ilustracija: Srećko Radivojević

piše: Nevena Stajković

Ciklus pesama o godišnjim dobima završavamo pesmama o zimi, koja sa sobom donosi hladne dane, crven nos i, nadamo se, sneg, ali i praznike, čaj od brusnice i, i, i – poeziju! Ovo godišnje doba inspirisalo je nemali broj pesnika, a ovoga puta u naš izbor nisu ušle samo pesme srpskih književnika, nego sam vam priuštila jedno kratko književno putovanje i u Hrvatsku i Sloveniju da bismo videli kako su tamošnji pesnici doživljavali zimu.

Smatrajte ovo novogodišnjim poklonom!

Antun Branko Šimić

Zima

Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli

Milan Rakić

Zimska noć

Palo je inje. Ko sablasti bele,
U tankom velu kao da se ježe,
Snuždeni stoje borovi i jele
I opuštene zimzelena vreže.

Vodoskok smrznut ćuti, ko da sneva.
Zemlja je puna tajanstvene strave;
Ko voštanica koja dogoreva
U hladnoj sobi, mrtvacu kraj glave,

Mesec se gasi… Svuda nebo sinje,
I s golih grana katkad padne inje…

Noći, ledena noći, ja te volim,
Kao što volim sve kržljave stvore
Što samrt nose u grudima golim,
I koje tajne boljke dugo more,

― Dok tako tobom sa bledih visina,
Ko predznak tajnih i kobnih otkrića,
Bezglasno struji hladna mesečina
I bolna blagost umirućih bića…

Josip Murn

Sneg

Bez kraja padaš, sitni sneže,
nad tihom šumom i poljanom,
praporci hitri nekud beže,
opet muk za mnom i preda mnom.

Našto mi vreme, zašto je dato?
Što beše – ko u sneg zakopano.
Šta bude – ko taj tihi plato,
bez kraja širi se preda mnom.

ilustracija: Srećko Radivojević

Milutin Bojić

Pod zimskim nebom

I nebo se smrzlo zatvoreno, sivo,
Pocrnelo granje umoreno sniva,
Iz sleđenih gora krik se ne odziva,
Samo detlić lupa. Jedva nešto živo!

Sve bolesno davno skrilo se u kute
A dolina kao pod bičem se vije,
Dok ja uz huk vetra prebrajam minute,
Čekam čas i detlić kad će da se skrije.

U lutanju Strast sam našao skrivenu
Ispod jedne venje, gde sanjivo čeka
Da joj leto prospe kosu raspletenu
I da svežom snagom zamiriše smreka.

Zablistaše oči naše pune inja
I zaigra snaga i poljubac pršte
I ustrepta šuma zamrlog rastinja,
A nebesa samo videh, da se mršte.

Vređamo ih možda što mrtvilo sveto
Budimo beskrajno slašću žudi zrele.
O, nek zviždi vetar, u nama je leto,
Naših vrućih dana ruže nisu svele.

Tada pričali smo i lomili grane,
I umorni, najzad, u pustoši sami
Slavili smo pesme krvi uzrujane,
Jer mladost ne ume da mrzne i čami.

A oblaci šušte u studenoj tami.

Tin Ujević

Stabla po zimi

Ta stabla pod snijegom, sva ogoljela,
jednom je moja duša voljela,
dok se nisu razboljela.
A sada, možda, manje im se divi,
ali ih više ljubi i grli
i poklonički časti.

Ta ipak, kako su divni ti kosturi!
Mili su nam kao uzvišene starosti mudraca
ili prolazne nedaće drugih, mlađih bića.
Onaj studeni, ledeni srh što njih zebe
steže i muči sve nas, mene, tebe.

Prutići tako vješto nacrtani,
tankoćutne i točne grančice drva
bez jednoga lista
još su ures grada, oslon živaca,
zanimljivosti ceste.
Kada ih vjetrić dirne,
s grane će prahati snijeg.

Mi tugujemo s njima.
Te gole grane
osjećatno kao svoje rane.
Samcu prave društvo na ulici,
brate se s beskućnikom.
Studen ih grči, vjetar pahuljice stresa,
studen i vjetar, strepnje našeg mesa.

Žalosna su bez jarkoga sunca
i bez bujne prizme dana.
Počitanja ih barem bratska prate.
Čekati ćemo, da se sunca vrate.
Eto mrznu u nadi razvigora.
Tako imamo bolnih drugova i braće,
što tuguje bez spektra i bez ptica.
No imati će opet svojih vedrih dana
Uskrsa, kada šuma prolista
i nadživjeti mnogi crni čas.

Ta stabla pod snijegom znak su korota
kao katarke na brodu razlupanom.
I nepomična duša drva strada
kao božanstvo, što skriva glatku golotu
u divljoj kori.
Pa ipak, svojom čistoćom linija
taj pusti crtež debla, grane, grančica, šiba,
kako zatravljuje zjenu!
Svejedno, ti crni križevi znak su nada:
bolno drvo još pred sobom čeka spas.

Kada snijeg
kipovima pjesnika i mudraca na šetalištu
nače kukuljicu kao mali brijeg
vrh glave,
hladni kipovi su čudovišno ljepši
u perspektivi zime;
ali bijelo deblo strada,
no duboko pod korom i u žilju
svim sokovima i svim vlakancima
još se životu nada.

Stablo želi, stablo žudi, ono strepi,
ono hlepi, ono čezne, ono hoće, ono čeka;
pati strasti, želje, čuva volju u patnji,
vjeruje u udes tmasti i u vrijeme tajno.
I uzda se u trajno.

Dušo, zavoli ta stabla po zimi,
tu neoskvrnjenu sliku sloma,
i u vlastitu toplinu kao uz vatru u kutu doma
Njih primi!

decembar, 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published.