fotografiše: Nevena Stajković

Intervju vodio: Vuk Mijušković 

Kulturno nasleđe ne čine samo veliki muzeji, istorijske građevine i dragoceni rukopisi. Ono živi i u školskim bibliotekama, starim letopisima, požutelim fotografijama, posvetama i knjigama koje su decenijama prelazile iz ruke u ruku. Upravo u tim naizgled malim tragovima prošlosti često se krije priča jedne škole, jednog grada, jedne porodice – pa i čitavog vremena. 

Kada govorimo o zaštiti kulturnog nasleđa, često prvo pomislimo na velike institucije, arhive i muzeje. Međutim, jedan od važnih prostora kulture sećanja može se nalaziti mnogo bliže nego što mislimo – iza vrata školske biblioteke. Tamo, među policama, mogu se pronaći knjige stare nekoliko decenija, školski letopisi, fotografije generacija učenika, rukopisi nastavnika, spomen-knjige i dokumenti koji možda nemaju veliku materijalnu vrednost, ali predstavljaju dragoceno svedočanstvo o životu jedne sredine.

Ivana Ranković, lična arhiva

Upravo zato pitanje kulturnog nasleđa nije samo pitanje toga šta ćemo sačuvati, već i pitanje toga da li ćemo razumeti zašto nešto treba sačuvati. O ovoj temi razgovarali smo sa Ivanom Ranković, predsednicom Društva školskih bibliotekara Srbije. 


1. Možda najveća opasnost za kulturno nasleđe nije vreme, već zaborav. Šta se događa kada prestanemo da prepoznajemo vrednost onoga što se nalazi pred nama? 

Papir stari, mastilo bledi, vlaga ostavlja tragove, a materijali s vremenom propadaju. Ipak, fizičko propadanje nije jedina opasnost. Mnogo veći problem nastaje onda kada prestanemo da prepoznajemo vrednost onoga što se nalazi pred nama. Stara sveska može izgledati kao običan komad papira. Ali ako je u pitanju sveska koju je vodio učitelj pre sedamdeset godina, ona odjednom postaje svedočanstvo jednog vremena. Fotografija stare školske generacije može izgledati kao samo još jedna fotografija – sve dok neko ne shvati da su na njoj ljudi čija imena više gotovo niko ne pamti. 

Zato se kulturno nasleđe ne čuva samo velikim projektima. Ponekad je za njegovo očuvanje potrebna jedna osoba koja će prepoznati njegovu vrednost i reći: ovo moramo sačuvati. Jer, kada se izgubi originalni dokument, fotografija ili knjiga, ne gubi se samo predmet. Gubi se deo priče koju više nije moguće ponovo proizvesti. 

fotografiše: Nevena Stajković


2. Možemo li školsku biblioteku posmatrati kao mali muzej jednog mesta? 

Uloga školskog bibliotekara može biti mnogo šira od klasične predstave o osobi koja učenicima izdaje knjige. Školska biblioteka može postati svojevrsni mali zavičajni muzej – prostor u kojem se susreću generacije. Jedan školski letopis može pokazati kako je škola izgledala pre pola veka. Jedna spomen-knjiga može sačuvati imena ljudi koji su nekada činili život date škole. Pismo bivšeg nastavnika može otkriti atmosferu jednog vremena bolje nego brojni statistički podaci. 

Bibliotekar tada više nije samo čuvar knjižnog fonda. On postaje čuvar školskog i lokalnog sećanja. A upravo je u tome posebna vrednost ovakvih prostora: istorija nije nužno negde daleko, u velikoj instituciji. Ponekad je ona na polici pored koje svakodnevno prolazimo. 


3. Kakvu ulogu u očuvanju takve građe može imati digitalizacija? Da li digitalna kopija može zameniti original? 

Savremena tehnologija otvorila je potpuno nove mogućnosti za zaštitu kulturnog nasleđa. Digitalizacija omogućava da sadržaj starih knjiga i dokumenata bude dostupan mnogo većem broju ljudi, ali i da se originali manje izlažu fizičkom korišćenju. Ipak, digitalna kopija ne može u potpunosti zameniti susret sa originalom. Digitalizacija čuva sadržaj. Original čuva trag. 

Stara knjiga nije samo tekst koji se može prikazati na ekranu. To je predmet koji je neko držao u rukama. Na njenim stranicama mogu ostati tragovi vremena, presavijeni uglovi, beleške na marginama, potpisi i posvete. Upravo ti detalji govore o životu knjige. Zato tehnologija ne mora biti suprotstavljena tradicionalnoj knjizi. Naprotiv – ona može biti njen most prema novim generacijama. Cilj nije da biramo između knjige i ekrana, već da naučimo kako da tehnologiju koristimo tako da nas ponovo dovede do knjige.

fotografiše: Nevena Stajković

 
4. Kako kulturno nasleđe približiti mladima, a da ono ne postane samo još jedna lekcija iz istorije ili književnosti? 

Jedno od najvažnijih pitanja jeste upravo to kako mladima predstaviti kulturno nasleđe tako da ono ne postane samo još jedna školska obaveza. Problem možda nije u tome što mladi ne žele da upoznaju sopstvenu kulturu. Možda je problem u načinu na koji im se ona predstavlja. Mladi vole priče, istraživanje, otkrivanje, stvaranje i traganje za odgovorima. Upravo zato kulturno nasleđe može dobiti potpuno novi život kroz savremene formate – digitalne izložbe, podkaste, filmove, stripove, društvene mreže i istraživačke projekte. 

Stara priča ne mora da ostane zarobljena u starom obliku. Možemo promeniti način na koji je pričamo, ali ne i njenu suštinu. Kada učenik pronađe priču o svojoj školi, svom gradu ili ljudima koji su nekada živeli u njegovom kraju, prošlost odjednom prestaje da bude nešto udaljeno. Ona postaje lična. 


