piše: Ermina Ribić
Ejdrijen Rič bila je američka pjesnikinja, esejistkinja i feministkinja, danas najznačajnija po mnogobrojnim zbirkama feminističke poezije, ali i esejima Kada se mi mrtvi probudimo: pisanje kao revizija iz 1972. godine, te Prinudna heteroseksualnost i lezbejsko iskustvo iz 1980. godine. Ako uzmemo u obzir samo ova dva eseja, sa sigurnošću se može reći da je Rič već u svoje doba bila jedna od ključnih figura drugog vala feminizma u SAD.
Njezin književno-umjetnički rad, zanimljivo, prožet je teorijskim i aktivističkim nitima, uz pomoć kojih Rič neupitno ukazuje na patrijarhalno društvo iz kojeg (nam) se valja izboriti za prava, vidljivost, čitanost. Osim što je pisala o ženama i ženskim iskustvima, Rič se aktivno bavila i pitanjima slobode, izmještenosti, migracije, u šta je, naravno, uvijek uplitala i socio-političke aspekte.
Esejistički radovi i poziv na akciju
Pozajmljujući naslov od norveškog teatarskog velikana – Henrika Ibzena – ova autorica u eseju Kada se mi mrtvi probudimo: pisanje kao revizija problematizira cijeli niz tema značajnih za feminističku književnu kritiku, no i za feminizam kao pokret općenito. Muškarci često nisu pisali za žene, ili barem za veliki broj te publike, a da ne spominjemo činjenicu da nisu uzimali u obzir kritiku koja je dolazila sa ženske strane. Rič je u svrhu novog otkrivanja autorica i njihovih djela zagovarala čin revizije, odnosno, ponovljenog čitanja sa novih stajališta, što za ovu autoricu predstavlja, kako piše, „čin preživljavanja žena”.
„Kad se mrtvi probudimo, saznat ćemo da nikad nismo ni živjeli”, piše Ibzen u svojoj drami, sugerirajući da su likovi ove tročinke uzalud živjeli neispunjen život. Ejdrijen Rič, s druge strane, intertekstualnim uplitom komentira patrijarhalno društvu u kojemu žene, iako žive, nisu nimalo prisutne. Ta prisutnost se za ovu aktivistkinju ogleda u javnom životu, u književnosti, u priznatosti. Interesantno je da uzima upravo jednog od najpoznatijih i najizvođenijih dramaturga, suptilno potencirajući da su u naslovima uvijek djela muškaraca, da se o njihovim remek-djelima mora pisati. No, sam tekst eseja ove američke feministkinje govori upravo o suprotnim maksimama: ženama je potrebno buđenje iz iluzornih prihvatanja društvenih normi koje su, u najvećem broju slučajeva, upravo oslovljavale i ugnjetavale njih i njihova prava.
U drugom eseju Prinudna heteroseksualnost i lezbejsko iskustvo Rič problematizira feministički odnos prema heteroseksualnosti i homoseksualnosti kod žena, navodeći kako je ženska autonomija uvijek bila prijetnja za vrijednosti poput porodice, religije i države. I u ovom radu mogu se iščitati redovi o nametnunim pravilima koja uspostavljaju muškarci, a primjenjuju se samo na žene: od sramotne tjelesnosti i prisilne plodnosti žena, sve do kulturoloških vrijednosti koje su utjelovljenje muške subjektivnosti.
Poseban dio ovog eseja bavi se i pitanjima lezbejskog postojanja u društvu, u kulturi i književnosti, gdje Rič opetuje nekoliko puta spomenutu feminističku ideju da je heteroseksualnost društveno nametnuta norma koja se koristi kao sredstvo kontrole nad ženama. S druge strane, postojalo je i određeno ignorisanje lezbejstva unutar samog feminizma, što je Rič, ali i druge feministkinje, tumačila kao još jedno sredstvo pomoću kojeg patrijarhat briše svaki mogući oblik ženske solidarnosti. Ipak, Rič je i ovdje ostala optimistična, pozivajući žene da otkriju svoju seksualnost, svoja tijela, i na taj način pruže otpor patrijarhalnom sistemu.
