
piše: Mia Matković
Student generacije – titula koja nosi težinu, ali i ponos. Ovi mladi, uspešni ljudi, ne samo da ostvaruju izuzetne akademske rezultate, već svojim radom, strašću i posvećenošću neprestano pomeraju granice. U vremenu brzih promena i izazova, oni su dokaz da talenat, upornost i obrazovanje mogu otvoriti vrata ka velikim uspesima. DarijaDražović – student je generacije Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu u akademskoj 2023/2024. godini.
Rođena 2001. godine u Beogradu, od najranijih dana pokazivala je neverovatnu predanost muzici. Stekla je osnovno i srednje muzičko obrazovanje u Muzičkoj školi „Davorin Jenko”, kao i opšte u Gimnaziji „Patrijarh Pavle”. Tokom srednjoškolskog obrazovanja osvajala je brojne nagrade na republičkim i međunarodnim takmičenjima iz harmonike, solfeđa, harmonije i muzičkih oblika. Sa izuzetnim rezultatima, Darija je nastavila svoje školovanje upisavši studije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, na Odseku za muzikologiju.
Darija je bila korisnica više prestižnih stipendija tokom studija, uključujući republičke stipendije Ministarstva prosvete Republike Srbije i stipendiju Dositeja Fonda za mlade talente. Pored posvećenosti akademskom usavršavanju, aktivno učestvuje na međunarodnim takmičenjima, naučnim skupovima i vanuniverzitetskim projektima.
Istražujući ambicije za budućnost i unutrašnje motivacije koje je pokreću, pored Darijinih stavova o umetnosti, obrazovanju i kreativnom procesu, u ovom intervjuu razgovarali smo o svetu gde je umetnost most između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Možeš li nam reći nešto o svom obrazovnom putu na Fakultetu muzičke umetnosti – kako si se odlučila da upišeš baš ovaj fakultet?
Taj put je bio veoma zanimljiv. U osnovnoj i srednjoj muzičkoj školi, zapravo, i nisam bila ljubiteljka klasične muzike, već sam svoje slobodno vreme koristila za slušanje domaćeg i stranog popa, naše narodne muzike i eventualno stranog roka.
Oduvek su me interesovale prirodne nauke i stremila sam ka tome da upišem medicinu, s obzirom na to da mi je i majka zdravstvena radnica. U muzičku školu sam išla jer su me roditelji nagovarali, još sam i svirala harmoniku koju nikada nisam mnogo volela. Međutim, kada sam se u srednjoj školi detaljnije upoznala sa muzikom Johana Sebastijana Baha i Frederika Šopena, meni se ta muzika ukazalakao nešto božanstveno, nebesko. Smatrala sam, a i danas smatram, da su kompozitori najveći geniji i da je njihova muzika ono što ostaje iza njih kao nekakvo blago, zlatni trag. Tada sam odlučilada moram da se bavim muzikom i da je to jedina profesija kojom želim da se bavim; da je nužno da znam sve o muzici i da ću takvo znanje moći da dobijem jedino na Muzičkoj akademiji, što se ispostavilo kao tačno. Naravno, ne znam ni danas sve o muzici, ali znam mnogo više nego pre upisa akademije; čovek se uči dok je živ.

Motivaciju i inspiraciju tražiš u?
Motivacija za moj rad je ogromna ljubav koju gajim prema muzici. Meni bude žao da nešto ne znam o muzici i uvek gledam da naučim sve što se može naučiti. Inspirišu me mnogi uspešni ljudi iz moje okoline i šire, koje sam decenijama posmatrala i stremila da budem kao oni.
Kako bi opisala svoju akademsku filozofiju? Da li imaš neki specifičan pristup učenju i istraživanju muzičke umetnosti?
Moja akademska filozofija je – svaki dan mora da se iskoristi. Ja sam bukvalno tip osobe koji svaki dan radi nešto za fakultet, vežba, priprema se. Takva sam bila i u osnovnoj i u srednjoj školi. Sećam se da sam koristila velike odmore da uradim domaći zadatak – dakle, nisam gubila nijedan trenutak. Muzičku umetnost per se istražujem iz raznih uglova i veoma detaljno, ali ne bih rekla da imam neki specifičan pristup.
Student generacije na Fakultetu muzičke umetnosti odlikuje se izuzetnim akademskim uspehom, talentom i posvećenošću. Njegov rad nije samo rezultat discipline i truda, već i sposobnosti da se poveže sa savremenim muzičkim tokovima, dok istovremeno čuva autentičnost i strast prema muzici.Šta bi dodala?
