Ana Kraš

intervju vodio: Marko Vesić

Ana Kraš je srpska umetnica svetskog renomea koja se pre više od deceniju osmelila da svoj umetnički put, nakon studija dizajna na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, nastavi daleko odavde, u Americi. Uvrštena je u sto najuticajnijih žena sveta, a pored interesovanja za fotografiju, ona se bavi modnim dizajnom i dizajnom nameštaja koji joj je obezbedio zapaženo mesto na svetskom umetničkom tržištu. Posebno mesto u njenom stvaralačkom opusu zauzima dizajn tapeta, stolova, kupaćih kostima, ali pre svega dizajn Bonbon lampi od recikliranih industrijskih niti po kojim postaje vrlo prepoznatljiva u svojoj modernističkoj estetici. Pažnju svetske javnosti privukla je i fotografijama koje je radila za Lou & Gray, Gianni i druge (poznata je i kolaboracija sa Natali Vajnerberger), a izdala je i svoj album fotografija Ana Kraš: Ikebana iz 2017. godine. Magazin Vogue i Magazine W oslovili su je tom devojkom od ukusa („It Girl” of good taste!). Osim saradnje sa svetski poznatim modnim dizajnerima i dizajnerskim kućama poput, Martin Margiela i Etudes Studio, Ana je svoje radove izlagala u Budimpešti, Beogradu, Njujorku i drugim velikim prestonicama umetnosti širom sveta. Iz Los Anđelesa se 2013. godine seli u Njujork koji do danas ostaje utočište njene umetnosti i njenog genija.

Los Anđeles. Njujork. Beograd. Po čemu te ovi gradovi pamte, koliko te dobro poznaju i šta oni znače za tebe i tvoju umetnost?

Beograd…Ovde sam odrasla, studirala i živela do dvedeset sedme, tako nešto. Beograd je mesto gde se ja osećam najviše kod kuće.

Los Anđeles…da…to je prvi put da sam otišla negde daleko da živim na duže, potpuna suprotnost Beogradu, vizuelno, prema načinu života, arhitekturi, sistemu vrednosti, ma skroz drugačije. U početku je bilo baš interesantno jer se osećaš kao da si u nekom filmu, na filmu smo ga i viđali. Nema godišnjih doba, sve je nekako…skroz suprotno. Inspirativno je jer ima puno različitih kultura, meksička kultura je baš prisutna, Kuba, generalno latinoamerička. Postoji, naravno, taj neki Holivud svet, to je onako bizarno i interesantno da se vidi, koliko god da je nebulozno, toliko je drugačije. Nije mi prijalo da živim tamo i da mi Los Anđeles bude baza, nekako je daleko i drugačije da bih osećala kao da je to nešto moje, više kao avantura.

Njujork je neka sredina između ta dva, fizički i u svakom smislu. Prvo, blizu je, a drugo on nema veze sa Amerikom. To je grad sa puno različitih stvari sabranih u jednom. Klima je slična, kao i način života dok su ljudi veoma različiti jer dolaze iz celog sveta. U Njujorku imaš taj neki osećaj slobode i mislim da to ne postoji nigde na svetu. Teško je da se zameni ako u njemu živiš neko vreme. Tamo svako postoji u svom mikrokosmosu na koji god način želi i to nikoga ne zanima. Svi su nekako koncentrisani na sebe i nenormalnost ne postoji kao takva, to je predivno.

U Beogradu i Njujorku volim potpuno suprotne stvari. Meni je Beograd mnogo interesantniji i inspirativniji vizuelno, osim ljudi, da. Ljudi su mi u Njujorku najinteresantniji. Živela sam u naselju gde žive Kinezi koji su odavno tu. Oni imaju najzanimljiviji stil koji ne liči ni na šta drugo, potpuno je autentičan i meni je to nešto najlepše. Postoji puno takvih komuna, zajednica, ma ne – komuna. Zajednica mi je nekako životinjski i kao da se svi znaju, a u tome je stvar, ne znaju se.

