piše: Iva Vukotić
Koje su vaše prve asocijacije na Island? Gejziri, kupanje u vreloj vodi, vječni snijeg? Kada guglate čime sve raspolaže ova čudesna zemlja, uglavnom ćete naići na prirodne ljepote i fenomene. Međutim, upravo sa ovog dalekog ostrva koje obiluje redukovanim pejzažima, niskim temperaturama i povučenim stanovništvom potiče jedan od najpoznatijih savremenih umjetnika: Gudmundur Gudmundson Ero (Guðmundur Guðmundsson Erró).
Njegovu izložbu su ovih dana imali priliku da vide stanovnici Podgorice, ali su mnogi posjetioci dolazili i iz drugih djelova Balkana željni da se upoznaju sa ovim nevjerovatnim stvaraocem. U pitanju je plod uspješne saradnje Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore i Umjetničkog muzeja iz Rejkjavika. Period trajanja izložbe je od 5. marta do 6. maja ove godine. Koncipirana je hronološki i zauzima dva prostora: Dvorac Petrovića i Perjanički dom koji se nalaze jedan pored drugog.
Ero je kroz svoju bogatu umjetničku biografiju prošao kroz mnoge faze. Prva je ona koja se bazira pretežno na kolažima, kada stvara u Parizu pod uticajem dadaista i nadrealista. U pitanju su kombinacije crteža, fotografija i rečenica. Takođe stvara potpuno novu vrstu kolaža koju naziva meka-kolaži, spoj djelova mašina i ljudske anatomije. Slijedi period sedamdesetih godina posvećen stvaranju kreativnog čovjeka. Odnosno, u seriji pod nazivom Poets uzima zvanične portrete poznatih književnika i okružuje ih elementima koji predstavljaju njihovo stvaralaštvo i biografiju. Isto čini i sa serijom Counterpoints u kojoj dominiraju kompozitori. Već tada se rađa nova tehnika u Eroovoj režiji: pravljenje kolaža koji se kasnije pretvaraju u slike.
Ero je bio i prilično politički angažovan. Na to ukazuje serija njegovih radova gdje sučeljava Istok i Zapad kao dva dijametralno suprotna politička i društvena sistema. To čini uzimajući lik kineskog diktatora Mao Cedunga koji sa svojim sljedbenicima obilazi američke centre koji su simbol kapitalizma i imperijalizma. U pitanju su slike koje jako liče na propagandne plakate i imaju hiperrealističku crtu. Slijedi faza u kojoj je Ero bio fasciniran svemirom, odnosno NASA ekspedicijama. U vrijeme sedamdesetih i osamdesetih u Americi je postojao određen stepen idealizacije astronauta kao savremenih superheroja, polubogova, svemogućih ljudi čija profesija prevazilazi sve druge. Kako bi na neki način ukrotio famu koja je nastala nakon lansiranja Apola 11 i drugih misija, Ero kombinuje fotografije astronauta sa ženskim aktovima iz klasične umjetnosti. Suprotstavljajući univerzum muževnog nadmetanja sa univerzumom ženske kontemplacije, osvajanje svemira ironično je povezao sa osvajanjem žena. Tako slika koju su NASA i mediji plasirali o ljudima sa metalnim kacigama koji hodaju po mjesecu biva izokrenuta na krajnje dovitljiv i ironičan način.
Vjerovatno najveću pažnju posjetilaca privlače dva kapitalna djela: Ekspresionisti i Fasescape. U pitanju su dva velika formata na dva suprotna zida. Nisu fascinantna samo zbog svoje veličine, već i zbog vibrantnih boja, jakih linija, kreativnog načina da se povežu strip i klasična likovna umjetnost. Tako dobijamo uvod za posljednju fazu Eroovog stvaralaštva, a to je fascinacija strip junacima i stripom kao umjetnošću. On koristi upravo kreacije iz DC i Marvel univerzuma i stapa ih u jedinstvene haotične kompozicije. Obraća pažnju i na evropske stripove i japanske mange, kao i crtane junake koji su bili popularni devedestih godina. Ovoj fazi umjetnik ostaje vjeran do danas. I ovdje se može prepoznati kritika i odgovor na neke promjene u društvu. Prije svega pokušava da stvori sliku o uzburkanoj, složenoj, nasilnoj svakodnevici koristeći raznovrsnost i heterogenost stripa. Komično-tragične scene praćene skečevima predstavljaju za Eroa najsigurniji put do suštine društvenih problema u vrijeme kada cancel kultura hara umjetničkom scenom i pokušava da stvori kalupe koji će forsirati političku korektnost do krajnjih granica.
Nakon vrtloga različitih tema i tehnika koji vlada u Dvorcu Petrovića, publika se poziva da pređe u Perjanički dom koji nudi nešto sažetiji i pregledniji program, zahvaljujući svom kompaktnom, manjem prostoru. Izložene su grafike koje je Ero radio paralelno sa svojim bojenim kolažima. Jedno od možda najpopularnijih djela je takozvani Foodscape, pejzaž načinjen isključivo od poslastica kao reakcija na potrošačko društvo i omaž pop-artu za koji se Ero uvijek vezivao iako ga je teško smjestiti u striktne okvire jednog pokreta. Takođe su prikazani i neki od njegovih eksperimentalnih filmova u crno-bijelom formatu kao pokazatelj svestranosti ovog islandskog umjetnika i njegovu spremnost da se oproba u svemu ne bi li oblikovao svoj karakterističan izraz.
Za sam kraj – zašto je ova izložba značajna i vrijedna pažnje? O Erou se u našem dijelu svijeta gotovo i nije čulo. Ne spada u rang mejnstrima, poput Endija Vorhola, a može da mu parira u svakom smislu. Priznanja koja je dobio širom Evrope i Amerike takođe idu u prilog njegovoj virtuoznosti. Njegove faze su toliko različite, prelazi pomalo nagli, ali svako može pronaći nešto što će ga zainteresovati ili zaintrigirati. U krajnjem slučaju, sam Ero je sažeo suštinu svog umjetničkog djelovanja u rečenici: „Sve slike su vrijedne interesovanja, bilo da su političke, sociološke, istorijske, naučne, kulturne ili erotske, bilo da su iz stripova, karikatura, reprodukcija, plakata, bilo čega, pod uslovom da je štampano”.
april, 2024.
