
piše: Ivana Pavićević
Ako u startu spojite imena Andraš Urban i Sonja Savić, odmah vam je jasno da predstava nije za svakoga, a najlepše je što o tome i govori. Autorski projekat kontroverznog reditelja Andraša Urbana u formi je ispovesti dokumentarističkog teksta, i ako ne primećujete traumatično kultivisanje naše socijalne stvarnosti, nećete primetiti ni beskompromisnost ovog izvođenja.
Ovaj sirovo snažan urlik, ovaj brutalni naturalizam fizički zahtevne umetnosti performansa igraju: Nikola Voštinić, Bratislav Janković, Borjanka Ljumović, Ivana Terzić, Julija Petković – sa ogromnim naporom i potpunim predavanjem.
Autorski tim predstave čine: Andraš Urban (režija, koncept, scenografija), Vedrana Božinović (dramaturgija), Selena Orb (kostim), Irena Popović Dragović (muzika), Aleksandar Bradić (izvršna produkcija). Producent je Gradsko pozorište Čačak u saradnji sa Bitef teatrom.
Urlik pank-rok koncerta, ogoljen i od estetike ružnog, na prvi pogled deluje kao priča o Jugoslaviji i devedesetima. No, kako je Sonja Savić kult sama po sebi, predstava ide mnogo dublje i bavi se (pored života Sonje Savić) pravom na obrazovanje, borbom za slobodu, buntovništvom, cenom koja se plaća kada se teži osvajanju lične slobode i nepokolebljivosti i istrajnosti. Ovo je priča o slobodi, ljubavi, istini. A ako se u ovom konceptu pronalazite, predstava će vas istrgnuti iz sopstvenog korena ali će vam, takođe, olakšati bivstvovanje, podsećajući vas da nikako niste sami.

Ovo je predstava o onima koji su otpisani, o buntovnicima koji su genijalci u samosvesti, u najčulnijim osećajima, o onima rođenim da stvaraju bolje, ali koje svakodnevno ubija i sahranjuje sindrom krda, nedovoljno inteligentan i bez ijedne misli o pravim vrednostima u kulturi i u životu.
U silovitoj i bučnoj kakofonijii jedinstvena, autentična, hrabra, beskompromisna, usamljena, Sonja Savić u predstavi svojim citatima udara pesnicom pravo u kičmu. Ako imate kičmu.
Prateći život jedne iskonske umetnice, potresno i uznemirujuće je to što nas podseća da upravo oni drugačiji, osetljivi, oni koji dopiru do dubokog razumevanja ljudskog bića i osećaju svet dublje od većine, baš oni trpe bol, beskompromisno polažući svoj život do smrti onima koji ga nemaju. Svi navedeni ljudski briljanti bivaju ugušeni od strane društva. Kakvog to društva? I ko ima pravo da nam uzme život? Većina? Ne.
januar, 2025.