Beograd nije kliše ni u jednom smislu, to nije estetika koja je ikada promovisana niti kroz film niti kroz neke druge vizuelne stvari. Sve što vidiš, koji god da ima senzibilitet, nekako je svoje, unikatno i ima neku romantiku. Ovde mogu da uživam u svim mogućim estetikama zato što mi nisu kliše. U Njujorku je sve kliše zato što smo to sve videli po filmovima nekako je previše romantizovano da mi prosto nije interesantno i ne osećam se kao da imam neki poseban odnos jer već postoji neki opšti diskurs prema tome. Francuska još više. To je toliko isfetiširano, sve si već video i doživeo, ima taj francuski vajb i teško je da imaš neko autentično iskustvo, toliko toga je već učitano. Ovde ljudi imaju potpunu slobodu da rade šta hoće što se tiče arhitekture i svega ostalog. Ja znam da ljudi smatraju da je ružno, da uništava grad i ja se slažem sa tim u jednu ruku, ali sa druge strane svako ima slobodu ekspresije i na taj način grad postaje mnogo interesantniji, nije uniformisan arhitektonskim pravila.

Ana Kraš

Žil Delez u jednom svom delu piše da je identitet postojanje razlika u vremenu. Ko je Ana Kraš sada u odnosu na njene umetničke početke i odakle interesovanje za dizajn i fotografiju?

Što se tiče interesovanja za fotografiju, mislim da potiče iz činjenice da u mojoj porodici niko nije fotografisao. Imamo nekoliko fotografija iz detinjstva, a meni je prosto neverovatno da imaš dete i preskočiš par godina da ga uslikaš. Moji roditelju su voleli da kažu:„Mi uživamo u trenutku.” Dobro, ali možeš da uslikaš taj trenutak, mislim da to ne isključuje ovo drugo. Kada sam imala šesnaest, sedamnaest godina nekako sam želela da dokumentujem sve oko sebe, drugare, porodicu, stvari i tako sam počela da fotografišem. I dizajn je krenuo nekako spontano. Odrasla sam u porodici gde se niko nije bavio dizajnom. Otac je bio inženjer, precizni mehaničar, a mama je bila domaćica i imali smo privatnu fotokopirnicu tako da je nekada tu radila i pomagala. Nije to bila neka umetnička sredina, ali, kada razmišljam o svojim roditeljima mimo njihovih profesija, mislim da oni, pogotovo tata, imaju to u sebi, taj umetnički senzibilitet. Tata je crtao, skicirao, kao neki arhitekta iz šezdesetih, sedamdesetih, to su takvi tehnički crteži, takva preciznost. Pisao je krasnopisom čak i kada je pravio listu za prodavnicu kad je išao da kupi mleko i hleb. Napravio je i kućicu na moru u kojoj je živeo do svoje smrti. Isprojektovao je i sve je sam napravio, nameštaj, predmete od drveta. Meni je napravio štafelaj koji je istovremeno bio i za male i velike formate, mogao je da se rasklopi. Suštinski je taj čovek bio dizajner nameštaja i ahiktekta, ali zato što je od osamnaeste godine bio samohrani otac svom prvom sinu, nikada nije imao prilike ni da pomisli šta je to što bi on voleo da radi. Moja mama fantastično crta, ali je to potpuno blokirala jer nije mogla da studira nešto u čemu njena porodica nije mogla da je podrži. Sećam se da su, kada sam bila mala, kada bih joj tražila da mi nešto nacrta, njene skice bile kao radovi nekog ozbiljnog umetnika. Umela je da crta siluete, profile i lica kao modni dizajneri. Ja se peglam sa njom već par godina i želim da krene da crta ponovo, a ona ima neku tremu. Dogovorile smo se da ćemo ovih dana to da uradimo i da se toga oslobodi. Kum je bio jedina osoba za koju sam znala da je umetnik kada sam bila mala i tada sam shvatila da to može da bude profesija. Bilo mi je predivno to što je radio i kako je živeo, taj njegov atelje. Crtala sam od malih nogu, to sam volela, kao i lego kockice od kojih sam pravila neke strukture, ali niko me nije forsirao jer roditelji nisu bili ambiciozni u tom smislu. Voliš da crtaš – ćutiš i crtaš, izgubiš se u tome satima, njima odlično. Sasvim slučajno, iz neke priče, izađem na prijemni za dizajn nameštaja i upišem. Na prvoj godini studija sam shvatila da mi sve to baš ima smisla jer je konkretno i egzaktno u odnosu na grafički dizajn i dizajn knjige koji sam prvo želela da upišem, više je inženjerski i tehnički, a uvek mogu da crtam sa strane. Shvatila sam da za neke ljude nije bitno šta upišu, to je bitno za neke konkretnije stvari, ali za umetničke stvari ne. Niko me nikada nije pitao šta sam studirala, nikoga to ne zanima u inostranstvu. Ja sam rešila da ne završim fakultet, bila sam klinka, buntovnik, smatrala sam da je blam imati diplomu tog fakulteta, pa sam rešila da taj poslednji teorijski ispit nikada ne dam. Odnela sam, naravno, diplomske radove, to je više bio stav, simbolički čin.