5. Često se o zaštiti kulturnog nasleđa počinje ozbiljno govoriti tek kada se pojavi opasnost da nešto nestane. Da li bi trebalo da reagujemo mnogo ranije? 

Svakako. Kulturno nasleđe ne bi trebalo da čeka da bude ugroženo. Sistematsko čuvanje podrazumeva svakodnevni rad: prepoznavanje vredne građe, njeno pravilno čuvanje, dokumentovanje, digitalizaciju, istraživanje i predstavljanje javnosti. 

Školske biblioteke u tom procesu mogu imati posebno važnu ulogu. One mogu organizovati izložbe, istraživačke projekte i razgovore sa bivšim učenicima i nastavnicima. Mogu povezati generacije i sačuvati sećanja koja bi inače ostala samo u privatnim uspomenama. Jer kultura sećanja ne nastaje samo velikim rečima. Ona nastaje od malih stvari koje smo odbili da zaboravimo. 

Srbija ima veliki broj kulturnih i istorijskih priča. Kako one mogu da pređu granice naše zemlje i postanu deo šireg kulturnog prostora? Međutim, pre nego što ih predstavimo svetu, potrebno je da ih dobro poznajemo sami. Tu obrazovanje ponovo postaje ključno. Dete koje poznaje priču svoje škole, svog mesta, svog književnika ili stare knjige jednog dana može tu priču preneti dalje. Školske biblioteke zato mogu postati mali ambasadori kulture. 

Svaka škola ima svoju istoriju. Svako mesto ima ljude čije priče vredi sačuvati. Svaka generacija ostavlja trag. Možda ne možemo sve te priče odmah poslati u svet. Ali možemo početi od jednog deteta. Jer kultura jednog naroda često počinje da putuje onda kada je neko dovoljno mlad da je zavoli i dovoljno radoznao da je ispriča drugima. 

fotografiše: Nevena Stajković


6. Kada biste mogli da promenite samo jednu stvar u sistemu zaštite kulturnog nasleđa, na šta biste stavili fokus? 

Fokus bih prebacila sa pitanja šta smo izgubili? na pitanje šta danas možemo da sačuvamo?  Ta promena počinje od obrazovanja. Školska biblioteka ne bi trebalo da bude samo mesto na kojem učenik preuzima lektiru. Ona može biti učionica bez zidova – prostor u kojem dete pronalazi knjigu, ali i priču; upoznaje književnika, ali i čoveka koji je nekada tu knjigu držao u rukama; istražuje prošlost, ali istovremeno razume svoje mesto u budućnosti. Jer bibliotekar ne čuva samo knjige. Čuva ime napisano na prvoj stranici. Čuva fotografiju generacije. Čuva rukopis nastavnika. Čuva priču koju je neko čuo od svog dede. 

I možda je upravo to najlepši deo kulture sećanja: nikada ne znamo koliko će nešto što danas čuvamo biti važno ljudima koji dolaze posle nas. Knjiga koju danas jedno dete uzme sa police možda će mu jednog dana biti jedna od najvažnijih uspomena iz detinjstva. Fotografija koju danas sačuvamo možda će sutra biti jedini trag jedne generacije. A školski letopis koji danas pažljivo odložimo možda će za pedeset godina predstavljati prozor u svet koji više ne postoji. 

Zato se kulturno nasleđe ne čuva samo u velikim institucijama. Čuva se i jednom rukom koja pažljivo zatvori staru knjigu. Jednim bibliotekarom koji kaže: nemojte ovo baciti. Jednim detetom koje pita: ko je ovo napisao? I jednim čovekom koji odluči da ono što je dobio od prethodnih generacija neće zadržati samo za sebe, već će to predati dalje. Jer knjige su preživele vekove zahvaljujući ljudima koji su verovali da vrede. Na nama je da taj lanac ne prekinemo. Digitalni svet može da sačuva sliku stranice. Ali samo čovek može da sačuva njenu priču. A školska biblioteka može biti mesto gde ta priča počinje. 

fotografiše: Nevena Stajković


7. Za kraj, pitanje koje postavljamo svim našim sagovornicima i sagovornicama: možete li čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a preporučiti knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju? 

Od knjiga bih izdvojila dela Ljiljane Šarac zbog njihove topline, ljudskosti i likova u kojima čitalac može prepoznati delove sopstvenog iskustva. Posebnu vrednost za mene ima i činjenica da iza tih knjiga stoji koleginica i autorka sa kojom delim ljubav prema knjizi i čitanju. 

Kada je reč o filmu, moj izbor je Život je lep Roberta Beninjija. To je film koji istovremeno nasmeje i zaboli, ali i podseća na snagu ljubavi i potrebu da se sačuva dečja čarolija čak i kada je svet surov. 

Od pozorišnih predstava izdvojila bih Balkanskog špijuna, komad kojem se može vraćati iznova. Osim smeha, svaki novi susret donosi i novo prepoznavanje ljudi, vremena, strahova i društvenih obrazaca. 

A muzički izbor možda je i najneočekivaniji – Pitbul. Ne samo zbog energije i optimizma koji njegove pesme nose, već i zbog lične uspomene: karte za njegov koncert bile su poklon porodice za rođendan. 

Jer umetnost nije uvek samo ono što nas zaustavi i natera na razmišljanje. Nekada je to upravo ono što nas pokrene, razveseli i vrati životu. A neke pesme, knjige, predstave i filmove ne pamtimo samo po tome što su nam se dopali. Pamtimo ih po tome kada su se dogodili u našem životu.

oktobar, 2026.

Leave a Reply

Your email address will not be published.