Dodala bih da je talenat ono što je bilo presudno za moj uspeh. Jesam ja dosta radila, bila disciplinovana, išla na svako moguće predavanje, radila sve na vreme i u roku, ali da nisam talentovana i sposobna za bavljenje muzikom, mislim da se ne bih snašla ovako dobro. U tom smislu smatram da je za veliki uspeh jako važno da li se neko bavi oblašću koja mu leži.
U tri rečenice – biti muzikolog podrazumeva?
Biti muzikolog podrazumeva svakodnevni, nekada i celodnevni i celonoćni rad. Zatim, podrazumeva i otvorenost prema drugim oblastima, a ne samo prema muzici – istoriji, estetici, filozofiji, sociologiji, jezicima… Na kraju, muzikolog je najkompletniji muzičar – mi znamo i da sviramo, i da pevamo, da analiziramo, da govorimo i pišemo o muzici…
Kakvi su bili najveći izazovi tokom studija, na koji način si ih prevazišla?
Najveći izazovi za mene su bili lične prirode. Njih sam prevazilazila upravo begom i zatvaranjem u učenje i radom na sebi.
Kako bi opisala svoj umetnički pristup i stil pisanja? Postoji li nešto u tvojoj svakodnevici što te iznenada inspiriše na pisanje?
Moj umetnički pristup proizilazi iz muzike same. Uvek se trudim da sagledavam muziku iz tog analitičkog ugla; obožavam da analiziram svaki ton i svaki akord i da tumačim zašto je to tako dobro, šta to govori, u kakvom je stanju i trenutku života bio kompozitor kada je pisao neko delo, kakvo je bilo društveno, istorijsko, političko stanje tada…
Kada je reč o mom stilu pisanja i inspiraciji za njega, rekla bih da imam veoma unikatan i prepoznatljiv stil, na šta su mi i profesori tokom studija skretali pažnju, a inspiraciju za pisanje pronalazim u slušanju muzike – kada poslušam nešto, obično odmah želim da nešto i napišem o tome.

Kako vidiš svoju budućnost u svetu muzike? Postoje li neki specifični ciljevi koje želiš da postigneš?
Ne gledam daleko u budućnost, trudim se da prvo pozavršavam sve što je sada aktuelno. Ciljeva imam dosta, a to je najpre da pišem o muzici koju najviše volim – popularnoj muzici, i da joj se posvetim na dubljem nivou od samog pisanja. Uz to, naravno, idu i neki drugi ciljevi, ali ne bih još ništa da pričam jer sam i dalje studentkinja. Više su to moji snovi!
Kako uspevaš da održiš balans između obaveza na fakultetu, ličnog života i umetničkog stvaralaštva?
Tako što sam se ugojila 30 kilograma za vreme studija…haha, šalim se. Pa teško mi ide, zaista, mnogo toga ima, mnogo obaveza, sve je owerwhelming, da se tako izrazim, i to mi se odražava na zdravlje, iskreno. Tako da – balans se postiže produžavanjem dana, odnosno, nespavanjem, preskakanjem obroka, nekada zapostavljanjem sebe i svojih ličnih potreba. Jedino tako u kriznim nedeljama dobijem mogućnost da stignem sve da uradim.
Kakve vrednosti su ti najvažnije u životu i karijeri?
Najvažnije mi je da steknem što veću količinu znanja o muzici, ali, isto tako, i što veću količinu priznanja koja su odraz mog talenta i zalaganja.
Koja ti je najdraža greška koju si napravila tokom svog umetničkog rada, i šta si iz nje naučila?
Najveća greška mi je, možda, što sam u jednom trenutku na osnovnim akademskim studijama prestala da sviram klavir; iz toga sam naučila da je par nedelja nerada dovoljno da sruši 20 godina rada!
Da li vidiš muziku kao privatnu refleksiju svoje unutrašnje stvarnosti ili kao javnu platformu za komunikaciju sa društvom?
Muzika može biti oba, zavisi koja muzika. Vi bukvalno možete imati u opusu jednog autora i jedna i druga dela, što je sasvim poželjno i prihvatljivo.
Koji su to umetnici, muzičari ili filozofi koji su te oblikovali, ali na način koji ti možda nije očigledan?
Verovatno ih je mnogo, jer čim pročitam ili čujem nešto, odmah upijam; dosta toga mi je interesantno i menja moje stavove i poglede na muziku. Izdvojila bih, pored Baha i Šopena koje sam već istakla, recimo, Riharda Vagnera koji se toliko borio da stvori najsavršeniju moguću Umetnost. Tu bih istakla i neke izvođače, ali najpre je tu Son Đin Čo, korejski pijanista, koji me inspiriše da težim savršenstvu kada radim bilo šta vezano za muziku, jer toliko savršeno svira.