Četrdesetak godina nakon ova dva eseja, vidno je da žene i dalje žive pod okovima koje je Rič davno definirala: patrijarhat, ekonomska eksploatacija, nuklearna porodica i prinudna heteroseksualnost. Danas, ako ništa, sigurni smo da se o ovim temama priča i piše mnogo više nego što je to bio slučaj u vrijeme Ejdrijen Rič.
Od žene
Poezija Ejdrijen Rič vrlo jasno komunicira sa njenim teorijskim i esejističkim radovima o pitanju roda, seksualnosti i patrijarhata. Skoro uvijek uključuje narativne elemente, nema rime i puna je introspektivnih trenutaka. Tako se u poemama Od preživjele, Za mrtve, Tih godina i Ovako zajedno, Rič prisjeća života sa bivšim mužem, ali i života nakon što je on počinio samoubistvo. S druge strane, zbirka Dvadeset i jedna ljubavna pjesma iz 1976. godine poslužila je ovoj autorici kao intimna ispovijest o lezbijskim ljubavnim iskustvima.
Tigrovi tetke Dženifer poema je koja u tri stiha oslikava život žene u tradicionalnom braku, u kojem radi i, na koncu, umire. Zanimljiv je i odabir zastrašujuće divlje životinje kao glavnog motiva i metafore kojom Rič problematizira ženski položaj u braku. Vezeni tigrovi se ne boje muškaraca – oni ponosno koračaju poput vitezova. Ideja da jedna žena veze, što je i danas percipirano kao strogo ženska zanimacija, i da je to njen jedini kreativni protest u patrijarhalnom braku, pojačano je slikom prstena na njenoj drhtavoj ruci: „Ogromna težina stričeve burme/ Sjedi teško na ruci tetke Dženifer”. Osim toga, tigrovi koje tetka Dženifer stvara jedino su naslijeđe koje ostaje nakon njezine smrti – otužna slika modernog doba u kojem žene skoro nikad nisu nasljednice u istoj mjeri kao što su muškarci, kao što ni njihovi glasovi nisu glasni, već čekaju na pjesnikinje da ih ožive.
Za žene
Sličnu poentu sažetu u tek nekoliko stihova Rič postiže u poemi U učionici, gdje opisuje jedan čas jezika i književnosti. Učenici i učenice nezainteresovano prate govor o poeziji i knjigama, pognutih glava upoređenih sa kamenom (ako bi kamen ikada mogao misliti). Kritika je ovdje očigledno uperena na obrazovni sistem koji mladim ljudima ne nudi ništa više od suhoparnih definicija i interpretacija koje imaju svrhu kontrole, a ne slobode izražaja i potrage za autentičnim (ženskim) glasom: „Govoreći o suglasnicima, eliziji,/ Uhvaćeni u kako, nesvjesni o onom zašto.” Baveći se i ovom izrazito feminističkom temom neadekvatnog obrazovanja, Rič pokazuje zašto je njen teorijski ali i pjesnički rad danas i te kako važan.
Nešto drugačiju tematiku autorica obrađuje u dugoj poemi Živjeti u grijehu. Lirski subjekt razočarano primijećuje sve mane daleko idealiziranog (heteroseksualnog) zajedničkog života. Od prašine na namještaju ljubavi, do stepenica koje škripe u pet ujutru, Rič živopisno predstavlja žensku perspektivu:
U međuvremenu, on, sa zijevanjem,
Odsvirao je desetak nota na klavijaturi,
Proglasio je raštimanom, slegnuo ramenima pred ogledalom,
Protrljao bradu, izašao po cigarete;
Dok je ona, ismijavana manjim demonima,
Povukla posteljinu, namjestila krevet
I našla peškir da obriše prašinu sa stola,
I pustila džezvu da zakipi na šporetu.
Ejdrijen Rič, Time’s power : poems 1985-1988
Idealizirani zajednički život neimenovanog para srušio se pod detaljima koje lirski subjekt nije očekivao. Sliku koju stoljećima njeguju i podržavaju različite ideologije, društvena očekivanja i masovni mediji Rič prikazuje kroz prelamajuću prizmu suživota koji je daleko od savršenog – štaviše, detaljno je ilustriran kao iritirajući, sa rodno podijeljenim ulogama i igricama koje ubijaju emociju. Bez ijedne riječi, i muškarac i žena u ovoj poemi rade ono što znaju, odnosno, ono što im je rečeno da treba da rade.
