
piše: Miona Đenisijević
Najnovije ostvarenje reditelja Jorgosa Lantimosa publika je imala priliku da vidi na Festivalu autorskog filma, a uskoro stiže i na redovan repertoar domaćih bioskopa. Reč je o filmu Jadna stvorenja, adaptaciji romana škotskog pisca Alasdera Greja.
Priča prati razvoj Bele Bakster (Ema Stoun), koju vaspitava doktor grotesknog izgleda Godvin Bakster (Vilem Dafo). Iako je ona pojavno zrela mlada žena, njena gestikulacija i artikulacija priliče novorođenčetu. Naime, ona nije samo Godova ćerka, već i njegov eksperiment. Likom monstrum Frankenštajn, imenom Bog sam, načinio je svoju Evu spasivši trudnu devojku koja je pokušala da se ubije i usadivši na mesto njenog, mozak fetusa. Sa predistorijom njihovog odnosa upoznati smo zahvaljujući dolasku asistenta Maksa (Rami Jusef) koji odmah zavoli Belu i pomaže ranim fazama njenog umnog sazrevanja koje nadalje pratimo.

Ona je zarobljena u svojoj neobičnoj gotičkoj vili koja je izgrađena u skladu sa Godovom logikom. Pored jastučastog poda ili prirodom oslikanih zidova koji bi Belu zaštitili, odnosno bezbedno suočili sa onim što je iza njih, naizgled autentični dekor viktorijanske epohe oblikom ili veličinom odudara od realnosti i stvara distopijski utisak koji prožima film. U takvom okruženju njena motorika i intelekt evoluiraju i ona postaje infantilno buntovna. Taj nesocijalizovani bunt potiče iz nevine radoznalosti i dovešće do njenog poriva da otputuje sa misterioznim advokatom Dankanom (Mark Rafalo). Uz Dankanovu pomoć ona će ostvariti seksualno oslobođenje kome je Lantimos dao poseban značaj jer u ovom trenutku, do tada crno-beli film dobija boju (možda previše očigledno rešenje).
„Smrt muškom fašizmu, sloboda ženskom narodu.”
Milena, W.R. Misterije organizma
Ovde bismo mogli napraviti sponu sa delom Dušana Makavejeva i filozofijom Vilhelma Rajha po kojoj je film W.R. Misterija organizma nastao. Rajh je smatrao da represija libidozne energije dovodi do blokova i napetosti u telu – karakternog oklopa. Kako bismo otklonili oklope, neophodna je seksualna emancipacija, a ona dovodi do povećane kreativnosti, emocionalnog blagostanja, pa čak i društvenog i političkog napretka (na koji je Makavejev stavio poseban akcenat). Obrasci patrijarhata su eksplicitni i dominiraju Belinim svetom, a ona im istrajno prkosi (od autoritativnog muža od kog je pokušala da pobegne samoubistvom, preko njenog novog oca-boga, sve do naizgled liberalnog Dankana – svi muški likovi žele da je obuzdaju i prisvoje).

Scene odnosa su od početka do kraja na ivici komičnog (što je postignuto mehaničkim pokretima junaka i velikim brojem rezova), a time smo postavljeni u poziciju Belinog nepatvorenog shvatanja seksualnosti. Dok Milenu, podjednako slobodoumnu junakinju, konačna realizacija nagona odvede u propast, isti čin otpočne nagli procvat Bele Bakster. Njen put ka samoaktuelizaciji kreće se gradacijski, od ostvarenja telesnih senzacija, preko intelektualnog prosperiteta ka osvešćivanju društveno-političkih problema, te buđenja empatije. Zenit njenog uživanja (jouissance) jeste realizacija intimnog odnosa koji je bio moguć jedino sa nekim ko ne želi da ovlada njom – drugom ženom.
Izvedba Eme Stoun je precizna i spontana, uprkos (ili baš u korist) stilizaciji koju nameće scenario. Kompleksnost Belinog lika uspeva da iznese s živopisnom nepredvidljivošću, postepeno prilagođavajući mimiku i dikciju njenim evolutivnim fazama. Svojoj igri dodaje nepretencioznu komičnu notu (kojoj svakako pomažu apsurdne replike scenariste Tonija Meknamare), ali isto tako održava težinu kada suvereno igra ulogu seksualno emancipovane žene, nikad ne prelazeći u vulgarnost. Njena privlačnost i šarm brzo osvajaju publiku, čak i kada se lik ponaša svojeglavo i neprimereno. Mark Rafalo izbrusio je naizgled donžuanovski lik nadmenog, ali nezgrapno harizmatičnog advokata Dankana koji doživljava svoju regresiju i parira junakinji Eme Stoun. Dankanov romantičarski pristup životu odgovara teatralnom i namerno patetičnom izrazu Rafala i sadejstvuje sa komikom scenarija.

Stilski, Lantimos se služi vizuelnim rukopisom koji smo viđali u njegovom ranijem radu (širokougaoni kadrovi, nagli švenkovi, scenografija u duhu viktorijanske epohe, nadrealizam…), ali i već poznatom temom odnosa ljudske prirode i društvenih konstrukata. Adaptacija Tonija Meknamare svojim promišljenim i direktnim dijalozima umnogome doprinosi dinamici filma. Mnogobrojne, nedovoljno različite situacije odlikuju zaplet, te scenario mogu učiniti repetitivnim i ublažiti efekat progresa koji proživljava Bela Bakster. Atonalna muzička podloga podrobnije dočarava njen bizaran svet i prati emotivne naboje fabule.
Pored nekih gore opisanih scenografskih bravura, pomenula bih i temeljno osmišljen enterijer broda koji predstavlja eksteriorizaciju Belinog unutrašnjeg stanja, ne odstupajući od centralne estetske linije filma. Podovi oslikani ukroćenim ili životinjama u kavezima, evociraju njen suzbijen animalni duh, a lusteri neprirodnih srazmera stvaraju klaustrofobičnu atmosferu u trenucima kada Dankan želi da je zarobi.

Kostim je najupečatljiviji kod glavne junakinje i odgovara njenom psihološkom kretanju. Od nevinih pufnastih haljina koje nisu dečje, ali odgovaraju infantilnoj fizikalnosti, kostim se menja ka pastelnim pothaljinama u kojima Bela slobodno istražuje prostranstva Lisabona i doseže njenu venčanicu koja rukavima i suknjom stvara kavez od tila oko njenog neukrotivog tela. Završetak njene samospoznajne avanture obeležen je hamletovskim stasom – kostim je sveden na crnu odoru, što je nosio i Šekspirov danski princ koji je svoju inicijaciju realizovao na putu. Odeća nije limitirana epohom, iako ima elemente 18. veka, i uklapa se u stil scenografije svojim fantazmagoričnim ekcesima (pufnasti rukavi).
Lantimos je izgradio jedan atemporalan ambijent gaudijevskog sveta, pun karikaturalnih ličnosti koje njegova Doroti na svom putu susreće ne bi li pobudila u sebi aspekte ljudskosti i utrla žut puteljak ženskoj emancipaciji i u celosti utopijskom poretku. Iako u nekim aspektima porozan, film uspešno priča jednu podsticajnu bajku o nama dalekoj slobodi.
februar, 2024.