foto: MoonQueen

piše: Pavle R. Srdić

„Nemoj sad ovu pesmu, više je za jesen”, reče koleginica iz uredništva. Možda je i u pravu, ali baš zbog tematike, ova pesma bi trebalo da ide ovog meseca, kada razmišljamo o odmoru – moru i planini, mada se bavimo i mislima o komarcima i remontu klima-uređaja, kako ko, jelte. Mada, koliko je ova pesma omiljena, ne verujem da će biti problema što ćemo ovog juna baš o njoj pisati i govoriti.

Od sećanja se ne živi, ali su nepobitno sastavni deo naših života. Da njih nema, postavilo bi se pitanje gde smo bili dosad i da li smo živeli. Romansirana sećanja na određene epohe, protkane setom i nostalgijom, jesu eksploatisan motiv u umetnosti, pa i muzičkoj. Upravo to je tema jedne od najprepoznatljivijih francuskih šansona i najvećih hitova francuskog šansonjera jermenskog porekla – čuvenog Šarla Aznavura. Neki već pogađaju da se radi o pesmi La Bohème, singlu ovog etabliranog francuskog umetnika iz 1965. godine, a koji će, godinu dana kasnije, biti uvršten i na studijski album pod istim nazivom. Tema ove pesme jeste sećanje jednog slikara na mladost provedenu na Monmartru, pariskoj četvrti u osamnaestom arondismanu, na istoimenom brdu.

E, upravo taj Monmartr jeste, u 19. i početkom 20. veka, bio dom mnogih umetnika. Kraj u kome su zakupnine bile jako niske, koji je obilovao velikim brojem ugostiteljskih objekata ubrzo je privukao mnoštvo siromašnih umetnika, koji su praktično preoblikovali ovu parisku četvrt u malu domovinu za umetnike, pretežno slikare. Dovoljno je reći da su za vreme belle époque žitelji ovog kraja Pariza bili jedan Renoar, Utrilo, Pikaso, Modiljani, Van Gog, Matis, Dega, Tuluz-Lotrek… dugačak je ovaj spisak. Na Monmartru se u to doba gradi velika katedrala Sacré-Cœur, posvećena srcu Isusovom. Poznati klubovi u kojima su žitelji Monmartra često boravili su Le Chat Noir i Moulin Rouge, gde su posetioci mogli pored pića da uživaju i u… raznolikom programu. Pored ovih poznatih mesta postojalo je mnoštvo kafea, ali i gingeta – nešto najbliže bircuzu – gde je za mali novac moglo da se popije ne tako kvalitetno piće i da se provede celi dan. Monmartr je, nažalost, počeo da gubi na aktuelnosti krajem Prvog svetskog rata, kada su umetnici počeli da prelaze u drugi pariski kvart – Monparnas. Međutim, pored same lokacije, Monmartr je, pre svega, ostao značajan u popularnoj kulturi zbog svojih žitelja – jer je bio poznat kao boemska četvrt. A ko su, u stvari, boemi?

Termin boem se odnosi na osobu koja živi van uobičajenih životnih konvencija, neopterećena različitostima, egzistencijom, sa svojim načinom života koji nosi jednostavnost, često praćenu hroničnom nemaštinom, a najčešće se vezivala za umetnike i novinare onoga doba. Ujedinjeni u gladi i nemaštini, nošeni idealima, vezani ljubavlju i prijateljstvom, boemi su bili nešto novo u socijalnom životu velikih gradova, pa su ih obični građani gledali podozrivo i sa distancom. Jedna uvrežena stereotipija koja prati boemiju jeste alkoholizam i promiskuitet, što nije daleko od istine, međutim, i za te aktivnosti je boemima često trebao – novac, koji isto tako često nisu imali.

foto: MoonQueen

Sama reč boem potiče od latinskog naziva za žitelja današnje Češke – na latinskom Bohemia –koji se odomaćio i u francuskom jeziku. Ovaj neobičan, arhaični naziv Češka duguje keltskom plemenu Boji, koje je živelo na tim prostorima. Međutim, pogrešno se povezuju ovaj naziv i ovaj stil života sa Česima. Naime, uvek mi je bilo čudno kako su to Česi sinonim za boeme. U smislu teme ovog teksta – ne sumnjam da ih ima i u ovom narodu; ali nikada mi to nije bilo karakteristično za Čehe. Osim alkohola – stereotipija na delu – jer Čehe bije glas da piju i proizvode sve vrste alkohola. Međutim, za ovo su krivi sami Francuzi – jer su verovali da su francuski Romi doseljenici iz Češke, pa su kršteni jednostavno – boemi. A, to već ima smisla – na ovim prostorima ne moramo raspredati o Romima i njihovom načinu života. Dovoljno je opevan, oslikan i opisan. Dakle, Francuzi su ove ljude poredili sa Romima, koje su nazivali Česima. Sjajno.