Kako vidiš ulogu umetnosti u društvu danas? Da li umetnost ima odgovornost da se bavi društvenim pitanjima ili treba da ostane u umetničkom prostoru van političkog diskursa?
Umetnost je, po mom mišljenju, jedna uzvišena, autonomna kategorija ljudskog delovanja i kao takva treba to i da ostane on general. Naravno, nije loše ako se neka himna peva, ili se muzika koristi u političke svrhe po potrebi – isto važi i za druge umetnosti, ali primarno, muzika treba da ostane u svom umetničkom prostoru, a ne da se samo pretvori u političko oruđe.
Zbog čega smatraš da je, u svetu brzih promena i tehnologija, važno čuvati i razvijati umetničku tradiciju?
U kakvom god svetu da smo, kakva god da budu vremena, Umetnost je epicentar kulturnog koda koji jedno društvo sa sobom nosi. Dakle, kako god bilo, treba da se trudimo da očuvamo Umetnost svih prethodnih doba i da nastavimo da je razvijamo – ako to ne učinimo, onda smo primitivni ljudi, na nivou životinja, koji se samo bore za to da imaju hranu i sklonište.
Šta bi poručila budućim studentima Fakulteta muzičke umetnosti – mladim ljudima koji se, poput tebe, bave ozbiljno muzikom i žele da nađu svoje mesto na umetničkoj (muzičkoj) sceni ili iza iste?
Poručila bih im da se trude da koriste svaki trenutak koji mogu za razvoj svog znanja i svojih veština. Da se izrazim matematički, ako svaki dan uradiš po 1% zadatka, za 100 dana ćeš taj zadatak završiti; a ako ne uradiš ništa, nećeš ga završiti ni za 100, ni za 1000 dana.

Da li veruješ da umetnost ima sposobnost da menja svet, ili je ona samo refleksija toga što se već dešava?
Umetnost i te kako ima sposobnost da menja svet, ona je takođe i njegova refleksija – opet, zavisi od pojedinačnog opusa, dela. Međutim, pošto živimo u dobu neoliberalnog kapitalizma, gde je većem procentu populacije primarni cilj u životu da se obogate brzo i efikasno, odnosno, da sebi i svojoj porodici obezbede egzistenciju, nema mnogo ljudi koji bi tu Umetnost mogli da razumeju kao što je to bilo moguće nekada, recimo, u Vagnerovo doba, kada je on hteo da menja svet putem Umetnosti.
Danas je, nažalost, takvo stanje u društvu – sve manje se čitaju knjige, sve manje posećuju koncerti i izložbe, a sve se više slobodnog vremena troši na odmor, gde je potrebno isključiti mozak usled preteranog zamora tokom jedne prosečne četrdesetočasovne radne nedelje (ne uzevši još 10+ sati izgubljenih u prevozu do tog posla). Šta onda jednom čoveku ostane na raspolaganju od energije? On nema više snage da skoči u svet Umetnosti – mislim na onu ozbiljnu u metnost koja je i sposobna da prenosi neke velike poruke i da menja društvo. Ako se i uzme baviti umetnošću (naglašavam ovako jer se takva umetnost može samo uslovno shvatiti kao umetnost, ali to je druga tema), to će biti ona niža Umetnost koja je samo tu da pobudi nečija čula i koja sa sobom ne da ne nosi neku ozbiljnost, već je tu samo da se, kako sam ranije pomenula, mozak pusti na pašu.
Postoji li neki umetnički trenutak ili rad koji te je potpuno potresao, i zbog čega?
Mene stalno potresaju ti manji trenuci, međutim, pre bih istakla to generalno stanje u društvu o kome je bilo reči i u prethodnom pitanju – mnogi su nezainteresovani za Umetnost, te vidim kako dolaze mlađe generacije koje će skroz da se odvoje od Umetnosti. Plašim se da se ne desi da se sav kulturni rad, na čijem očuvanju mi vredno radimo i na čijem su očuvanju naši preci vredno radili, samo obriše usled dolaska novih, nezainteresovanih generacija.
Poslednje pitanje, koje postavljamo svim sagovornicima i sagovornicama – možeš li čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Kada je u pitanju knjiga, neka to bude Drevne mudrosti sveta. Film koji bih istakla jeste Farenhajt 451. Muzička numera: Catch the Rainbow kao najsavršenije muzičko delo za mene, a najbolji muzički umetnici po mom mišljenju su članovi grupe The Beatles, koji su u svom pozamašnom opusu uspeli da dosegnu ravni nebeske muzike.
januar, 2025.