piše: Iva Vukotić
Eliza Rozana Gilbert (1821–1861), poznatija pod umjetničkim imenom Lola Montez bila je irska plesačica i glumica koja je postala poznata po ulogama koje je ostvarila širom Evrope, kao i po tome što je bila ljubavnica kralja Ludviga I od Bavarije. Stigla je i do SAD preko Austrije, Švajcarske, Francuske i Londona kako bi nastavila da se bavi scenskim nastupima, ali i podučavanjem mladih.
Elizini roditelji su se upoznali i vjenčali u Irskoj, gdje je djevojčica i rođena nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, što je predstavljalo svojevrsni skandal. Tračevima je doprinijela i činjenica da je Lolina majka bila ćerka šerifa grada Kork i člana parlamenta u okrugu Limerik. U prvo vrijeme porodica je živjela u Irskoj, ali su se ubrzo odselili u Indiju. Lolin otac je u Indiji umro od kolere, dok se majka preudala za izvjesnog pukovnika Patrika Krejga.
Očuh je razvio lijep odnos sa pastorkom, ali ga je izuzetno zabrinjavala njena razmaženost i divlji duh. Došlo se do zaključka da bi trebalo djevojčicu poslati nazad u Škotsku na školovanje, i povjerena je Patrikovom ocu na staranje. U Škotskoj je njena buntovna priroda bivala sve gora. Navodno je jednom zabola cvijeće u periku jednog starijeg gospodina za vrijeme mise i trčala naga ulicama. Kada je imala deset godina, Lola se ponovo seli, i to kod Patrikove sestre Ketrin koja je imala privatnu školu u Monkvermautu. Ono što ju je izdvajalo i karakterisalo bila je jaka posvećenost, ali i kratak fitilj. U internatu je izdržala svega godinu dana i ubrzo je premještena u drugu školu u Kamden Plejsu, gdje je dobila malo sofisticiranije obrazovanje.
Lolin život se promijenio 1837. kada je pobjegla sa pukovnikom Tomasom Džejmsom. Vjenčali su se, razišli nakon pet godina i ona je postala profesionalna plesačica, nastupajući pod novim pseudonimom. Kada je debitovala u Londonu kao Lola Montez, španska plesačica u junu 1843. bila je prepoznata kao gospođa Džejms. Ekstravagantan i pomalo skandalozan način života kočio je njenu karijeru u Londonu, pa je zato odlučila da se otisne na turneju po Evropi. Poseban uspjeh je postigla u Parizu i Varšavi. Takođe, po kuloarima su se mogle čuti priče da je već bila miljenica mnogih bogatih muškaraca, pa joj je tako i pridodat epitet kurtizane.
Godine 1844. Eliza je, sada poznata kao Lola Montez, nastupala u Parizu pred publikom koja nije bila naročito impresionirana. Međutim, uspjela je da upozna i postane ljubavnica Franca Lista, koji ju je predstavio krugu Žorž Sand (francuske spisateljice i novinarke). Nakon što je nastupala u mnogim evropskim centrima, skrasila se u Parizu, gdje je bila sjajno prihvaćena od strane književnih boema 19. vijeka. Postala je bliska prijateljica Aleksandru Dimi, za koga se takođe šuškalo da je ostvario ljubavnu vezu sa Lolom.
Međutim, onaj koji je najviše uticao na Lolinu karijeru zabavljačice bio je Aleksandre Dužarier, vlasnik novina sa najvećim tiražima u Francuskoj i dramski kritičar. Njihova veza je bila turbulentna, ali je zahvaljujući njemu Lola uspjela da revitalizuje svoje izvedbe na sceni i dobije više angažmana. Ova priča ima tužan kraj jer se nakon jedne svađe sa Lolom, Dužarier upustio u dvoboj u kojem je ubijen.
Godine 1846. fatalna Lola je boravila u Minhenu, gdje je upoznala kralja Ludviga I od Bavarske. Neki izvori tvrde da ju je kralj, prilikom prvog susreta, upitao da li su njene grudi prave. Umjesto šamara koji bi se mogao očekivati od impulsivne Lole, ona je rascijepala komad bluze ne bi li dokazala da jesu. Ubrzo je, kao i svaka ambiciozna ljubavnica, počela da vrši uticaj na kralja. Ovo, uklopljeno sa njenom arogancijom i histeričnim ispadima, učinilo ju je vrlo nepopularnom među Bavarcima. Uprkos tome, kralj joj je dodijelio titulu grofice od Landsfilda i baronice od Rosentala. Lola se nije ustezala od političkog djelovanja. Naročito se zalagala za liberalizam, antikatolicizam i borbu protiv Jezuita. Izbila je revolucija 1848. i Ludvig je prisiljen da abdicira ne bi li njegov sin Maksimilijan došao na vlast. Tako je Lolino političko djelovanje trajno ugašeno.
Lola je pobjegla u Švajcarsku sa planom da čeka Ludviga da joj se pridruži. Kako do ponovnog susreta nije došlo, otišla je nakratko u Francusku, a potom i London. Tamo je upoznala Džordža Trafolda Helda. Vjenčali su se, ali su ubrzo opet morali u bijeg jer je Lolin bivši muž, Tomas Džejms, i dalje bio živ, što je značilo da ovaj brak zakonski ne može biti priznat. Par je boravio u Francuskoj i Španiji, međutim i ova romansa se raspala zbog Džordžove nenadane smrti.
Lola je postigla uspjeh i na američkom kontinentu. Nastupajući u San Francisku, inspirisala je jednu satiru pod nazivom Ko je uhvatio groficu? Živjela je i u Kaliforniji sa svojim novim mužem, novinarom. Bila je glavna glumica u predstavi Lola Montez u Bavarskoj, njenom autorskom djelu. Juna 1855. je napustila SAD i otišla u Australiju sa ciljem da zabavlja kopače zlata za vrijeme zlatne groznice u Sidneju. U Kraljevskom teatru u Melburnu je takođe izazvala burne reakcije izvodeći erotski ples u kojem je podizala suknju toliko visoko da je publika mogla da primijeti da nije imala donji veš na sebi. Novine The Argus su dan nakon izvedbe oštro kritikovale Lolu i njen performans navodeći da se radi o apsolutnom odsustvu bilo kakvog osjećaja za javni moral. Ugledne porodice su u znak protesta počele da odbijaju da idu na premijere i teatar je doživljavao velike finansijske gubitke. U gradu Kastelmajnu je, s druge strane, ushićeno bila pozivana na bis nakon što je nastupala pred oko 400 kopača zlata, ali je isto tako navukla bijes publike nakon što ih je izvrijeđala zbog preslišavanja.
Vratila se u Ameriku, ali nije uspjela ponovo da se uzdigne kao zvijezda pozornice. Međutim, 1857. je izdejstvovala da izdeklamuje seriju pouka o moralu u Americi i Britaniji koje je napisao Čarls Čaunsi Bur. Posljednje dane je provela u jednom prihvatilištu za žene. Već 1860. Lola Montez je pokazivala kasne simptome sifilisa i njeno tijelo je počelo postepeno da propada. Umrla je u 39. godini 1860. Sahranjena je u Njujorku na groblju Grin-Vud u Bruklinu.
decembar, 2023.
