ilustracija: Igor Kovačević

piše: Mladen Ilić

Malo ko je uporan kao filozofi. Ako im postavite pitanje, dobićete iscrpnu analizu i pregršt informacija, ali sigurno ne i jednostavan odgovor, a ako vas nešto pitaju, dobićete isto što i u prethodnom slučaju, samo bez vaše želje da to čujete. Uobičajena je misao da filozofi žive u nekom drugom svetu, neukaljanom svakodnevnim aktivnostima, ili pak prepunjenom svakodnevnim aktivnostima samo obrnutih naglavačke. „Šta je stvarno?  Pa, svet Ideja, svet kvalija, samo ja, Bog, ništa!” I svaki je odgovor zamršeniji od prethodnog. „A kako znaš da je to stvarno? Pa, imam uvid u njih, vidim, mislim, osećam, ne znam.” Silna estetička, etička, metafizička, ontološka pitanja i pozitivistički, fenomenološki, pragmatički, fizikalistički, strukturalistički (i mnogi drugi) odgovori. Sve ove formulacije često su nerazumljive ljudima van filozofije, a ponekad se taj problem javlja i među filozofima.

Sva „uobičajena” filozofska pitanja često se tiču nekih grandioznih pojmova sa velikim slovom – Istina, Znanje, Svet, Svest. Otkud to veliko slovo tu? Ono uglavnom ukazuje na neku nedokučivost, kompleksnost ili dubinu pojma o kojem se raspravlja. Većina tradicionalne zapadne filozofije ih je tako i shvatala, štaviše verovatno ih većina ljudi tako shvata. Zadatak koji su ti filozofi stavljali pred sebe je uglavnom bilo rešavanje tradicionalnih problema jednom za svagda. To je podrazumevalo davanje odgovora na pitanja poput „Da li materijalni svet postoji?”, „Mogu li išta da znam?”, „Postoji li duh ili samo materija?” i slična. Kod različitih filozofa ova su pitanja imala različite odgovore, pa i različite formulacije. I upravo ova višeznačnost dovela je do okretanja ka jeziku, ka analiziranju formulacije raznih problema i njihovih rešenja. Krajem 19. i početkom 20. veka u zapadnoj filozofiji dolazi do lingvističkog preokreta – okretanju ka jeziku, njegovoj upotrebi i vezi sa svetom. U ovom kontekstu jezička analiza se javlja kao ispravan filozofski metod, a jezik kao istinski predmet ispitivanja. Ipak, taj se preokret odigrao dvojako. Sa jedne strane logički pozitivisti su pokušavali da konstruišu idealni jezik koji bi eliminisao višeznačnosti i otkrio univerzalnu logičku strukturu jezika koji koristimo za opis sveta. Tako bi se eliminisala pitanja i odgovori koji ne prate tu strukturu, a ostalo bi se predalo posebnim naukama. Sa druge strane, kao odgovor na pokušaj logičkih pozitivista javljaju se filozofi običnog jezika. Protivljenjem konstrukciji idealnog jezika, ovi filozofi naglašavaju značaj takozvanog običnog jezika, odnosno jezika u njegovoj svakodnevnoj upotrebi. Filozofija običnog jezika predstavlja specifičan pristup filozofskim problemima i aktivnosti filozofiranja koji su u različitoj meri koristili filozofi poput Ludviga Vitgenštajna, Džona L. Ostina, Gilberta Rajla i drugih. Smatrali su da filozofski problemi proističu iz nerazumevanja i zloupotrebe običnog jezika, a da je zadatak filozofije da skrene pažnju na ovu zloupotrebu i opiše kako stvari zaista stoje. Drugim rečima, zadatak filozofije nije akumuliranje nekog posebnog znanja niti odgovaranje na različita metafizička pitanja, već analiza jezika i razrešavanje tradicionalnih metafizičkih problema ukazivanjem na zloupotrebu zbog koje dolazi do javljanja tih problema. Dakle, filozofija više ne bi objašnjavala naš običan jezik i značenje naših pojmova, već bi običan jezik služio razrešavanju filozofskih problema. Više nije u pitanju otkrivanje duboko sakrivenih istina, već opisivanje nama najbližeg fenomena – upotrebe jezika.