O ženama
Izblijedjela ljepota srednjovječne žene koja pokušava da imitira svoju mladost noseći podmlađenu odjeću slika je koja otvara nešto dužu poemu nazvanu Snimci snahe. Kao i u većini drugih poema u kojima ispituje ženski položaj, predrasude i patrijarhalno društveno uređenje, Rič u ovoj pjesmi ne odustaje od glasa punog revolta i savjeta za sve žene: da nemaju strpljenja, da budu nezasite i da spasu sebe, kad već druge ne mogu spasiti. U ovim nasumično umetnutim stihovima, autorica suprotstavlja feminističku misao patrijarhatu i mizoginiji, no to radi na vrlo suptilan način.
Rič se također dotiče svih predrasuda modernog ženskog stanja i pitanja roda. Ova izrazito feministička poema govori o različitim situacijama u kojima su žene zarobljene u patrijarhalnom kavezu. Žena koja misli, piše Rič, spava sa čudovištima, što donekle asocira na poznati Gojin bakropis San razuma stvara čudovišta. Dok kod Goje čudovišta dolaze onda kada je razum ugašen, Rič nam govori da žene koje razmišljaju i rezonuju sa svijetom, internaliziraju mizogine ispade u društvu i prepoznaju ih, vrlo često, i same postanu čudovišta:
Argument ad feminam, sve stare noževe
Koji su zahrđali u mojim leđima, zabijam u tvoja,
Ti, što mi sličiš, moja sestro!
Ejdrijen Rič, Time’s power : poems 1985-1988
U poemi Od Paule Beker za Klaru Vesthof autorica odaje omaž dvjema umjetnicama, od kojih je jedna (Vesthof) mnogo više poznata kao supruga pjesnika Rajnera M. Rilkea. Paula piše svojoj suvremenici o neželjenom djetetu i strahu od smrti na porodu, potom o inspiraciji za slikanje i zajedničkom radu sa Klarom, ali i o čudnoj vezi koju su imale ove dvije, tada već udate žene. „Brak je usamljeniji od samoće”, piše Paula Klari i zaključuje kako će dijete biti mnogo više njeno nego od njezinog supruga Ota.
Ova poema, osim što nas podsjeća na često zaboravljene slikarke i skulptorke, također služi kao interdisciplinarni dijalog između dvije vrste umjetnosti kroz treću – poeziju. Dvije žene, čije glasove odavno ne možemo čuti, u ovoj poemi dobijaju novu dimenziju – kao umjetnice, kao supruge, kao suradnice i kao žene. Na isti način Rič daje glas i njemačkoj astronomki Karolini Heršel u poemi Planetarij, zatim u vividnoj pjesmi Moć, u kojoj je oslikana Marija Kiri i njen mukotrpni rad na otkrivanju radijuma koji ju je na kraju i ubio.
Buđenje koje sanjamo
Način na koji je ova američka pjesnikinja i aktivistkinja spajala svoje feminističke ideje i poetske slike govori nam mnogo toga. Ne radi se samo o mogućnosti da se napiše poema o ženskim ili lezbejskim iskustvima – u to vrijeme, da napomenem, ovakav pjesnički izraz nije bio u potpunosti dobrodošao. Danas je možda više nego ikad potrebno čitati ovakve pjesnikinje i njihove eseje, iznova ih posjećivati i otkrivati.
Pored vječite stigme koju nose sve žene sa feminističkim idejama, Rič je bila dodatno obilježena svojom seksualnošću, o kojoj je također pisala. Od pjevanja o ženama koje šute i trpe muževe i partnere, Rič je ukazala na potrebu za promjenom i za buđenjem. U poemama u kojima daje glas nekoj tetki Dženifer, ili pak poznatim umjetnicama i naučnicama, ova pjesnikinja podsjeća nas da žene moraju otkrivati žene, podržavati ih, razumijevati i, na koncu, probuditi ih mrtve – ili bar sebe, dok su još žive.
septembar, 2024.
