piše: Ermina Ribić
(Termin Black present preuzet iz poeme The Pusher.)
Ovaj tekst valja započeti jednim kratkim osvrtom na intersekcionalni feminizam. Kao termin pojavio se otprilike u doba velike rasne napetosti u SAD osamdesetih godina 20. stoljeća, a prvi put ga je spomenula Kimberli Krenšou, aktivistkinja Pokreta za ljudska prava. Krenšou je jasno ukazala na zajedničke mane borbe za prava crnaca i feminizma: ova prva je često zanemarivala specifične potrebe crnih žena, dok je feministički pokret bio fokusiran na pitanja koja su se ticala isključivo bijelih žena.
Kakve veze ovo ima sa izvanrednom poezijom Maje Anđelou? Kada god se usudimo da tumačimo književnost kroz prizmu intersekcionalnog feminizma, ne smijemo, pri tome, upasti u zamku koja podrazumijeva dominaciju našeg glasa nad onim drugim ili farbanja njihovih iskustava našim nedostatkom istog.
I zato, pri svakom tumačenju poezije koja govori pogotovo o iskustvima crne rase, treba govoriti s jedne posebne distance koja ne smije zanemariti njihove perspektive. Mi, bijele žene (i, ne daj bože, bijeli muškarci) nikada ne smijemo pričati o ovim iskustvima sa naše tačke gledišta, već samo kroz dekonstrukciju vlastitih privilegija. Fokus mora biti na tome, inače (ponovo) podliježemo filtriranju njihovih iskustva kroz perspektivu bijele rase.
Djevojka iz Sent Luisa
Za Maju Anđelou možemo reći da je pjesnikinja, aktivistkinja, političarka, feministkinja, i ako se odlučimo za samo jednu odrednicu, opet nećemo isključiti ove ostale. Rođena u saveznoj državi Misuri, gdje rasizam i danas teče poput istoimene rijeke, ova autorica je tokom života iskusila političke, rasne i rodne nepravde. Stoga, ne može nas čuditi što se u svakoj njezinoj zbirci poezije mogu naći upravo ove teme, obrađene bilo kroz ljubavne ili društvene motive.
Anđelou je živjela i stvarala u i te kako burnom periodu za historiju SAD. Pokret za ljudska prava odigrao je važnu ulogu u njenom poetskom oblikovanju, a inspirativnim su se pokazali i susreti sa Martinom Luterom Kingom i Malkolmom Iksom. Njezino djelovanje može se sumirati u formativni period koji se proteže od šezdesetih i do kraja sedamdesetih godina, kada je svoje pjesničke napore usmjeravala ka rasnim pitanjima.
Od autobiografije do ispovjedne poezije
Prvi književni rad ove autorice, zanimljivo, nije bio poezija. Autobiografija naslovljena Znam zašto ptica u kavezu pjeva (I Know Why the Caged Bird Sings) iz 1969. proslavila je Anđelou zbog surovog stila i govora o rasizmu i svim traumama koje on može ostaviti na mladu ženu. Nakon uspjeha ove knjige, Anđelou počinje pisati poeziju, i to onu ispovjednu, u kojoj će iznositi lična iskustva kroz očigledan emotivni naboj.
U njezinim poemama pronaći ćemo stvarni rasistički imaginarij, u kojemu crnci i njihova boja kože prevazilaze sve biološke karakteristike i postaju društveni konstrukti, negativno stereotipizirani. Ovo su njena iskustva, ali i iskustva njene porodice, prijatelja, susjeda i svih crnaca i crnkinja koji su u tom historijskom trenutku, na specifičnom geografskom području, prolazili kroz zakonske, društvene, fizičke i psihičke golgote i poniženja. Zbog toga je interesantno čitati Anđelou jer je kao crna žena pisala i o stavovima i predrasudama bijelih ljudi sa juga Amerike – nešto o čemu se, naravno, vrlo rijetko koji bijelac usudio otvoreno pisati.