Sudeći prema različitim estetikama koje srećemo u tvojim delima, koji su to umetnici ili stvaraoci bilo koje provincijencije koji su u najvećoj meri uticali na tvoju poetiku?

Jako mi je teško da izaberem omiljene umetnike u bilo kojoj grani umetnosti jer nikada nisam skroz pratila nečije stvaralaštvo da mislim da me je ono na neki način formiralo, ali ima puno ljudi čiji rad zaista obožavam. Nekako me najviše interesuje arhitektura i ima puno arhitekata čiji mi je rad interesantan – Alvar Aldo na primer, Šige Ruban koga sam čak i upoznala u Moskvi.Videla sam ga na otvaranju nekog paviljonu i odlepila, želela sam da se slikam sa njim. Svi su me gledali čudno jer je arhitekta obično neko za koga ljudi ne znaju kako izgleda, čak i kada znaju kako se zove. Ja sam kao studentkinja volela njegov rad, pa sam znala da ga prepoznam. Imamo tu jednu zajedničku sliku gde sam ja, ono, starstruck. On je prvi koji je koristio papir u arhitekturi, karton i kartonske tube. Onda Frank Lojd Rajt…njegov jezik je uvek bio sproveden kroz sve detalje, kroz unikatne blokove iz kojih su se gradile kuće. Imao je upečatljiv jezik koji se razvio u nešto baš veliko. Oskar Šlemer, da…obožavala sam njegove kostime, kao i Bauhaus, naravno.

Najviše me inspiriše improvizaciona arhitektura običnih ljudi koji nisu arhitekte, ono što vidim kada hodam ulicom; kako je neko zastaklio terasu, kako su nešto zbudžili. Vrlo sam instiktivna. Što se tiče neke teorije ili koncepata, to nekako nije moj način, ne. Ljudi rade na različite načine. Mnogo više volim stvari koje odmah nekako osetim, nego kada moram da pročitam da bih razumela, to je prosto moj neki senzibilitet. 

Ana Kraš

Iako, administrativno-pravno, zanimanje umetnika postoji u Registru profesija Srbije, često smo suočeni sa stereotipom da je to samo hobi rezervisan za više slojeve društvene strukture. Kako iz perspektive etabliranog umetnika poput tebe izgleda pozicija umetnika na svetskoj umetničkoj sceni? Šta znači biti deo tržišta umetnosti i koliko je teško pronaći svoje mesto pod suncem?

Slažem se za Srbiju, to je nešto što za sada ne može da se promeni s obzirom na okolnosti i na istoriju, ratove, ekonomiju koja je uništena, negde nije ni realno da ovde umetnost postoji kao neka profesija jer umetnost nije nešto što je, da tako kažem, neophodno. Nekim ljudima jeste jer je to ono što ih ispunjava i čini, ali to nije zubar. Mislim da nema mnogo prostora za stvari koje nisu potpuno neophodne, nema prosto ni dovoljno finansija. Ceo taj neki svet ne postoji i sveden je na nivo hobija.

Imam prijatelje koji ovde rade u struci, ali u svojoj umetnosti prave ogromne kompromise. Svi uvek prave kompromise kada se bave primenjenom umetnošću kroz dizajn i kolaboracije, naravno, ali ovde su to mnogo veći kompromisi i to je razlog zbog koga ja ovde ne radim i ne bih mogla da radim.

