![](http://www.casopiskus.rs/wp-content/uploads/2017/02/Frans_Hals_-_Portret_van_René_Descartes.jpg)
Noć je i ležite u krevetu. U jednom trenutku čujete ono tanano, a tako prodorno, zujanje komarca i rukom pokušavate da ga oterate. Trapavi zamah je bio takav da je trebalo samom sebi da zalepite šamar. Međutim, ruka je prošla kroz mesto gde vam je inače obraz. Šta kog đavola? Ustajete iz kreveta, palite svetlo da vidite šta vam je sa licem. Dolazite do velikog ogledala i istog užasnog trena saznajete da sa licem nema problema, jer lica prokleto nema! U onom staklu vidite savršeno sve ono što je inače trebalo da bude zaklonjeno vašim telom. Već počinje da vam se manta u glavi i krećete da dozivate u pomoć, samo što nikakav glas ne izlazi iz vaših naizgled nepostojećih usta! Vaše podjednako nepostojeće noge nose vas nazad u krevet, gde ćete bestežinski (ne)utonuti u svoj prijatan krevet sa nadom da će košmar proći…
Zvuči kao scena iz horor filma, ali nije. Goreopisana situacija (uz stilske izmene) došla nam je iz uma i pera jednog francuskog filozofa – Renea Dekarta. Uzimanje latinskih imena je bilo vrlo popularno sve do kraja renesanse, jer je latinski bio jezik obrazovanih ljudi. Tako je Rene Dekart bio poznat i kao Renatus Cartesius (otuda „kartezijanski“). Ova mala priča je za njega bila početak jednog zanimljivog argumenta…
Za početak da vas pitam: da li ste mogli bez problema da zamislite sve što je gore napisano? Da li mislite da tu nije bilo nikakvih protivrečnosti? Ako je odgovor na oba pitanja da, vi ste saglasni sa Dekartom, i tu počinje zanimljivi deo. Ako nemate problem da se stavite u cipele junaka naše kratke priče iako zamišljate da vam fali celo telo, ne znači li to onda da vi mislite da vi niste samo vaše telo? Ne znači li to onda da smo u našoj priči efektivno uradili dekantaciju (ili dekartaciju?) duše? Dekart je tvrdio da je odgovor – da. Da mi jesmo samo naše telo, zamišljanje nas bez tela bilo bi nemoguće.
Naravno, argument u potpunosti zavisi od toga da li je naša mašta uopšte merodavna. Ako bi se ispostavilo da možemo da zamislimo neke logički nemoguće stvari onda bismo ceo njegov argument mogli da odbacimo. Upravo u tom grmu leži zec, jer mi znamo za pregršt primera gde su se (naizgled) nemoguće stvari ispostavile sasvim mogućim, i obrnuto, da su mnogi zamišljali i verovali u stvari za koje se na kraju ispostavilo da nisu moguće. Problematično je, dakle, reći da je ono što mislite da je logički nemoguće ono što zaista i jeste logički nemoguće. Takvo razmišljanje deluje previše optimistično jer polaže mnogo vere u naše logičke intuicije, kojima ćemo se svakako u jednom trenutku pozabaviti. (To vam se neće svideti, ali o tom potom.)
No može se dati jedna druga primedba francuskom filozofu, a to je da primer nije dosledan. Ako zamišljamo našu dušu bez očiju, onda treba da je zamislimo bez vida; ako je zamišljamo bez udova, onda treba da je zamislimo kao nesposobnu da odšeta do ogledala; ako je zamišljamo bez grla, trebalo bi da ne zamišljamo kako doziva, itd. Zato ovaj argument, iako neoboren, deluje neubedljiv; on prosto podrazumeva da duša može sve ove stvari da radi. Ali zašto bismo u tako nešto verovali? Možda i jeste slučaj da npr. ono što nema oči ima vid, ali nemamo nijedan jedini razlog da tako nešto prihvatimo. Nije ponuđen od strane njega, niti od bilo koga drugog. Naprotiv. Sve što znamo iz nauke ukazuje da svakoj našoj sposobnosti ili funkciji sleduje određeni fizički organ. (Kako objasniti ono u šta mnogi ljudi veruju, naime da će, nakon smrti i potpunog uništenja svog tela, moći da raspolažu svim svojim sposobnostima, mislima, osećanjima i memorijom, i da će one možda čak biti bolje nego pre? Ja to objasniti ne mogu, a bojim se, ni oni.)
No, kao što smo više puta rekli, moguće je da nešto bude logički moguće (a to prosto znači bez paradoksa) a da ne bude i fizički moguće (tj. da krši zakone prirode). Prema tome, ovaj argument, sam po sebi, nije dovoljan da ustanovi postojanje duše, samo eventualnu mogućnost postojanja duše. Ali zato je posve pametni Dekart imao još fascinantnih argumenata u rukavu. Argumenata koji će morati da sačekaju neku sledeću priliku.
piše: Logoreik
februar, 2017.