Sve nejednakosti se, naravno, prvo očituju u jezičkim praksama i Anđelou je to primijenila i na svoju poeziju. Većina njenih radova posjeduje poseban jezički izraz koji se očituje u formi dijalekta, frazema i odabiru riječi koji, nažalost, vrlo teško možemo vjerno prevesti na naše jezike. Zbog toga, kao i uvijek, vrijedi onaj savjet da poeziju, ali i bilo koju drugu formu književnosti, treba čitati u njenom originalu, kako bi se u potpunosti doživjele sve jezičke pojedinosti i bogatstva značenja.
Skupa i krvava sloboda
U poemi Moja krivica (My Guilt) pjesnikinja nas podsjeća da je ropstvo, iako ukinuto prije više od 150 godina, i dalje ostavljalo tragove kroz sistemsku diskriminaciju, segregaciju i ekonomske nejednakosti. Anđelou doziva raskol mnogih porodica i tretiranja crnaca kao robe kroz prodanu braću i nestale sestre, a potom ih kontrastira velikim imenima kakva su Malkolm Iks, Markus Garvi i Martin Luter King.
Moja krivica
Moja krivica su „okovi ropstva”,
Predugo zvuk gvožđa odjekuje kroz godine.
Ovaj brat je prodan, ova sestra nestala,
Gorak je vosak što mi uši puni.
Moja krivica svira muzikom suza.Moj zločin su „heroji, mrtvi i nestali,”
Mrtvi Vesey, Turner, Gabriel,
Mrtvi Malkolm, Markus, Martin King.
Bojevali su previše, voljeli previše.
Moj zločin je što sam preživjela i što pričam.
Moj grijeh je „obješen na drvetu”,
Ne vrištim, to me čini ponosnim.
Smrti prilazim kao čovjek.
Radim to da zadivim masu.
Moj grijeh je u tome što ne vrištim glasno.Maya Angelou, The Complete Collected Poems of Maya Angelou, Random House: New York, 1994
Sve ovo kao da govori da je cijela historija daleko iza lirskog subjekta i da se rasna krivica, paradoksalno, prenosi bez obzira na period vremena koji je prošao i zakone koji su doneseni. Pjesnikinja, zanimljivo, pod navodnike stavlja fraze koje ne samo da se tekstualno izdvajaju od ostalih stihova, već aludiraju na ispražnjenost simbolike usled prevelike jezičke upotrebe. Osjećaj beznadežnosti pojačan je upotrebom riječi poput krivica, zločin i grijeh, čime pjesnikinja prepoznaje cijenu slobode koju su drugi nerijetko platili svojim životima, a koju bi ona, kao takvu, trebalo da prihvati bez ikakvih moralnih dvoumica. Trebala bi, ali na to nipošto ne pristaje.
Lingvistički rasizam ili protjerivanje iz jezika
Anđelou je o rasnim pitanjima govorila otvoreno i bez metafora u poemi Nazivanje imena (The Calling of Names). Promjena etnonima u ovoj poemi govori o američkoj historiji, a pjesnikinja je pokazala kako ta promjena obuhvata ne samo rasu kojoj ona pripada, već i druge rase, čak i religije. Svi napori da se uspostave, ili čak vrate, identitet i kultura jedne rase uvijek su bili kontrolirani vladajućim bijelim zakonima i stereotipnim slikama zasnovanim samo na boji kože.
Nazivanje imena
Postao je „obojeni čovjek”
Nakon što je odgovarao na „Hej, crnjo”.
To je veliki skok,
Kako god da računaš.
Hej, dušo, gledaj moj uspjeh.
Od obojenog do crnca,
S velikim C,
Bilo je to kao da kažeš Japanci
Umjesto žuti.
Mislim, tokom rata.
Interesantno je kako je upotreba velikog slova trebalo da predstavlja rast jedne rase, veću društvenu inkluziju i manji rasizam. Svako novo ime, u biti, trebalo je da gradi novu stepenicu u političkoj jednakosti, dok u stvarnosti prava promjena u društvenim strukturama izostaje. Nova imena su, u biti, novo osvajanje nad crnom rasom, nedozvoljavanje da imaju svoj identitet, neovisno o bijelcima. Nazivanje imena se u ovom kontekstu može slobodno tumačiti kao sistemsko vrijeđanje kroz etnonimiju koju je uspostavljala privilegovana bijela rasa.