U inostranstvu umetnost postoji, ima prostora za te extra stvari, koje su dodatne, nije cilj samo da se preživi. Teško mi je da odgovorim na to pitanje koliko je teško uspeti. To je stvarno nešto što se spontano desi, ja nisam pokušavala da uspem niti sam otišla u inostranstvo zbog toga, nisam ni planirala da živim u Americi. Nisam imala neki cilj da bih rekla koliko mi je trebalo, koliko je bilo teško. Kada sam se preselila u Los Anđeles, kasnije u Njujork, radila sam na internacionalnom nivou. Naravno, mnogo manje nego sada, bila sam i mlađa, ali sam imala poslove i u Americi i u Evropi. Već sam imala kontekst svog rada na internacionalnom nivou, pa je to, mic po mic, postajalo sve više i više. U Srbiji to nije moglo da se desi. Konkurencija sigurno postoji, ljudi rade, ali ne osećam konkurenciju…zapravo ne razmišljam o tome. Živim u nekom svom balonu. Stvari koje ja radim su nekako dosta lične, neki moj senzibilitet i pristup stvarima i ako neko hoće to, ne postoji neko drugo takvo. Ako neko hoće nešto drugo, to je to drugo. Drugo bi bilo da ja pravim kožne tašne, pa postoji brend koji ih takođe pravi, to je konkurencija. Radim različite stvari, te je teško osetiti konkurenciju. Nikada nisam ni sa kim kontaktirala za posao, to nije u mojoj ličnosti da se baš nešto guram. Kada te neko traži, to znači da si mu potreban, to je neka druga vrsta poštovanja prema tebi i radu koji ćeš da uradiš. Konkurse sam radila kao studentkinja jer mi je to bilo super zanimljivo zato što je fakultet bio jako dosadan. Tada si mogao da napraviš nešto što ti se možda stvarno sviđa, imaš neki rok da se iscimaš, da ne spavaš, to je zanimljivo.

Sada imam klijente sa kojima radim godinama, a imam i uvek neke nove. Drugačiji je i moj put zato što radim stvarno različite stvari od fotografije, dizajna, nameštaja, enterijera, primenjene umetnosti, mode. Sa različitih strana ljudi žele različite stvari od mene. Sve se desilo postepeno kroz deset godina. Primetila sam da mlađe generacije očekuju da se tek tako nešto desi, a ne desi se. Mislim da su ta očekivanja usmerena ka tome da se odmah nešto dogodi, da se ne provede u neizvesnosti i radu puno godina do tog nekog iznenađenja kada se nešto desi. To je bilo potpuno normalno kada sam ja studirala. Nije postojao način da neko vidi to što radiš. Nije postojao internet na tom nivou, Instagram, tako da je sada baš problem što ljudi vide da neko nešto radi i misle da se sve to prosto tako desilo, a ne vide da se to desilo kroz deset ili petnaest godina.

Danas je teško ljudima da rade nešto što vole jer su očekivanja drugačija, a imaš i neke oči na sebi koje ranije nisi imao i to, koliko god da je dobro, ja sam toliko prezahvalna i presrećna što sam odrastala i počinjala da radim u vremenu kada nije bilo Instagrama. 

Ana Kraš

Savremene umetničke prakse često podrazumevaju društveni angažman i određeni vid aktivizma pri čemu je identitet umetnika na neki način redefinisan; on je tu da otkrije i učini vidljivim sve aberacije u društvu, politici, ekonomiji i kulturi, javno govori o problemima sa kojim se suočavamo, kako kroz samo delo tako i kroz specifične diskurzivne prakse i interpretacije unutar sveta umetnosti. Na koji način posmatraš političke i demokratke potencijale umetnosti? Koji su modaliteti njihovog pojavljivanja i da li tvoja dela imaju dimenziju artivizma?

U današnje vreme, svi koji se bave umetnošću na neki način postoje kao oni sami pored svog rada. Moji radovi nisu politički, ali nemam problem da nešto kažem i da se uključim u neku priču. To je dosta komplikovano jer društvene mreže nisu mesto gde je moguće imati konverzaciju. Malo je besmisleno deliti stav jer tamo ima puno ružnih stvari. Neko opsesivno sluša nečije mišljenje, neko želi samo da se raspravlja tako da postoje samo ekstremi.

