piše: Ermina Ribić
Svi smo mnogo puta u životu prepričavali siže nekog književnog djela i vjerovatno nam se svima desilo da sugovornik/ica zaista vjeruje da ono što pričamo jeste dio radnje tog djela. Ipak, prepričavajući roman Vadisrce Borisa Vijana, nedavno mi se dogodilo da se moram pravdati, govoreći kako ne izmišljam ništa, te da su se svi spomenuti događaji stvarno našli u ovom romanu.
Boris Vijan, prvenstveno vrstan muzičar, pa tek onda pisac, i to jedan od najoriginalnijih svog vijeka, stvorio je Vadisrce na temelju vrlo jednostavne premise: psihijatar Žakmor dolazi u neimenovano francusko selo i tu ostaje godinama. No, upravo ova jednostavnost priče dozvolila mu je da tu doslovce umetne nespojive i u potpunosti iracionalne elemente.
Izokrenuti početak (svijeta)
Roman počinje, reklo bi se, sasvim normalno: Žakmor dolazi u selo, gdje odmah pomaže pri porodu mlade Klemantine. Prve scene rađanja čak tri nova života ni na koji način ne aludiraju ton ostatka romana. Na tim prvim stranicama romana, Žakmor, psihijatar, otkriva Klemantininom suprugu Anželu da želi da sazna sve o ljudima, njihovim mislima, skrivenim tajnama i svim razlozima zašto žive onako kako žive. Paradoksalno, ovu Žakmorovu težnju spriječit će mnogobrojna dešavanja u selu koja nisu tek tako lako objašnjiva.
Majka svoju djecu imenuje bez imalo oklijevanja ili čak konsultovanja sa mužem: zvat će se Žoel, Noel i Sitroen. Pri analizi ovakvih djela, uvijek je zanimljivo to imenovanje likova, koje nam može dodatno pojasniti njihovu karakterizaciju ili motivaciju. Tako su ova tri imena oznake za Boga (Joel), Božić (Noel) i limun, a možda čak i model auta (sitroen). Odabir ovih imena, koja su po svojoj prirodi u međusobnom neslaganju, već pomalo sugerira grotesku i njen dalji razvoj.
Žakmor odlučuje ostati u selu i pomoći mladoj majci, te se zaputi kod stolara i otkriva da gazda redovno mlati svoje šegrte. Usput, Žakmor prisustvuje tzv. sajmu staraca, koji se odigrava na malom trgu i koji u svakom smislu prevazilazi racionalno i normalno:
„Telalin je nudio ženu od oko sedamdeset godina, nisku i debelu, kojoj je retka i masna kosa virila ispod stare crne marame.
– Hajde, ova je u dobrom stanju, – reče on. Ko je hoće? Nema zuba to je zgodno.”
Boris Vijan, Vadisrce, Beograd: BIGZ, 1977
Na taj način, autor nas polako uvodi u ono što će se kasnije pretvoriti u niz budalastih scena koje nisu povezane i čiji se razvoj nasumično reda do besvijesti, a koji savršeno funkcionira kao zaseban svijet.
Vijan se igra i nazivima poglavlja koja djeluju kao dnevnički unosi: prvo započinje normalno – 28. avgust, 2. septembar, ali onda, kako sam narativ poprima sve apsurdniji tok, i datumi počinju da se izvrću: 39. junli, 39. jungust, 55. janpril. No, možda je vrijeme u ovom Vijanovom čudnjikavom univerzumu zaista toliko drugačije da se čak i mjeseci isprepliću ili funkcioniraju po drugim pravilima?
Suludi likovi, suludi hronotop
Romanu nimalo ne manjka zanimljivih likova, a ako bismo se zapitali ko je, zapravo, glavni lik, našli bismo se u takvoj situaciji gdje odgovor nije važan upravo zbog bogatstva dogodovština koje nam Vijan otvoreno nudi. Pored toga, ovaj francuski autor u svoj svijet unosi i čudnovata mjesta u kojima vrijeme protiče na samo njemu jasan način. Stvari se dešavaju unutar hronotopa koji nije određen, a možda je čak to razlog za tako nasumične i neobjašnjive događaje.
Na idućoj stanici u selu, Žakmor tako upoznaje Slavu, čovjeka koji radi na rijeci u čamcu, vadeći smeće koje seljani bacaju i za šta mu plaćaju u zlatu koje on, naravno, ne smije trošiti:
„ – Radio sam svoj posao, – reče čovek. – U ovu vodu bacaju ono što je mrtvo da bih ga ja izvadio. I to zubima. Za to sam plaćen.
