piše: MoonQuen
Jedna mlada devojka srela je, na ulicama Amsterdama, nepoznatog dugokosog mladića u mornarskoj majici koji je na gitari svirao poznatu dalmatinsku melodiju. Zvao se Nenad i bio je izbeglica, jedan od onih koji su pred stihijom rata tokom devedesetih pobegli sa „ovih prostora” ne bi li u inostranstvu uspeli da sebi obezbede malo dostojanstveniji život. Devojka je bila umetnica i tom prilikom je fotografisala neke od predmeta koje su Nenad i drugi ljudi u situaciji sličnoj njegovoj poneli sa sobom kao uspomenu na zemlju iz koje su pobegli. Fotografije ovih predmeta prvo su na šta ćete naići prilikom ulaska na izložbu Devedesete: Rečnik migracija, otvorene početkom decembra prošle godine u obnovljenom prostoru Muzeja 25. maj. I kao što je umetnica Dušica Dražić napisala, isprva je fotografisala uspomene, ali te fotografije s vremenom su i same postale memorabilije, simboli jednog vremena i prostora koji je počeo da gubi svoje granice.

Na izložbi Devedesete: Rečnik migracija prikazani su radovi više od trideset savremenih umetnika i umetničkih grupa koji su iz različitih uglova predstavili problem migracija stanovništva na prostorima Balkana tokom devedesetih godina. Tuga, Izbrisani, Karta u jednom pravcu imena su samo nekih segmenata ove izložbe koja socijalni i politički fenomen migracija prikazuje kroz lične, intimne i emotivne priče njihovih vinovnika. Izjave, dnevnički zapisi, fotografije i lični predmeti pomešani su sa instalacijama, dokumentarnim filmovima, ali i zakonima koji su diktirali živote i kretanje velikog broja ljudi ovih godina. Na jednom od panela popisani su i statistički podaci koje verovatno nećete upamtiti do detalja, ali koji će vas, verujem, iznenaditi, i to negativno. Već na početku izložbe napominje se: istorija devedesetih još uvek se piše i izuzetno je maglovit pojam o kojem se nedovoljno zna. No, ono što se zna, dovoljno je da se shvati koliko duboke posledice ostaju u ljudima primoranim da napuste svoje domove i probudi empatiju u svakome od nas.

GRADOVI
Jedan od meni lično najemotivnijih segmenata ove i te kako potresne izložbe je serija fotografija na kojima su prikazani ljudi u majicama sa imenima gradova iz kojih su izbegli. Videćete različite ljude u istim belim majicama i shvatićete da odštampana slova ne znače puno – različiti gradovi, a ista tuga i ista muka pritiskaju svakoga od njih. Nešto dalje izloženi su crteži i zapisi žena koje su se prisećale svojih rodnih mesta, stanova i soba u kojima su živele. „Odakle god da su dolazile, govorile su da dolaze sa najlepšeg mesta na svetu”, piše sa strane. Njihovi crteži predstavljaju tek par odavno zbrisanih i zaboravljenih soba, raštrkanih duž čitave stare Jugoslavije. Od Triglava do Vardara.
Poput ovih i mnoga druga izložena dela svedoče o potrebi da se dokumentuje svaki deo sećanja, da se od zaborava otrgne što više delića nečega što je do malopre pripadalo sadašnjosti, a sada već prošlosti. Osećanje stida propratni je element svih dokumentovanih sudbina. Nesreća, nemaština i siromaštvo izbeglica pomešani su sa stidom, očajanjem i ponosnim inatom. Od Triglava do Vardara.

KOFER
Jedna od meni omiljenih instalacija je kofer sa otvorenom mapom sveta i zastavom spakovanom tako da se posmatraču jasno ukaže velika crvena petokraka. Umetnik Balint Sombati je kao inspiraciju naveo, između ostalog, i stihove pesme Selma Bijelog dugmeta. Na drugom kraju sale videćete fotografije umetnice koja ispraća prijatelje u Kanadu. „Bili smo tužni kada su odlazili u Kanadu januara 1994. a svi smo se smeškali za fotografiju”, objašnjava Goranka Matić svoje delo. U trećem uglu stoje, jedna ispod druge, fotografije dvojice prijatelja u istoj pozi, sa razmakom od dve i po decenije – na prvoj su mladi, u vojnim uniformama, dok iza njih vijori ona malopre pomenuta petokraka. Na drugoj slici su nešto stariji, a u pozadini je neki strani grad u kojem su se sreli godinama kasnije. I ko god je u životu imao neku Selmu kojoj se smeškao na silu dok je pakovala kofer, ostaće zapitan nad simbolikom ovog predmeta koji u periodu mira obećava odmor i dobar provod, a u periodu rata kidanje veza i beznađe.

VIZA
Jedan od važnih motiva umetničkih dela nastalih na temu migracija devedesetih je i viza. Videćete fotografije ljudi koji čekaju u redu za vizu ispred ambasada stranih zemalja, skenirane i uvećane Šengen vize, pasoše koji ne vrede ništa, povorku automobila kojoj se ne vidi kraj, a koji su se uputili u istom „što dalje odavde” pravcu. Tu je i smeo projekat umetnice Tanje Ostojić koja je izdala oglas da traži muža sa pasošem Evropske unije, zatim odgovore, pisma, mejlove i fotografije različitih muškaraca (sa svakojakim pasošima) koji su se prijavili na njen oglas. Videćete i njenu venčanu fotografiju, a kako se poduhvat završio – saznajte na izložbi.

UČIONICA
Na kraju izložbe čeka učionica, prazna i napuštena, iznad čije table visi portret duhovnog vođe kojem je u međuvremenu izbrisan lik. Ostalo je samo odelo, kao što je na mapi okačenoj na zidu ostala samo rupa tamo gde je nekada bila Jugoslavija. Druga mapa koju ćete videti u ovoj učionici prikazuje pravu mapu Jugoslavije sa ucrtanim brojkama i strelicama – podacima koliko se lica raselilo, kada i u kojim pravcima. Tu je i školski ormarić pun knjiga iz istorije, različitih udžbenika i, znamo to vrlo dobro, različitih istorija ispisanih u njima.

Nakon sabiranja utisaka čini mi se da migracije devedesetih nisu gotove. U donekle promenjenim oklonostima, predmeti izloženi u Muzeju 25. maj koliko govore o mapiranju jednog fenomena od kojeg su protekle skoro tri decenije, toliko nas i podsećaju na njegovu suštinsku neprolaznost. Možda ćete se, poput mene, zapitati na izlasku iz muzeja – ima li razlike između ljudi čije smo uspomene i sećanja upravo posmatrali kao muzejske predmete, i naših ličnih kofera, pasoša, nostrifikovanih diploma? Zar se nije svako od nas u proteklih nekoliko godina pozdravljao sa nekom dragom osobom koja je u džepu nosila kartu u jednom pravcu? Ja jesam. Ne znam da li je to bila skrivena pouka kustoskinja Simone Ognjanović i Ane Panić, ali u meni su ovom izložbom probuđene raznorazne asocijacije i burne emocije. Rečnik migracija možete posetiti do 1. marta 2020. godine, a moja najtoplija prepruka je da to učinite i proverite kako će uticati na vas.
Rečnik nas sve spaja i to je dobro tako