Dobra stvar je što danas stvarno mogu da napravim neke male promene i da nekoga podržim kroz svoj posao na različite načine. Imala sam snimanje za komercijalnog klijenta prošlog leta u Americi i izabrala sam modela, u pitanju je jedan moj drug Džeron MekKinli. On je model, ali takođe ima neprofitnu nevladinu organizaciju koja prikuplja sredstva za školovanje dece u nekim vrlo siromašnim i grubim delovima Los Anđelesa u kojima mladi često završavaju u zatvoru jer nemaju izbora pošto nemaju nikakvu edukaciju. Napravio je program koji sam ja želela da podržim i, kada su ga unajmili kao modela, tražila sam donaciju za taj njegov projekat. Oni su pristali i dali su prilog za kompleks koji je tada gradio.

Brendovi danas najčešće neće da kažu „ne” jer žele da budu socijalno odgovorni, imaju svakako svoj interes. Možeš na neke načine da se potrudiš i ukačiš ljude koji ne dobijaju posao, imaš mogućnost izbora dok radiš na nekom projektu. Možeš da razmišljaš o stvarima i da radiš na njima na način da se i ti osećaš dobro. Nijedan moj rad nije politički nastrojen, ne znam iz kog razloga. Moji radovi nisu konceptualni, više su instinktivni, a drugo, odrastajuči ovde, bila sam toliko u politici da mi je bila potrebna distanca od konkretnog političkog angažmana. Super je što ljudi mogu da budu angažovani, da li kroz rad, reči, možda su humani u nekom svom mikrokosmosu tako da to niko ne zna. Važno je da ljudi imaju empatiju, nama je sa ovih prostora lakše da je imamo jer smo prošli kroz puno toga, pa imamo drugačiji odnos prema patnji drugih. Kroz rad prirodno nemam potrebu da se bavim politikom.

Čini se da su na tvoja dela najviše uticala dela modernizma i ranih avangardi. Međutim, sadržaj koji objavljuješ na društvenim mrežama na neki način evocira postmodernu, glič i neoslavic estetiku. Koja je zapravo dominantna estetika tvog umetničkog izraza i koliko je ona intonirana tvojim iskustvom sa Balkana?

Imam nešto što se nikada nije promenilo, konstanta još od kada sam bila klinka, dete – uvek sam imala puno stilova, nikada nisam imala samo jedan stil. Zato nekada kada razmišljam da li je moj stil isti kao i pre dvadeset, trideset godina, na nekom nivou shvatim da jeste zato što je uvek postojalo puno različitih estetika. Toliko volim različite stvari, od jednostavnih, elegantnih do nekih vrlo neelegantnih, bilo da je reč o fotografiji, dizajnu ili arhitekturi. Ono što ja suštinski volim je taj stvarni život u kome sve te stvari žive zajedno i onda je na ulici, sve ono što vidiš, nekako zajedno. Stvarno ne volim kada se stvari izdvajaju, ne volim kada se nameštaj fotografiše u studiju jer taj nameštaj nikada zapravo ne vidiš u studiju.

Kao studentkinja sam svoj nameštaj fotografisala po stanovima. Otišla bih do komšinice na primer, želela sam da on uvek ima više svetova u kojima može da postoji, nikada nisam htela da imam product shot. Obožavam fotografiju u tom smislu što je sve oko nas toliko interesantno i lepo da nema razloga da sad nešto izmišljamo, samo možeš da gledaš oko sebe. Ne postoji ulica u kojoj nema interesantnih stvari. Da li je to arhitektura ili osoba koja prolazi, svetlo na nečijoj marami, šta god. Predivne vizuelne senzacije koje uz pomoć telefona ili foto-aparata možeš da zadržiš. Volim puno različitih stvari i to ljudima nekada može da bude zbunjujuće jer uglavnom imaju definisaniju estetiku, a moja estetika stvarno nema granice.

Ja znam šta ne volim, ali šta volim – tu nema granice. Ne volim trendove zato što su uglavnom dosani, fetišizira se neka dosadna stvar koja postaje još dosadnija zato što svi kreću da je rade. Uvek su mi bile najinteresantnije stvari za koje ljudi smatraju da su bez veze. Volim te neke jeftine stvari koje nisu napravljene da bi bile nešto posebno, već postoje zbog neke potrebe, a često imaju prelepu formu i zanimljivu materijalizaciju. Meni je ovde iskustvo života jako romantično, a možda mi je to lakše da vidim jer imam malo i nostalgije. Potrebno mi je da dođem, ovde stvari postoje u svom svetu, volim estetiku, volim ljude, hranu. Najviše fotografišem kada sam ovde.