– Ali mrežom bi se isto tako moglo, – reče Žakmor. Osećao je kako ga obuzima nemir,
kao da govori s bićem s neke druge planete. Dobro poznat osećaj, svakako, svakako.”
Boris Vijan, Vadisrce, Beograd: BIGZ, 1977
Odmah nakon ove epizode slijedi druga, još čudnija: prilazak seoskoj crkvi koja je izgrađena u obliku jajeta. Tu Žakmor upoznaje neimenovanog paroha i njegovog crkvenjaka, i doznaje kakvu to doktrinu propovijeda ova crkva. Ne radi se o uobičajenoj propovijedi i službi božjoj, već o nadasve novom poimanju religije:
„Boga se ne tiču ni vaše duboko oranje ni plitke avanture, bog je jastuk od zlatnog baršuna, dijamant okovan suncem, skupoceni okvir izrezbaren u ljubavi, to su otmene četvrti, svilene mantije, izvezene čarape, ogrlice i prstenje…”
Boris Vijan, Vadisrce, Beograd: BIGZ, 1977
Bizaran i grub red događaja
U kasnijoj epizodi u jajolikoj crkvi, Žakmor će svjedočiti pravom bokserskom meču između paroha i crkvenjaka-đavola, gdje će masa zaluđeno tapšati i pratiti sve kroše udarce koje protivnici budu zadavali jedan drugome. Ovaj događaj, kao i mnogi drugi u romanu, nisu prethodno uvedeni, a nisu ni kasnije obrazloženi, već su samo opisani i ostavljeni da tako samostalno djeluju unutar jednog poglavlja.
Velik komad fabule zauzimaju događaji u Klemantininom domu sa sada već troje odrasle djece. Žoel, Noel i Sitroen uglavnom se igraju u kući i u dvorištu, no njihova majka s vremenom počinje razvijati neopravdanu opsesiju o njihovoj sigurnosti:
„Može neočekivano da duhne vetar i slomije granu koja će na njih da padne. Da pljusne kiša, a ako su znojavi, jer su se igrali konja ili voza, ili lopova i žandara, ili koje druge igre s trčanjem, pa pljusne kiša, dobiće zapaljenje pluća ili plućne maramice, ili nazeb, ili reumatizam, ili dečju paralizu, ili tifus, ili šarlah, ili male boginje, ili ovce boginje, ili onu novu bolest kojoj još niko ne zna ime.”
Vijan Boris, Vadisrce, Beograd: BIGZ, 1977
Međutim, Klemantina ne zna da njena djeca mogu letjeti i da žive u cijelom jednom magičnom univerzumu sa svojim medvjedićima i djevojčicom iz zemlje. Uprkos svim predostrožnostima, brižna majka odlučuje napraviti nevidljivi zid oko kuće, a u samoj kući će sagraditi čeličnu kavez-sobu iz koje njena tri sina neće izlaziti.
Žakmor, s druge strane, živi svoj odvojen život, ganjajući mačku s kojom priča, povremeno ručavajući insekte i, ono zbog čega je došao u selo, psihoanalizirajući ljude. I ovdje Vijan iznevjerava horizont očekivanja publike. Naime, naturalističkim stilom opisuje tu tzv. Žakmorovu psihoanalizu, što podrazumijeva mnogo od seksualnog čina sa dvije sluškinje a nimalo od klasične psihoanalize. Sluškinje, neobrazovane seljanke, povjeruju mu da on zaista radi nešto sukladno svojoj struci, no istina je daleko od toga.
Jedini lik kojeg, u biti, psihoanalizira jeste Slava, no, Vijan je isuviše mudar pisac da bi nam te normalne, za ovakav roman dosadne, scene opisivao. Na kraju, Slava umire, a njegov posao, po svemu sudeći obavlja Žakmor, iako ni to nije do kraja objašnjeno.
Ipak kompleksno i vrijedno djelo
Složenost ovog romana vidljiva je na nivou sižea, jer način na koji je fabula ispripovijedana podrazumijeva složeni sistem nadrealističkih, apsurdnih i satiričnih elemenata koji razbijaju konvencionalnu percepciju stvarnosti. Vijan vješto koristi bizarnu simboliku, igre riječima, izvitoperene zakone fizike i logike, čime stvara siže koji čitateljstvo neprestano destabilizira i tjera na sasvim drugačiju vrstu angažmana u čitanju.
Siže romana Vadisrce je gust i višeslojan, jer roman ne pripovijeda događaje samo radi njih samih, već ih konstantno izobličava kroz stilske devijacije, jezičke eksperimente i fantastičke metamorfoze. Ovdje se radi o tekstu koji ironizira i preispituje same književne forme, a svima nam ponekad dobro dođe takvo književno osvježenje (ili ludilo?).
jun, 2025.
