i romski stil džeza kao omaž ovom velikom muzičaru. Sve ovo dovelo je i do porasta broja festivala romskog džeza, koji se izvode na godišnjem nivou u Evropi i u Americi.

piše: Marko Kolarović

[1] Iako je u realnosti koristio tri prsta i to povremeno, samo kada su akordi u pitanju

Leave a Reply

Your email address will not be published.