Ana Kraš

Verujem da bismo citat Je ne fa pa la mode, je suis la mode („Ja ne stvaram modu, ja sam moda”) bez griže savesti mogli da pripišemo Ani Kraš umesto Koko Šanel. Koji su to dominantni trendovi u modnoj industriji danas? Koje estetike se ponovo vraćaju na scenu i šta je to što tvoje komade odeće čini autentičnim?

Većinu svoje garderobe sama dizajniram, a šije je moja šnajderka Dušanka već dugo godina, negde od moje sedamnaeste, osamnaeste godine. Dan-danas, svaki put kada dođem u Beograd, ona meni šije neke stvari jer ih ja ne kupujem. Moram, naravno, da kupim patike ponekad, neku trenerku, tako neke stvari, ali ovo je sve moje. Pantalone nisam kupila mislim petnaest godina jer ih ona meni uvek napravi. Obožavam je i mislim da je ona jedna neverovatna šnajderka koja, sticajem okolnosti u Srbiji, najčešće skraćuje farmerke jer ljudi ovde ne šiju i nekako mi je predivno to što joj dajem priliku da radi svoj posao. Inače ne volim da kupujem, nikako. Mrzim da idem u radnje, imam pomalo i napade panike, ne bih mogla da odem u neki tržni centar. Ne volim te mirise koje stavljaju, svetla, baš mi je intenzivno, ne volim to. Znam šta bih i onda mi je lakše to da napravim. Uglavnom nemam u glavi šta bih htela unapred. Odem u neke radnje koje prodaju materijale i često su ti materijali zapravo otpatci iz Italije. Tamo nađem i izbunarim šta mi se sviđa, kupim par materijala i onda, u zavisnosti od toga šta nađem, imam ideju šta bih da napravim. Odem kod Duške, napravim skicu, ona sada već zna moje telo toliko dobro da sve to lepo iskroji i, ako stignem, probam, a ako ne, onda to pokupim na putu za aerodrom. Tako je već godinama.

Volim da nosim udobne stvari, pa sam tako volela da nosim odela pre puno godina, sada je to postao trend za žene, negde u poslednjih pet godina. Pre toga je bilo jako teško da nađeš odelo koje ima i sako i pantalone, a da ne bude tesno nego da bude veliko, kao neka pižama. Dušanka mi je tada napravila nekih pet, šest odela. Često se zajedno poigramo sa materijalima i to mnogo volim jer imam osećam da imam njen rad, imam njenu kolekciju koju gradim kroz život. Imam sreću da to ovde priuštim jer je u inostranstvu jako skupo da se nešto šije po tebi, a ovde me to košta kao da sam u inostranstvu nešto kupila, a mnogo je i zanimljivije i lepše. Na kraju krajeva, imam Dušankin rad!

Sada kada radim u modi često dobijam garderobu od svojih prijatelja i klijenata, nekada i kao kompenzaciju za posao. Volim tu sentimentalnu konekciju sa garderobom. I dan-danas najviše kupujem na Kalenić pijaci. Kada je reč o modi, danas svakako postoji taj neki trend iz devedesetih, to se fura dosta i u inostranstvu, pogotovo Istočni blok jer im je to mnogo interesantnije, ali i egzotičnije. To je estetika u kojoj sam ja odrasla. Goša Rubčinski jer car šta je napravio od toga, ogroman biznis, a tako su izgledali svi u mojoj osnovnoj školi. Sada je veliki trend i hip-hop, R’n’B. Zbog korone sve se više nose sportske patike i trenerke. Šta će biti sledeće – ne znam, ali čini mi se da će na nekom globalnom nivou to ponovo biti sedamdesete, zvoncare, na neki novi način. Devedesete da, ali i rane dvehiljadite, rejv i slično, na to se „primaju” u inostranstvu, stvari od poliestera i tribali, brze naočare, džombaste cipele sa debelim đonovima.    