Na koji bi se to način radilo? Uzmimo na primer pojam znanja. Jedno od najučestalijih pitanja koje se javljalo u filozofiji je pitanje „Možemo li išta da znamo?“. Motivacija za ovakvo pitanje i srodan skeptički zaključak da ne možemo ništa da znamo leži u skeptičkoj intuiciji da mi ne možemo da opravdamo neka od naših najosnovnijih verovanja koja se tiču znanja poput: „Znam da postoji spoljašnji svet”, ili prostije „Znam da je ovo moja ruka”. Naime, to su verovanja u pogledu kojih osećamo apsolutnu izvesnost, u koja smo potpuno sigurni. Ta verovanja uglavnom čine osnov našeg celokupnog znanja, a ipak nemamo nekakvo konkluzivno opravdanje koje bi otklonilo mnoštvo skeptičkih prigovora poput onih (najpoznatijih) da sanjamo ili da nas vara svemogući zli demon. Stoga, zaključuje skeptik, mi ih ne znamo, a shodno tome ni bilo koje druge iskaze koje prihvatamo. Tradicionalni filozofski pristup bi bio da se pokaže da mi ipak znamo ove iskaze konstruisanjem određenog pojma znanja. Ipak, ispravan put, prema filozofima običnog jezika bio bi analiza pojma znanja kakav se koristi u svakodnevnoj praksi i provera da li se tako upotrebljen pojam javlja u skeptičkom problemu. Recimo da nas neko pita „Da li je ovaj češljugar stvaran?”, da dovodi u pitanje jedan posve običan iskaz. Ostin, baveći se ovim primerom, primećuje da takvo pitanje mora imati neki osnov u našoj svakodnevnoj praksi. Drugim rečima mora se specifikovati zašto se sumnja u njegovu stvarnost i šta to tačno znači. Da li se ima razloga za tvrdnju da je to samo hologram, da je prepariran, da je posledica halucinacije i slično? Adekvatno pitanje je koji je to pojam stvarnosti koji se u tom pitanju koristi. Sa druge strane Ludvig Vitgenštajn primećuje da u okviru naše uobičajene upotrebe reči „znam” mi ne tražimo izvesnost kakvu imamo kada tvrdimo da znamo da imamo ruke. Takve iskaze niko (osim skeptika) ne dovodi u pitanje, retko (ili nikada) čujemo da neko kaže da ne zna ili da sumnja da ima ruke. U takvim slučajevima pre ćemo misliti da je čovek koji to tvrdi lud, ili da ne razume na koji način upotrebljavamo reč „znam”. „Znam” koristimo kada imamo razloge zašto verujemo u nešto i kada možemo da ih navedemo, a reći da znam da imam ruke zato što ih vidim je besmisleno jer mogu reći i znam da imam dobar vid jer vidim svoju ruku. Nijednu od ove dve stvari ne mogu znati, u pogledu njih nema opcije pogreške (osim u specifičnim kontekstima), pa nema ni opcije znanja. U Ostinovoj analizi pojma „znanja” on pokazuje da je besmisleno reći „Ako znam, ne mogu da pogrešim”, reći da nešto znam znači otkloniti sve relevantne sumnje, preduzeti sve razumne mere za otklanjanje sumnje, a ne potpuno otklanjanje svih mogućih prepreka. Mi jednostavno u svakodnevnoj praksi ne očekujemo da neko proveri da li sanja i da li ga vara zli demon pre nego kaže da nešto zna.

Dakle, ovakav pristup pokazuje da klasičan skeptički prigovor nema smisla jednako kao i teorije koje se sa njim hvataju ukoštac. Pokazuje da ovako formulisan problem nestaje kada se temeljno ispita upotreba pojma znanja u svakodnevnoj praksi. Ipak, ne negira problematičnost i zanimljivost takvih pojmova i njihove upotrebe, štaviše, Ostin je smatrao da tradicionalna, metafizička praksa filozofiranja ne uspeva da uhvati sve suptilnosti običnog jezika. Takođe, Ostin ističe da se teorije i dalje mogu konstruisati, ali da je neophodno dati jasne kriterijume upotrebe termina koji se u teoriji javljaju, bez pokušaja da prokrijumčarimo termin kao onaj iz svakodnevne upotrebe.

Izvesno je, dakle, da običan jezik nema poslednju reč: u principu on svuda može biti dopunjavan, unapređivan i zamenjivan. Samo, setimo se, on jeste prva reč. I zaboravimo, jednom za svagda, ono drugo čudnovato pitanje „Da li je istinit?” Možemo li?

