Film čiji soundtrack parira onom iz Guardians of the Galaxy, ujedno je i najvernija adaptacija stripa jos od Dark Knight-a. Iron man je napravio dete sa Mrak filmom 2, koje je krstio Pulp fiction, i dobili smo Deadpool. Ukratko, najzabavniji film godine, a svi znamo da se zabava rimuje sa Regina.
Svi ljubitelji superherojskih filmova ne smeju ni pod kojim izgovorom da propuste ovaj film. Takođe, svi oni koji mrze takve filmove ga ne smeju propustiti, jer Deadpool upravo ismeva sve one, već sto puta iskorišćene, formule i klišee. Čisto ako i dalje niste ubeđeni da treba da odgledate film, odgledajte barem trejler. Ako vam se dopadne, film će još više, a ako vam bar malo ne zagolica maštu, vi ste uštogljeni zombi.
Deadpool predstavlja novi vid satirične komedije, ispunjene takozvanim meta-humorom. Za one koje nisu upoznati sa terminom, ovde vam ga neću objasniti jer ne umem, ali mogu vam dati par primera: scena prozivke producenata filma koji nisu hteli da iskeširaju više love za veći broj likova; odavanje počasti drugim filmovima (to je fin način da se kaže ukrali su od drugih) poput Monti Pajtonovaca; postavljanje pitanja granice političke korektnosti koja se onda, naravno, preskoči; prozivanje što većeg broja poznatih ličnosti i događaja iz pop-kulture, a i svih drugih kultura, nacija, grupa itd. Naravno, ovo je ipak superherojski film, tako da je najviše uvreda upravo upućeno franšizi X-men, u čijem se univerzumu odvija radnja. Ali ni ostali strip-heroji nisu pošteđeni, bez obzira da l’ pripadaju DC izdavačkoj kući ili njihovim rivalima, kući Marvel. Sam lik Deadpool je svojevrsna sprdnja Marvel-a sa jednim od likova DC-a, ali neću vas sad smarati s tim, Google it ako vas zanima. Bilo je, naravno, i ranije pokušaja da se naprave sveobuhvatne satirične komedije koje su jednom nogom u stvarnom svetu, ali verujem da je Deadpool prvi film kome je to zapravo i uspelo. Moram napomenuti i to da u godini gde praktično svaki bioskopski hit potpada u: obrade (remake); nastavke; „prestavke” (prequel, kako biste vi to preveli?); i ponovne početke franšize (reboot); Deadpool ironično uspeva da bude sva četiri.
Sad malo i o ekipi iza filma. Rajan Renolds je toliko savršen u ulozi Vejda Vilsona (tajni indetitet našeg heroja), da mu opraštamo sve prethodne izlete u svet heroja koji su bili u najmanju ruku neslavni. Realno, posle Green Lantern-a, niko nije verovao da će išta dobro proisteći od ovog glumca, i kako smo se samo prevarili.
Sama priča je najtipičnija koju možete da zamislite: heroj dobija svoje moći, juri negativce, negativci mu otmu devojku, on je spase, srećan kraj. Ali je Tim Miler, reditelj, sa scenaristima, Retom Rizom i Polom Vernikom, uradio odličan posao i prostim prikazom flešbekova i nelinearlnom naracijom uspeo da priču o poreklu (origin story) heroja ispriča najprostije moguće, a opet na originalan i zabavan način.
Jedini minus filma, koji će jedino smetati tvrdokornim ljubiteljima stripa je neiskorišćen potencijal Slepe Al. U filmu, ona je samo podstanarka i ne služi ničemu sem da glavni lik ima s kim da razmenjuje smešne uvrede između akcionih scena. Iskreno, te scene su presmešne, ali ni na jedan način nisu bitne za radnju. U stripu, Slepa Al je Deadpool-ova zarobljenica (da ne kažem rob), ali ujedno i najbolji prijatelj, skoro pa majčinska figura. Pritom između njih postoji najčudniji primer Stokholmskog sindroma ikada prikazan u bilo kom mediju. Naravno, ne može se baš sve iz stripa preneti na platno, a sigurno ni producenti to ne bi dozvolili ne bi li zadržali R oznaku tj. dozvolu da i maloletni gledaoci smeju gledati film.
Hvala Bogu, u Srbiji takvi zakoni ne postoje. Ili možda postoje ali se toliko ne primenjuju da kao da ne postoje, što je odlično. Ako želite da se podsetite one dečije radosti pri gledanju „strava” filma, povedite par klinaca (i/ili klinki, da budemo korektni) da gledaju Deadpool. Moje oduševljenje filmom je samo poraslo slušajući četvoricu desetogodišnjaka iza mene kako su svoju radost iskazivali nekim novim žargonom koji, naravno, nisam razumeo, smehom na fore koje su ukačili i na one koje misle da su ukačili. Ali ubedljivo najbolji momenat su mi priredili kada je pred kraj filma mali Marko morao da se javi mami na telefon i na moje uši je slagao kako ih je trener duže zadržao. Deadpool bi bio ponosan na vas, momci!
Ako ste vi, pak, jedni od onih koji ne bi odveli svoje derište da gleda film jer je prepun nasilja, seksa, horora i psovki, onda samo mogu da sažaljevam tu decu koju odgajaju bezdušni zombiji. Mislim, zamislite vaše detinjstvo da vam nisu dozvolili da gledate Terminatora 2. Ja u takvom svetu ne želim da živim.
Naravno, svi iskusni pratioci Marvel-ovih ostvarenja će po običaju čekati kraj odjavne špice za dodatnu scenu (post credits scene) i potencijalnu naznaku (hint) šta se može očekivati od sledećeg nastavka. Ali šipak! Što je najgore ta scena postoji, ali se ljudi iz Doma sindikata očigledno kartaju šaha i bole ih dupe da čekaju nas, verne gledaoce, tako da su upalili svetla i prekinuli film, a nas ko… šiša. Pritom su oni ispali glupi jer nas u odjavnoj sceni (našao sam loš snimak na YouTube-u) Deadpool savetuje da ne ostavljamo đubre svud po bioskopskoj sali. Znači, ako budete gledali film u bioskopu (nećete valjda da skidate ilegalno sa kickass torents?), ostanite da kraja, a ako ipak ne puste odjavnu scenu, prospite kokice po što većoj površini u znak protesta protiv bioskopskih licumura (madafakers)! Smrt fašizmu!!!
piše: Igor Belopavlović
mart, 2016.