Govoreći na tragu jedne američke umetnice, nije li nam dosta toga da na umetnike gledamo kao na svece? Pustimo ih da budu obični ljudi. Kako izgleda tvoj život kada se isključe kamere, spuste objektivi i zaključaju vrata ateljea? Underground ili peaceful life? Koliko se privatni i profesionalni život u tom smislu prožimaju?

Pa…nema razlike. Ja sam kućni tip. Volim da putujem, ali izlasci…ne baš. Volim da igram, skoro i da ne pijem, ponekad samo margaritu sa tekilom. Dosadna sam u tom smislu! Dosta mirno živim. Kada živiš u Njujorku, shvatiš da je sve dosta socijalno. Kraj u kome živim je takav da samo sedneš na bajs, odeš do prodavnice i već si sreo sve moguće ljude. Drugačiji je život u tom smislu da ne moraš ništa da uradiš da bi imao socijalni život, tamo si ti u socijalnom životu šta god radio. Zato mi Njujork i prija. Ne volim da pravim planove, ne volim da izlazim i tamo živim najnormalniji život. Probudim se, napravim doručak, radim, izađem i vozim bajs, vidim otprilike sve što već postoji na svetu, u prolazu sretnem nekoga, a možda i završim negde drugde, sve je jako spontano i kroz tu spontanost se puno toga desi.

Sasvim jednostavno, gotovo bauhausovski. Šta zabavlja Anu Kraš?

Muzika. To je jedan od mojih hobija. Volim da pravim plej-liste, rovarim neku dobru, novu muziku. Volim i životinje, ali ne mogu da ih imam zbog putovanja. Psi mojih prijatelja me jako zabavljaju…Da, jedina bitna stvar na svetu su nova iskustva, putovanja i neke nove situacije u kojima se nađeš, to je nakako uvek najinteresantnije. Volim da se izležavam i neophodno mi je da puno vremena provedem sama. Dosta sam duštvena, volim ljude, ali u mom normalnom životu devedeset procenata dana sam potpuno sama i u onih deset mogu da uživam u društvu. Ako mi se zaređa nekoliko dana kada moram da sam u društvu, onda moram da budem puno u kući, nekada mi se desi da ceo dan ne izađem iz kuće, nikoga ne vidim i nikoga ne čujem, neophodno mi je da se resetujem. Volim da sam sama sa sobom. Ležim, razmišljam i slušam muziku. Ovde mi nedostaje bajs.

Ana Kraš

Šta možemo da očekujemo u nekom narednom periodu kada je tvoje stvaralaštvo u pitanju? Da li će biti prilike da neka dela vidimo i u Beogradu ili će nam za to ipak biti potreban pasoš?

Što se tiče Beograda, to nije do mene. U Beogradu me nikada niko ništa nije pitao da uradim…ja bih volela. Radim na raznim stvarima, na dizajnu, fotografiji, a dešavaju se i neke kolaboracije, videćemo. Radim na nekim novim komadima nameštaja i na dve knjige fotografija, Ikebana 2 i ići će jedna specifična knjiga, ima temu, ali to ne bih otkrivala. Imam utisak da sada, zbog socijalnih medija, šta god da neko radi, već si video pre nego što je gotovo. Koja je onda poenta da ideš na izložbu? Rade knjige fotografija i šeruju ih. Kao što sam rekla, sve si već video, nije mi to jasno. Ne volim tako.

Nikada nisam volela uramljene fotografije koje se stavljaju u kontekst umetnosti i na zid, ne volim da imaju ram i staklo. Fotografija je za mene nešto toliko živo i lično, volim one male štampane fotografije kao što smo imali u albumima ili u obliku knjige. Knjiga je nekako intimno iskustvo. Tako ja volim da gledam fotografije. Edituješ ih i napraviš to iskustvo prelistavanja, intimni odnos između čoveka i knjige jer na papiru…sve nekako ima smisla.

Poslednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima – da li možeš čitaocima KUŠ!-a da preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?

Nisam neko ko ima omiljenu knjigu, film…volim sama da slušam muziku po ceo dan i slušam svašta…ne gledam filmove tako često, to mi nekako ne nedostaje…radim umetnost i to je ono što mi je omiljeno, da…umetnost uopšte.

april 2021.

Leave a Reply

Your email address will not be published.