ilustracija: Ana Trajkovski

piše: Teodora Rebić

Heraklita iz Efesa, starogrčkog filozofa iz predsokratovskog perioda, zvali su još i Heraklit Mračni. Neki istoričari filozofije smatraju da je nadimak dobio zbog svoje zatvorene i nedruželjubive prirode, dok drugi razloge pronalaze u hermetičnom i dvoznačnom izražavanju ovog filozofa.

O njegovom specifičnom stilu pisanja svedoče sačuvani fragmenti. Oni su uglavnom o obliku aforizma; gotovo uvek dvosmisleni i ispunjeni metaforama. Najpoznatije i najinteresantnije među njima izdvojili smo i protumačili u narednim redovima.

„Ovaj svet, za sve jedan te isti, niti je ko od bogova, niti je ko od ljudi stvorio, već je on bio, jeste i uvek će biti večno živa vatra koja se sa merom pali i sa merom gasi.”

Svet, iliti kosmos, proučava se i promišlja svega stotinak godina na filozofski način. Pre Heraklita, o prirodi sveta i njegovom postanku pisali su Tales (prvi zvanični filozof), Anaksimen, Anaksimandar, i još nekolicina njih. Ta je tema bila centralna tačka njihovih mišljenja. Svi su se pitali šta je to od čega je sve nastalo i od čega se sve sastoji. Verovalo se da je to nešto jedno i nešto iz prirode. Jer, kako starogrčki filozofi kažu, ništa ne može ni iz čega nastati. I sve nastaje iz prirode. Zbog ovih ustanovljenih verovanja, odgovor na pitanje porekla sveta prvi filozofi videli su u prirodnim elementima, poput vode, vazduha i vatre.

Heraklit, kao što u svom najznačajnijem sačuvanom citatu ističe, veruje da je priroda čitavog sveta – vatra.

Vatra je element, i sve stvari su samo promena vatre i (one) nastaju razređivanjem i zgrušavanjem vatre.”

Dakle, ništa ne može ni iz čega nastati, niti nestati. Sve mora iz nečega nastati, to nešto je vatra. Vatra koja se stalno menja, stalno kreće i stalno vraća na početak. To je proces promene koji se nikad ne završava i na kome počiva cela vasiona. Zbog toga je važan pojam mere. Umerenost i mera veliki su grčki termini. Da bi svet postao i opstao, ne sme biti prekoračivanja mere. Savršena je mera kojom se vatra pali i gasi i kojom se svet menja, ona održava svet u poretku i ne dopušta njegovo narušavanje.

„Vasiona je ograničena i ona se naizmenično rađa iz vatre i ponovo vraća u vatru u određenom ciklusu kroz celu večnost.”

Nije bog stvorio taj svet, niti njegov nastanak i razvitak zavisi od ljudi. Njegova je priroda (kao) vatra. Vatra dolazi kao prirodni element koji simbolizuje neprekidnu promenu. Prema Heraklitu, to je princip funkcionisanja čitavog sveta. Dinamičnost je nužna, sve je uvek u pokretu, ništa nikada ne miruje, sve se uvek menja. Ako je svet iz vatre nastao, ako je njegova priroda vatra, onda je svaki njegov delić iste takve prirode. I ništa nikada ne miruje i sve se večno menja.

„Jedino što je konstantno je promena.”

I čovek, i stvoreni predmeti, i biljke i životinje, sve nastaje, menja se, propada i nestaje. I nikada, nije sasvim isto kao u prethodnom momentu, postoji barem nešto što je drugačije.

ilustracija: Ana Trajkovski

„Sve teče i ništa ne miruje. Ne možeš dva puta ući u istu reku.”

Ti nisi isti čovek koji si bio pre par sekundi, nešto novo si saznao, nešto novo si iskusio u tih par momenata, ti se neprestano menjaš. Ni reka nije ista, nikada ništa nije isto. Promena je ono što održava i podržava svet.

Odakle promena? Šta omogućava promenu? Odgovor je: borba opreka. Naime, stvarnost se menja jer se neprekidno međusobno sukobljavaju opreke. U borbi između suprotnosti stvara se tenzija iz koje stalno proizilazi nešto novo.

„Da bi bilo šta nastalo, potrebna je igra suprotnosti.”

Sve je stalno u borbi protiv svoje suprotnosti, hladno protiv toplog, vlažno protiv suvog, mekano protiv čvrstog… Ta borba stvara neprekidnu tenziju koja je osnova za promenu i nastajanje bilo čega novog. To je princip postojanja kosmosa. Bez rata, bez sukoba, bez borbe nema tenzije u kojoj sve u svetu nastaje.

Međutim, princip mere je taj koji borbu pretvara u igru; koji sprečava destruktivnost sukoba, i pospešuje njegovu konstruktivnost. Svet postoji kao dinamična celina, kao borba, ali i kao harmonijasuprotnosti. Mera kojom vatra gori, mera kojom se bore suprotnosti ne dozvoljava međusobno uništenje, uništenje sklada. Završetak borbe značio bi gašenje vatre, mir, nepokretnost i kraj kosmosa.

„Za ime pravde ljudi ne bi ni znali kada ne bi postojala nepravda.”

Kako se suprotnosti međusobno pospešuju? Tako što zapravo jedno drugo omogućavaju, dve krajnosti iste stvari ne mogu postojati jedna bez druge, ne mogu se objasniti jedna bez druge, ne mogu se saznati jedna bez druge. Kako bismo znali za zdravlje, da nema bolesti; kako bismo znali za sreću da nema tuge, kako bismo znali za sitost da nema gladi?

U stalnom sukobljavanju, promeni, dijalektici, rađaju se nove stvari, to je prostor za nastajanje, to je princip umerene promene, to je princip vatre, to je kosmički princip. Kosmički princip Heraklit naziva logosom. On je garant jedinstva svih stvari.

„Ako ne poslušate mene, već logos, mudro je složiti se da sve jeste jedno.”

Logos, u ovom slučaju, najtačnije je prevesti kao zakon. Zakon prema kome se sve dešava, koji je najmudriji od svih, koji je jedini večan i nepromenljiv, a omogućava promenu i kosmos onakav kakav jeste. Taj logos je zajednički, kao neko znanje koje se može saznati, koje predstavlja univerzalnu istinu prema kojoj je sve ustrojeno. Mada, nemaju svi ljudi (uvid u) logos – pojedini, kako kaže Heraklit, oslanjaju se isključivo na čula. Nisu svesni više istine i njenog opšteg važenja.

„Taj logos, koji uvek postoji, ne razumeju ljudi niti pre nego što o njemu čuju, niti nakon što su o njemu čuli. I mada se sve zbiva po tom logosu, slični su neiskusnima iako se okušavaju u takvim rečima i delima kako ih ja objašnjavam razlučujuči svako prema njegovoj prirodi i tumačeći kako stvar stoji.”

Drugim rečima, ljudi se previše oslanjaju na svoja prosuđivanja, vide sve iz svoje perspektive. I kada vide kako svet funkcioniše, ne razumeju da je sve posledica večnog principa logosa.

januar, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.