Dvije rase, dvije historije, dva stereotipa
Posebnu pažnju privlače dvije poeme koje su naslovljene isto, ali sa dodatkom u zagradi koji služi kao tematska odrednica za svaki stih. Riječ je o poemama Trinaestice (Bijelo) (The Thirteens (White)) i Trinaestice (Crno) (The Thirteens (Black)). U poemi Trinaestice (Bijelo) govori o bijelcima, a zanimljivo je primijetiti koliko se životi ovih ljudi razlikuju od onih iz poeme Trinaestice (Crno).
Trinaestice (Bijelo)
Tvoja kćer nosi suspenzor,
Tvoj sin nosi grudnjak,
Tvoj brat zaveo rođaka
Na zadnjem sjedištu auta.
Trinaestice. Tako je.
Anđelou je naslovom obje poeme signalizirala historijski trenutak iskoristivši trinaest američkih kolonija, danas saveznih država, kao simbol dvostrukih historijskih iskustava – jedan za bijelce, koji su bili kolonizatori i vladajuća klasa, a drugi za crnce, koji su bili porobljeni i obespravljeni.
Trinaestice (Crno)
Tvoj rođak uzima žuto,
Tvoj amidža je u ćeliji,
Prijatelj ti leži u blatu,
Cilja svoju dozu,
Trinaestice. Tako je.
Glavne stereotipizirane preokupacije bijelih ljudi nastanjenih u trinaest kolonija su ljubavne afere, seks i homoerotičnost, što Anđelou ne predstavlja kroz homofobičan ton, već samo kao kontrast onome što odgovara stereotipiziranim slikama crne populacije: droge, vojska, zatvor, prostitucija. Ovo su, naime, i danas izraženi stereotipi za crnu rasu, no, isto možemo reći i za opis bijelaca u drugoj poemi.
Možda ove pesme predstavljaju dvije različite perspektive ispunjene predrasudama, odnosno, kako crnci vide bijelce i kako bijelci vide crnce. U tom slučaju, nije pogrešno reći da je stereotipna slika o crnoj rasi umnogome gora nego ona o bijeloj, što nam opet govori da bijelci u društvenoj svijesti nikada neće biti u istoj mjeri demonizirani i stigmatizirani zbog svog položaja u američkoj i kolonizatorskoj historiji.
Zašto je važno čitati ovakvu poeziju
Poezija Maje Anđelou spaja historiju dvije rase na američkom tlu, govoreći o njihovim razlikama, ali i posljedicama prevlasti jedne grupe ljudi nad drugom. Anđelou je znala kakav je položaj crnaca u Americi i da je javno mnijenje ukorijenjeno u negativnom mišljenju. Njen doprinos leži upravo u surovosti i nastojanju da bez cenzure i zadržavanja predstavi neljudsku stranu historije, bila ona prije ili poslije borbe za ljudska prava.
Kroz jasno predstavljanje stereotipa o crncima, Anđelou je pokazala ne samo koliko su ti stereotipi rasprostranjeni, nego i koliko su samoodrživi, bez obzira na protok vremena i promjene zakona. Njeni stihovi na nevjerovatan način združuju historijski trenutak i sadašnjicu, javno i privatno, bijelo i crno, pokazujući, na koncu, da ove binarne opozicije u rasnim pitanjima jednostavno ne dozvoljavaju sivu zonu.
Za kraj, još bi bilo važno naglasiti da ove četiri poeme nisu naišle na prevodilački otpor u prenošenju tačne poruke o rasizmu i rasnim pitanjima. Ono što jeste bilo teško prenijeti u naše jezike jeste ovisnost pojedinih izraza i frazema o imanentno crnačkoj kulturi, koju mi sa Balkana ili iz Evrope ne možemo pojmiti na isti način, a zbog toga ni adekvatno prevesti.
april, 2025.
