piše: Iva Vukotić
Pretpostavljam da je većina vas gledala CSI ili Bones, serije u kojima uvijek imate tog jednog lika u bijelom mantilu sa izdržljivim stomakom. Jer realno, šta je Horejšio bez Aleksa Vuda? U današnje vrijeme, forenzika je toliko napredovala da je i rješavanje zločina postalo efikasnije i brže. Međutim, jeste li se ikad pitali kako je to sve funkcionisalo u 19. vijeku? Viktorijanska Engleska je u jednom trenutku postala poprište prilično brutalnih događaja na ulicama Londona, kao i misterija koje i dalje ostaju pod velom tajne. Od Džeka Trbosjeka, pa nadalje, bilo je neophodno imati hordu stručnjaka i kakvih-takvih tehnologija ne bi li se rasvijetlili pojedini slučajevi.
Prva važna stavka u razvoju forenzike u drugoj polovini 19. vijeka bilo je otkriće fotografije odnosno foto-aparata. Prva, primitivna verzija datira iz prve polovine 19. vijeka i u kasnijem periodu postala je jedno od osnovnih pomagala u istraživačkom radu detektiva i policije. Upotreba mjesta zločina u svrhe razvoja fotografije datira iz 1878. godine. Međutim, pedesetih godina 19. vijeka u Americi se desio prvi slučaj upotrebe fotografija na sudu prilikom iznošenja optužbi na jednom ročištu. Druga bitna stavka jeste hemija kao nauka koja se i danas smatra gotovo nepogrešivom u prikupljanju dokaza. U pitanju su testovi krvi koji su i danas poznati, ali naravno na mnogo napredniji način. Godine 1853. razvijen je prvi test krvi koji detektuje prisustvo hemoglobina, a otkrio ga je poljski naučnik Ludvig Tehman. U Njemačkoj je izvjesni Šonbajn uvrstio i upotrebu hidrogen-peroksida u detektovanju tragova krvi.
Razumijevanje otisaka prstiju kao bitan trag u istrazi se takođe javlja krajem pedesetih godina. Englez Džejms Vilijam Heršel je radeći u Indiji kao administrator koristio otiske pristiju kao potpis na dokumentima, i tako postao prvi Evropljanin koji je otiske koristio na taj način. Zainteresovao se za proučavanje otisaka i njihovu upotrebu, pa je tako formirao katalog u kojem su se nalazili otisci prstiju njegove porodice i prijatelja. Uskoro je došao do zaključka da upravo ova vrsta traga može biti presudna u identifikovanju nepoznatih počinitelja zlodjela. Zalagao se za to da se praksa uzimanja i sakupljanja otisaka uvede u sudsku proceduru i imaju status nepobitnog dokaza. Za to su se u Americi zalagali naučnici Tomas Tejlor i Henri Folds, tako da se ova vrsta identifikacije proširila na globalnom nivou. Folds je u jednom časopisu predstavio primjer kako su masni otisci prstiju na čaši i zidu lako i brzo doveli do lica koje ih je ostavilo na tim površinama.
Na kraju, i identifikacija vatrenog oružja postala je bitna vještina i zadatak mnogih inspektora. Francuz Aleksandar Lakazanj povezao je žlijebove na metku sa onima koji se nalaze unutar jedne puške, i tako uspješno riješio slučaj. Po današnjim standardima ova vrsta traga ili dokaza ne bi bila smatrana relevantnim ili dovoljnim, međutim njemački naučnik Pol Jasterič je izveo opit kojim je na neki način učvrstio tvrdnju da je povezivanje oružja i počinioca sasvim dovoljno za sudski postupak. Naime, pucao je iz istog oružja kao što je bilo ono pronađeno na mjestu zločina i posmatrao promjene na tom ispaljenom metku i onom koji je bio umiješan u pucnjavu. Pošto su reakcije bile iste, kao i oružje, bilo je lakše doći do počinioca.
Bilo kako bilo, forenzika je izuzetno složena nauka koja u današnjem vremenu napreduje zajedno sa novim tehnologijama. Da se CSI Miami i dalje snima, ne znam da li bi imao isti šmek kao tih ranih 2000. godina. Elem, ostaviću vas sa podatkom da su u viktorijanskoj Engleskoj novine redovno štampale ilustracije najnovijih krivičnih djela počinjenih na ne baš prijatan način. Zbog takvog žustrog i visprenog izvještavanja, Skotland Jard i slične organizacije morale su da reaguju brzo i iznesu što više dokaza nadajući se da će makar neki dovesti do rješenja misterije. Koliko su bili uspješni, to je uvijek pola-pola. Međutim, neupitno je bilo da je forenzika (koliko god možda izgledala jednostavno, naivno i nedovoljno razvijeno iz današnje perspektive) bila vrlo dobro organizovana kad se u obzir uzmu vrijeme i prilike. Sljedeći put ćemo možda zagrepsti po nekom konkretnom slučaju, ali ne obećavam ništa. Do tada, ostavljam vas sa reprizama omiljenih krimića uz nadu da će većina toga ostati samo na ekranu.
mart, 2024.
