piše: Ermina Ribić
Autobiografija Branislava Nušića počinje piščevim predgovorom u kojem objašnjava zašto se odlučio na takav spisateljski poduhvat:
„Ako je dami ružan struk, krojačica će napraviti hiljadu mašnica da ga pokrije; ako je književniku ružna prošlost, biograf će izmisliti hiljadu anegdota da je zamaže.”
Autobiografija, Branislav Nušić
Na taj nas način Nušić uvodi u svoje djelo i ironijski kritikuje ljude koji su angažirani da pišu biografije pisaca. Nakon predgovora, on započinje svoju autobiografiju koja je podijeljena u poglavlja sa sljedećim naslovima: Od prvog zuba do pantalona, Čovek u pantalonama, Suđaje, Školovanje itd. Ova poglavlja predstavljaju jasan razvoj iz djeteta u odraslu osobu. To se vidi i po samim naslovima, gdje svako poglavlje opisuje dešavanja karakteristična za taj određeni period. Tako se u prvom poglavlju opisuju prva dječija mumlanja, majčino odgonetanje tog jezika, izbijanje zuba, padovi i batine, i famozno nošenje suknje. Prelazak u drugo poglavlje označava rast: dječak oblači pantalone i sa drugovima formira vladu i vojsku. Treće poglavlje već govori o ozbiljnim stvarima – o prorečenoj sudbini djeteta i njegovom budućem spisateljskom zanimanju.
Naredna poglavlja postaju detaljnija jer se umnožavaju događaji, počevši od školovanja i nastavnih predmeta, pa sve do prve ljubavi Perse, gdje se akcenat suptilno pomjera sa obrazovanja na romantične veze. Tako Nušić nabraja čak dvanaest ljubavi, što, posmatrano kroz cjelovito djelo, svakako ima humoreskni ton:
„Moja trinaesta ljubav, to je – moja žena. Ja sam odavna znao da je broj trinaest malerozan, ali nisam znao da to u ljubavi važi. Da sam znao, ja bih trinaestu ljubav preskočio i odmah bih se četrnaesti put zaljubio, ili bih možda trinaestu ljubav uveo u spisak pod 12a.”
Autobiografija, Branislav Nušić
Ono što u Nušićevoj Autobiografiji definitivno zavređuje pažnju jeste koncept pamćenja. Sjećanje i pamćenje dva su fenomena koja su, može se reći, sveprisutna u većini umjetnosti. U čovjekovom odnosu spram prošlosti, u sjećanju, važno je razlučiti dvije veze: onu koju tvore društvo i pojedinac i drugu, koju čine historija i pamćenje. U ovoj prvoj, odnos kolektivnog i individualnog kao da se spaja u biografskom, jer se biografija može posmatrati kao odnos pojedinca sa društvom, ali i obratno. Korelacija između historije i pamćenja reorganizira trenutak u kojem je djelo nastalo, kao i trenutak u kojem se djelo tumači.
S jedne strane, Nušićeva Autobiografija predstavlja nešto posve njegovo, ono što se prirodno razvijalo tokom godina, dok s druge strane predstavlja i ono tvoreno: još jedno djelo napisano te godine, još jedno djelo u kategoriji autobiografija srpskih pisaca i, na koncu, još jedno djelo koje je ujedno i roman i autobiografija. Autobiografija, kao i roman (bio on prožet autobiografskim elementima ili definiran kao historiografska metafikcija) jesu vrlo subjektivni narativi. Višeslojnost takvog narativa, dakle, u vezi je sa pamćenjem i prošlošću jednog autora.
Autobiografija se može posmatrati i sa tačke u kojoj je Branislav Nušić svjedok svog vremena i svog života. On zaista progovara o odnosima sa porodicom, prijateljima, ljubavnicama, dakle, o odnosima o kojima je samo on znao kakvi su bili. U svojoj autobiografiji, Nušić se, u nekoliko navrata, pita kako bi ta ista autobiografija izgledala da ju je pisao neki njegov biograf. Poznavanje vlastitog života ovdje se jukstapozicira naspram fikcije. Dakle, pisati sopstvenu autobiografiju čini se kao istinitiji poduhvat od sastavljanja nečije biografije, gdje fikcija može podleći neistinitim anegdotama. U tom smislu, autorovo pamćenje ima ulogu katalizatora istinitosti i očuvanja vlastitog pamćenja.
Sintagme „život kao tekst” i „tekst života” našle su se u neobičnoj autobiografiji Rolana Barta, pod naslovom Rolan Bart o Rolanu Bartu (Roland Barthes by Roland Barthes). Govoreći o „dva H” (homoseksualnosti i hašišu), Bart dolazi do ovih sintagmi, te do zaključka da je perverzija ta koja nas čini sretnima. No, Bart ne kaže ništa više o spomenutim sintagmama. Slobodno tumačenje koje se da izvesti na osnovu Bartove terminologije i pretodnih teorijskih djela glasi: život ne postaje tekst jer je on samo sačinjen kao tekst – on je tekst u procesu postajanja. Posmatrano iz ovakve vizure, Nušićeva Autobiografija, ali i svaka druga, bila bi prije svega život kao tekst koji se ispisuje i iščitava. Takav tekst je skladištenje pamćenja i događaja.
Dijeljenjem događaja iz privatnog života, autor uključuje sve čitatelje i čitateljke u jednu posebnu vrstu komunikacije, koja podrazumijeva čitanje autobiografije kao zapisa, ali i kao romana. Važnost autobiografije ističe se i u smislu čitanja tuđeg iskustva, koje može biti i humoristično, kao kod Nušića, ili, s druge strane, traumatsko. Tako je propitivanje fikcionalnosti žanra autobiografije ostalo samo na nivou diskursa.
Shvatiti autobiografiju kao tekst života ili, s druge strane, shvatiti život kao tekst znači samo priznati tekstualnu strukturu ovog žanra, koji se uvijek ispisuje i iščitava. Autobiografija je, može se reći, tekst života koji se kroz autorovo pamćenje ispisuje, a koje publika čita. Zbog toga je pamćenje vrlo važan fenomen, jer uključuje individualno i kolektivno pamćenje. Branislav Nušić preko svoje Autobiografije postaje svjedok svog vremena, svog života i stvaranja. Njegovo individualno pamćenje je otvoreno i suprotstavlja se historiji koja je završena cjelina.
septembar, 2023.