piše: Iva Vukotić
Ne znam za vas, ali ja sam uvijek voljela dramatične scene na velikim platnima. Postoji nešto intrigantno u mračnim prikazima i horor pričama koje se iza njih kriju. Istorija je, ipak, neiscrpan izvor takvih epizoda koje su mnogi vješti umjetnici oživljavali pomoću slikarske palete ili mermernih blokova. Danas ćemo govoriti o jednom ruskom slikaru i jednom caru koji je epitet „grozni” podigao na viši nivo.
Ruski slikar Ilja Rjepin rođen je 5. avgusta 1844. godine. Smatran je jednim od najvećih ruskih realista. Čak su pojedini izvori išli toliko daleko da kažu da je ono što je Tolstoj u literaturi, Rjepin je u slikarstvu. Njegov opus sadrži velika i važna djela koja su sadržala istorijske prikaze ali nerijetko bila korišćena i u političke svrhe (njegovi Burlaci na Volgi, recimo). Rjepin je pozdravio Februarsku revoluciju 1917. koja je bila usmjerena protiv carskog režima, ali je bio zgrožen nasiljem i brutalnošću Oktobarske revolucije. On je sa suprugom prije revolucionarnog haosa kupio kuću u jednom finskom gradiću blizu Sankt Peterburga (dok je Finska bila u sastavu Ruske Imperije) i tamo su se lijepo uklopili zabavljajući rusko visoko društvo. Međutim, Finska se otcijepila od Rusije 1917. i Rjepin nije mogao da otputuje u Sankt Peterburg povodom svoje izložbe. Kada se Staljin dokopao vlasti, njegova vlada je pokušala da natjera Rjepina da se odrekne finskog državljanstva, što je on odbio. Ilja je posjećivao i Ukrajinu i bio očaran njenom kulturom i tradicijom. Slikao je pejzaže i portrete ljudi u tradicionalnim nošnjama. Podržavao je ukrajinske umjetničke škole takođe. Umro je u poznim godinama 29. septembra 1930.
Toliko o našem Ilji, sad malo o Groznom. Ivan Grozni bio je ruski car u 16. vijeku poznat po svojoj brutalnosti i neprijateljskoj nastrojenosti prema…pa, svemu zapravo. Njegova vladavina je bila stroga, impulsivna, podnijete su mnoge žrtve njegovom ludilu. Jedina svijetla tačka u tom krvavom režimu bilo je nekih trinaest godina braka sa njegovom prvom suprugom Anastasijom Romanovnom (ne, nije greška i ne, nije u pitanju najmlađa ćerka cara Nikolaja). Ona je njegov temperament držala pod kontrolom i za to vrijeme Ivan je vladao relativno mudro, čak i blago, kad se uporedi sa kasnijim godinama. Međutim, carica je umrla i ostavila Ivana slomljenog srca i psihe. Nastavio je sa nemilosrdnim smaknućima, sukobima, ličnim terorisanjem sopstvenog stanovništva i podanika, ali i preko svojih „savjetnika” i zvaničnika. Neki izvori tvrde da je bio manijakalno pobožan i da je za vrijeme molitvi udarao glavom u oltar dok se ne povrijedi. Nakon smrti svog „telenceta”, kako je nazivao Anastasiju, počele su i sumnje u Boga kog je smatrao „prijateljem” i onim koji živi kroz Ivana. Bilo kako bilo, nije imao puno nasljednika. Mnoga djeca su preminula u ranom djetinjstvu i na kraju je jedini sposoban da vrši carsku dužnost ostao njegov sin Ivan pošto je drugi, Fjodor, patio od neke vrste mentalne zaostalosti.
Sad dolazimo do momenta koji je Ilja Rjepin utisnuo na platno. Došlo je do žučne rasprave između oca i sina koja je rezultirala ubistvom. Ova slika je, da napomenem i to, izazvala skandal i bila povučena sa jedne izložbe. Naime, u ambijentu carskih odaja vidi se sitan starčić u crnoj togi koji u naručju drži tijelo mladića. Starčevo lice je izbezumljeno. Ono poručuje „Šta sam uradio? Šta sam to uradio?” Debeo namaz crvene boje sliva se niz sljepoočnicu momka na izdisaju. On je mlad, zdrav, naočit prestolonasljednik koji je imao svijetlu budućnost. Blizu njih je štap kojim je počinjen zločin. Debeli persijski tepisi su izgužvani i naborani. Gotovo je neprimjetna fleka od krvi na mjestu na kom je carević Ivan pao. U pozadini je jedna prevrnuta stolica i nekoliko sanduka. Svjedočimo zatišju nakon bure. Mali prozor u uglu osvjetljava protagoniste ove nesrećne ujdurme i služi kao jedini izvor svjetlosti. Slika pripada realizmu, ali mogu se prepoznati i simbolistički elementi. Na primjer, neki istraživači tvrde da se radi o Božjem zakonu „ne ubij”. Takođe, car Ivan je prikazan kao pokajnik. Nije htio da naudi svom sinu, on drhti, ljulja ga u naručju kao dijete iako zna da će svakog časa preminuti. Moguća je poruka da hrišćanska požrtvovanost može oprostiti i najgore grijehe kao što je ovaj.
Nažalost, kao što to često biva, slika je dva puta vandalizovana. Prvi put 1913. kada je proburažena nožem. Kustos galerije Tertijakov, u kojoj se tada slika nalazila, bacio se pod voz zbog toga. Srećom Ilja je tada još bio živ i pomogao je u restauraciji. U oktobru 2013. je ponovo napadnuta. Doduše, ne fizički. Grupa ruskih patriota koja je bila za kanonizaciju cara Ivana je tražila da se ukloni ovo platno iz Tertjakov galerije jer „vrijeđa patriotski duh Rusije”. Tadašnja direktorka je to odbila. U 2018. pijani posjetilac je razbio staklo i oštetio sliku, tj. onaj dio koji prikazuje carevića. Probodena je par puta, ali srećom, lica su ostala neoštećena. Zatvoren je na dve i po godine, a u svoju odbranu je izjavio da je to uradio jer je smatrao da predstava nije vjerodostojna.
Moglo bi se još puno pričati o svim elementima ovog epohalnog, kontroverznog djela. Međutim, savjetujem da se samo dobro zagledate u iskolačene oči starca i opušteno tijelo njegovog sina. Ako osjetite žmarce, niste jedini. Ako ostanete ravnodušni, nastavite da gledate.
januar, 2023.