 – Ostin

Pogledajmo, takođe, pojam svesti. Taj ogromni filozofski (i ne samo filozofski) pojam je mučio gotovo svakog filozofa, a verovatno i svakog čoveka. Tradicionalno pitanje vezano za ovaj pojam je: ako postoji svest (duh), kako ona i materija međusobno deluju kada su to dva po svemu različita entiteta. Kako dolazi do toga da moja misao da želim da podignem ruku uzrokuje podizanje moje ruke. Priroda ovog odnosa uzročnosti nedostupna je kako fiziolozima i psiholozima putem eksperimenata tako i samim ljudima putem introspekcije. Ipak pretpostavlja se da on postoji i da duh zaista na neki način „iznutra” kontroliše telo. Sve u svemu jedno veliko, nerešivo i zagonetno filozofsko pitanje. Pa, i ne baš, rekao bi Rajl. Do ovako formulisanog problema dolazi zbog specifične (zlo)upotrebe pojmova mentalno i fizičko i termina koji se koriste da opisuju mentalna i fizička stanja. Naime, formulacija ovakvog problema podrazumeva shvatanje mentalnog kao stvari različite vrste od fizičkog. Bitno je napomenuti da su oba entiteta stvari, tj. pripadaju istoj kategoriji, samo stvari različite vrste. Tako, ako se materija može objasniti mehaničkim zakonima, fizičkim stanjima, procesima, uzrocima, duh se može objasniti istim tim kategorijama samo različite vrste – mentalnim zakonima, mentalnim stanjima, uzrocima i sl. Dakle, ono što odvaja mentalno od fizičkog jeste posebna vrsta zakona, ali su to i dalje zakoni. Rajl smatra da se ovakvom analizom čini kategorijalna greška, da poistovećujemo dve različite kategorije i pojmove jedne primenjujemo na drugu. U ovom slučaju pojmove fizičke kategorije uzroka, događaja, zakona primenjujemo na mentalne kategorije i time stvaramo probleme: koja je priroda uzročnosti između duha i tela? Koji zakoni je opisuju? S obzirom na to da mi nijedna svest, osim moje, nije dostupna, kako da objasnim tuđu svest? Drugim rečima, kako odrediti svest u ovakvom okviru zakona, uzroka, procesa, događaja itd. Javljaju se i problemi poput kako objasniti slobodu volje, kako razlikovati automat od čoveka?

Rajl smatra da ovako formulisan problem previđa jednu bitnu činjenicu, a to je da mi već znamo da povučemo razliku između racionalnog i iracionalnog, svrhovitog i automatskog ponašanja. Da to nije slučaj, ne bi se javio problem objašnjenja i spašavanja svrhovitog ponašanja, ne bi se imalo šta objasniti. Ovim problem slobodne volje postaje izlišan, ali ne samo to, sama formulacija iz kog taj problem proizilazi (dualizam duh-svest) pogrešno predstavlja način na koji mi koristimo termine kojima opisujemo mentalna stanja. Mi pripisujemo stanja poput želje, računanja, sećanja i sl. i nama samima i drugim ljudima, a ponekad i neživim stvarima. Prepoznajemo kada neko digne ruku sa namerom, nema potrebe to objašnjavati i određivati mentalne fenomene logikom kategorija fizičkih fenomena (poput uzroka). Time samo dobijamo ove probleme, a oni nas vode u dalje zablude i zabune. Analizom običnog jezika Rajl pokazuje da mi možemo da govorimo o fizičkim i mentalnim procesima, ali ne i da ih suprotstavljamo jer to nije ista vrsta procesa. Kada kažemo „Ona je namerno podigla ruku”, mi ne govorimo o nekom „duhu” koji je unutar njenog tela uzrokovao podzianje ruke, mi govorimo o fenomenu koji uključuje i ono što bismo zvali mentalno i ono što bismo zvali fizičko, a ipak ne govorimo isključivo o jednom ili drugom.

Ovo su samo dva od mnogobrojnih primera primene metoda filozofije običnog jezika i nadam se da mogu pomoći u stvaranju malo šireg pojma filozofske rasprave i uveriti vas da nije uvek tačno da vi ne razumete filozofe. Možda je obrnut slučaj, možda filozofi ne razumeju vas.

decembar, 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published.