Ali, sve dolazi iz umetnosti. Bizeova Karmen je u libretu – boemka, ne Romkinja. Miržeov roman Scene iz boemskog života inspirisao je Pučinija i Leonkavala da od dela naprave dve verzije opere La bohème. Boemski život je tema Tekerejevog romana Vašar taštine, kao i Dimorijeovog Trilbija. Boemija je prešla i okean. U poznate američke boeme spadaju Mark Tven i Volt Vitmen, pisci. Štaviše, sociologija kaže da je boemstvo ostavilo traga i na buduće stilove: beat i bitnike, hipi pokret i hipike, te da se izvesni obrasci boemskog ponašanja mogu naći i u new age pokretu. Da se ne bih previše udaljavao od pesme o kojoj pričamo, reći ću već poznato – i mi četvrt za trku imamo. Naša Skadarlijai nekadašnja kafana Dardaneli… duga i lepa priča kao mnoge kafanski dani i noći Đure, Sremca, Čiča Ilije, Zuke, Domanovića, Mome, Žanke, Jaše…

(SWOOSH!) Šarl Aznavur je, stvarajući ovu pesmu, bio inspirisan svojim ranijim hitom Heureux avec des riens iz 1955. godine, kao i pesmom francuskog umetnika Šarla Trenea pod nazivom  Ménilmontant iz 1938. godine, koje imaju nostalgičnu tematiku iz umetničkog života. Prvobitno, ovu pesmu, za koju je tekst napisao Žak Plant, trebalo je da otpeva operski pevač Žorž Getari u Aznavurovoj opereti Monsieur Carnaval, a po libretu Frederika Darda. Aznavur je celu operetu autorski pripisao sebi, što je razvilo medijski propraćen sukob sa Dardom, koji je ipak izglađen. Ali, kasnije sam Aznavur snima ovu pesmu – orkestraciju je radio veliki francuski dirigent Pol Morija – i ostalo je istorija. Pesmu je za života snimio i na engleskom, španskom, italijanskom, nemačkom i portugalskom jeziku. Ali, tu se nije stalo. Poznata grčka pevačica Ana Visi će je otpevati na grčkom, Tunišanka Vafa Gorbel na arapskom, a verzija bolja od originala biće otpevana 1991. godine na srpskom jeziku.

foto: MoonQueen

Poprilično hrabra poslednja rečenica, zar ne? E, pa, kada budete više puta čuli verziju najvećeg srpskog, a, bez preterivanja, i jugoslovenskog šansonjera svih vremena, Dragana Stojnića, biće vam jasno. Malo je naših umetnika poput Stojnića – a na pamet mi pada, eto, Radomir Mihailović Točak – da su imali zaista svetski umetnički performans, besprekorno manifestijući svoj vrhunski talenat, ali da je to ostalo u okvirima našeg podneblja. Dragan Stojnić je bio majstor obrada. Iako među njegovim najvećim hitovima ne dominiraju autorske pesme, Stojnićeve obrade velikih svetskih uspeha, ravne su, ako ne i bolje od originala, upravo jer je njegov baršunasti glas bolje čučao na date kompozicije od glasova originalnih izvođača – naravno, bez uvrede, radi se o velikim imenima.

Na tekst Vlade Nedanoskog i aranžman Mojmira Sepea, Dragan Stojnić je 1991. godine na albumu Bila je tako lijepa – njegova najpoznatija pesma, takođe obrada – otpevao obradu Aznavurove La Bohème na srpskom jeziku. Pesma tematski prati original, nije menjan naslov pesme, kao što je to rađeno kod drugih obrada. Nikada se nisam upuštao u pristup i način pevanja. Ali, dok sam Aznavur moćnim vibratom i relativno hitrom interpretacijom sa izvesnim krikom izvodi ovu numeru, po meni, Stojnić je izvodi baš onako kako treba. Melanholično, tugaljivo, dubokim glasom koji izvodi i najviše tonove. Mada, kažu da se najbolje peva iz duše – Stojnić je bio nesvršeni student francuskog jezika, a nije mu bilo strano dobro društvo i kafana. Sa ovog sveta je otišao 2003. godine, ali ostavio je dosta, dosta toga za sobom.

Što se tiče tiraža, ova numera je izdata u preko 200 000 primeraka u Francuskoj, što je ogroman broj, imajući u vidu da je 1966. godina. U pogledu top-lista, pesma je bila na vrhovima istih u Francuskoj i Turskoj, dok je zapaženu popularnost imala u Brazilu i Argentini. Što se tiče živog izvođenja, smatra se da, od dana izdavanja, pesma nije izopštena niti sa jednog Aznavurovog nastupa, a isti je bio prepoznatljiv – Aznavur je glumio, sa krpom preko ruke i zamišljenim kistom, ostarelog slikara – glavnog lika pesme koju izvodi. Što se tiče modernih platformi, zvanični video sa tekstom pesme na Jutjubu ima više od 55 000 000 pregleda, dok na Spotifaju pesma beleži preko 114 000 000 pregleda. Brojke same govore, pesma je slušana i među mlađim generacijama. Aznavur je pesmu izvodio i u duetima – sa Demisom Rusosom i Džošom Grobanom. Što se tiče Stojnićeve verzije, brojke možda nisu tako impozantne, ali vredi pomena skoro pola miliona pregleda na Jutjubu.

Internet kaže da je poslednji iskonski boem Monmartra preminuo sedamdesetih godina 20. veka, ali on već davno nije bio onaj romansirani kvart. I zamišljam ga kao u pesmi: tužan, sam i jorgovani s njim…

jun, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.