
piše: Milica Marjanović
„Trinaest hiljada umova, sećanja, ljubavi, čulnih osveta, svetova, univerzuma – jer je ljudski um više univerzum nego sam univerzum – a sve to za nekoliko stotina metara nepotrebnog blata.”
Džon Fauls, Čarobnjak
Leonora Karington, meksička nadrealistkinja rodom iz Britanije, rođena je 1917. godine na raskrsnici društva i umetnosti. Slavu je doživela 1937. godine, kada je pozvana da izlaže na međunarodnoj izložbi u Londonu kao jedina učesnica – profesionalna slikarka. Iste godine upoznala je Maksa Ernsta i sa njim ostvarila ljubavnu vezu koja je trajala do 1940. godine, kada je Maks odveden u koncentracioni logor. Ernst je na nju imao veliki uticaj za vreme koje su proveli zajedno, mada je posebno zanimljivo ono što je došlo nakon njegovog odvođenja u logor. Leonora, nakon beznadežnog moljenja da puste Ernsta iz logora, doživela je nervni slom u britanskoj ambasadi u Madridu, što je dovelo do toga da je njena porodica smesti u psihijatrijsku bolnicu. U bolnici joj je dat kardiazol – droga kojom se postiže stanje šoka. Pod dejstvom kardiazola nastalo je nekoliko dela koja su definisala njena shvatanja sveta koji je okružuje.

– Jesi li ti ciganka?
Jesam.
– Odakle dolaziš?
Iz Podzemlja.
– Da li je Podzemlje lepo?
Predivno. Tamo su svi srećni.
– Povedi me sa sobom.
Ne mogu.
– Zašto?
Jer nisi dovoljno zdrava da bi išla tamo.
Podzemlje, Leonora Karington
Podzemlje (Down Below) je pre svega autobiografija koja prati boravak Leonore Karington u psihijatrijskoj bolnici od trenutka kada je Maks Ernst odveden do njenog bega u Meksiko sa Renaltom Redukom, diplomatom kog je upoznala preko Pikasa. Ova autobiografija (nažalost još uvek neprevedena na srpski) predstavlja zastrašujuću hroniku zverstava rata, mentalne bolesti i najvažnije, nas samih. Prikazane su slike iz ugla onih koji rat doživljavaju kao „slobodni ljudi”, mada su zapravo samo robovi okolnosti u kojima su se našli. No, ono što je Leonora istražila, shvatila i prihvatila jeste fluidnost čoveka, u fizičkom i duhovnom smislu. Pored toga, čitaocu postaje vrlo jasan proces od potpunog gubitka osećanja uzrokovanog velikim šokom do vaskrsenja duše, ako do njega dođe, kao u ovom slučaju.
Leonora u autobiografiji prepričava halucinacije koje i slika na platnu. Te halucinacije prikazane su na slikama Podzemlje i Zeleni čaj. Prva slika prikazuje Podzemlje onako kako ga je ona iskusila – gotička, veštičja atmosfera – dok je Zeleni čaj na prvi pogled pejzaž prijatnog, sunčanog dana koji s malo više pažnje postaje izopačeni prikaz mita i sva prijatnost biva oduzeta, jer do izražaja dolaze zbunjujući lavirinti u daljini, što može biti još jedan prikaz bolnice. Ni u jednom trenutku ne zalazi u analizu istih, kao i većina nadrealista, jer se radi o vizuelnom svetu. Iz njenih slika vidi se njena samouverenost, zbog neustrašivog i direktnog suočavanja sa posmatračem. Ove odlike posebno su izražene na njenom Autoportretu koji se često poredi sa autoportretom Dorotee Taning, Rođendan. Za obe umetnice nadrealizam je bio utočište od uštogljenosti i zagušljivog patrijarhata, okruženja u kojima su odrastale. I Karington i Taning su u svojim prvim godinama stvaralaštva ispitivale čoveka i njegovo telo, nezavisno od roda i, u slučaju Dorotee Taning, uzrasta.

Slike Leonore Karington uglavnom predstavljaju bića inspirisana gotičkim književnim delima, koja su bila popularna među nadrealistima, i irskim narodnim pričama, koje je kao mala slušala od svoje dadilje. Prožete su duholikim prilikama, uvelim cvećem, različitim životinjama, od kojih se posebno ističu hijene, mada najzanimljivija su bića koja nemaju tačan oblik, već su na granici sa realnim i nadrealnim, životinjom i čovekom, gotikom i mirom. Možemo reći da je Leonora Karington videla hijenu kao personifikaciju sebe. U priči Debitantkinja, naratorka pripoveda o svom prijateljstvu sa hijenom iz zoološkog vrta, koju oslobađa tamošnjih rešetaka i šalje na svoju rođendansku zabavu umesto nje. Hijenina upornost, mudrost i snalažljivost ipak nisu bile dovoljne da naratorku poštede učestvovanja na zabavi. Naime, niko od prisutnih ne obraća pažnju na činjenicu da među njima sedi hijena, već istog trenutka prelaze u osudu izgleda „naratorke” (hijene u kostimu), čime je predstavljeno slepilo društva. Opšte govoreći, hijene predstavljaju plemenitost pojedinca u društvu, te nije ni čudo što se umetnica pronašla baš u toj ulozi.
Iako je strasno odbijala da tumači svoja dela uz objašnjenje da je intelektualizacija njenih dela trošenje vremena, proučavanje dela Leonore Karington je personifikacija ljudske potrebe za spoznajom sopstvene uloge u okruženju sa primesom nadrealnog, koje svi mi iskušavamo kroz snove, tačnije noćne more. Uostalom, možda je ljudski život samo jedna noćna mora? Nadrealizam postavlja pitanja, ali na njih odgovara vizuelnim, nesvesnim, nejasnim i, kako bi posmatrač mislio, nepotpunim, iako je to sve samo jedan bunar u koji su uskočili svi oni koji nisu imali puške, a hteli su da se bore.
oktobar, 2021.