piše: MoonQueen

Kada je 1920. godine na Salonu nezavisnih u Parizu izložena bista princeze Mari Bonaparte, delo rumunskog vajara Konstantina Brankuzija, ugledna publika zgledala se i komentarisala u pola glasa ono što vidi. Pitanje je bilo trenutka kada će se, kao u bajci, pojaviti neko dete koje će viknuti „Car je go!” Umesto deteta, neki kažu da je to uradio Pikaso, drugi da je u pitanju bio Matis, ali u jednom trenutku izložbenom salom proneo se glas:

– Pa, to je penis!

Skadalozna skulptura bila je sklonjena u trenutku kada su izložbu posetili visoki zvaničnici. Proglašena nepodobnom i uvredljivom, donela je svom autoru mnoge neprospavane noći, kritiku, osudu, ali i veliko interesovanje javnosti. Danima nakon izlaganja ove skulpture nazvane Princeza X Konstantin Brankuzi davao je izjave novinarima pokušavajući da odbrani svoje delo. Ne, nije u pitanju obična vulgarnost, predstava muškog polnog organa, naprotiv. Ova skulptura trebalo je da, po rečima autora, ovaploti „esenciju ženstvenosti svedenu na najjednostavniju formu”. Malo ko je poverovao skulptoru, te i danas Princeza X većinu posmatrača asocira pre svega na falus, no, ako pogledamo istoriju njenog nastanka, kao i ličnost princeze koja je umetniku bila inspiracija, možda ćemo bolje razumeti vezu između ženstvenosti i Brankuzijeve smele falusoidne forme.

Izvor: https://www.centrepompidou.fr/fr

Godine 1909. u atelje Konstantina Brankuzija ušla je lepa i visprena žena koje je poželela da umetnik uradi njenu bistu. Iako nije voleo formu biste i nalazio je izuzetno dosadnom, ovog puta vajar je napravio izuzetak. Moguće zato što je dama posedovala izuzetnu harizmu i moć ubeđivanja, a možda i zato što je bila veoma uticajna i bogata plemkinja – rođaka slavnog vojskovođe Napoleona, princeza Mari Bonaparta. Brankuzi ju je opisao kao lepu ženu ružnih nogu i kao veoma taštu – ako je verovati umetniku, princeza je bila opsednuta svojim izgledom i stalno je posmatrala svoj lik u ogledalima, čak i tokom jela. Zbog toga je prva portretna bista, nastala 1909. godine, nazvana Žena koja se gleda u ogledalo. (Ova skulptura je kasnije uništena, a danas nam je poznata zahvaljujući fotografijama nastalim u tom periodu.)

Krenuvši putem pojednostavljene forme, Brankuzi je 1909. godine prikazao princezinu bistu kao izduženu formu, glave nagnute nad zamišljenim ogledalom postavljenim na stolu ispred nje. Nezadovoljan ovakvim rezultatom, umetnik je narednih pet godina radio na princezinom liku, postepeno ga lišavajući antropomorfnih odlika, svodeći skulpturu na sve jednostavniju i sve više geometrizovanu formu. Konačna verzija njenog portreta, Princeza X, završena je 1915. godine i sve do pomenutog Salona nezavisnih 1920. nije napuštala umetnikov atelje. Princeza X izvajana je od komada krečnjaka i obložena bronzom. Predstavlja žensku osobu izduženog vrata, nadvijenu, poput svoje prethodnice, nad sopstevnim odrazom u ogledalu. Sa druge strane vrata vajar je urezao nekoliko vodoravnih linija – aluzuju na kosu koja je u prvoj verziji skulpture bila predstavljena vijugavim vlasima svezanim u nisku punđu. I zaista, ako bismo paralelno posmatrali fotografije ove dve skulpture, uvideli bismo sličnost. Iz profila Princeza X zaista deluje kao blago povijena osoba lika svedenog na najjednostavnije oblike.

Izvor: https://www.centrepompidou.fr/fr

Ono čemu moja umetnost teži je pre svega realizam; potraga za unutrašnjom, skrivenom realnošću, suštinom predmeta u njihovoj sopstvenoj unutrašnjoj prirodi: to je moja jedina preokupacija.

Konstantin Brankuzi

No, aluzija na falus previše je očigledna, te se možemo zapitati i da li je umetnik u svesti ili podsvesti imao njegovu simboličnu funkciju. Naime, iako je bila obdarena lepotom i bogatstvom, Mari Bonaparta patila je od jedne boljke koja je u visokom društvu početkom 20. veka i dalje uveliko važila za tabu temu. Mari Bonaparta bila je – frigidna. Uprkos braku sa princom Džordžom I i brojnim ljubavnicima, Mari je celog života patila od nemogućnosti da doživi vaginalni orgazam. Ovaj problem postao je njena opsesija, pa je, vršeći istraživanja na više od dve stotine žena, došla do zaključka da je za doživljaj orgazma presudna razdaljina između klitorisa i vaginalnog otvora i da se srazmerno njenoj širini umanjuje šansa da žena bude zadovoljena.

Ovu teoriju Mari je iznela svom mentoru, psihoanalitičaru Sigmundu Frojdu. Princeza je bila jedna od omiljenih Frojdovih učenica, pa, iako je danas mnogo manje poznata od svog učitelja, francuska istorija psihoanalize počinje upravo njenim istraživanjima na polju ljudske psihe. Mari je prevodila Frojdova dela na francuski, pisala knjige i eseje i među prvima otvoreno govorila o problemima ženske seksualnosti. Najsmeliji eksperiment koji je izvršila uradila je na sebi – podvrgla se operaciji kojom je njen klitoris premešten bliže vagini, ali rezlutati, nažalost, nisu bili povoljni – Mari ni nakon ovog zahvata neće imati više sreće u zadovoljenju telesnih potreba.

Izvor: Wikimedia commons

Hrabra pinceza je svojim višegodišnjim istraživanjima doprinela nauci i rušenju strogih moralnih konvencija, upućujući svoje savremenike u važnost i povezanost seksualnosti i psihe. Iskoristivši bogatstvo dobijeno u nasleđe u periodu nacističke okupacije Austrije, organizovala je bekstvo svog mentora Frojda i njegove porodice, a tokom Drugog svetskog rata na sličan način spasila je oko dve stotine Jevreja. Njen lik, sačuvan u Brankuzijevom neobičnom prikazu esencije ženstvenosti svedene na najjednostavniju formu, i danas izaziva podsmeh i čuđenje posetilaca Umetničkog muzeja u Filadelfiji, u kojem se Princeza X čuva. Godine 2004. snimljen je film Princeza Mari (Princesse Marie) u kojoj Napoleonovu praunuku tumači francuska glumica Katrin Denev, a Brankuzijeva skulptura dobila je svoj kratak film 2016. godine (A Brief History of Princess X). Ako nas Princeza X nečemu uči to je da ne verujemo uvek knjizi po koricama i skulpturi po oblicima jer ponekad se iza najjednostavnijih formi kriju neočekivano živopisne priče.

Leave a Reply

Your email address will not be published.