piše: Ermina Ribić
Tema vremena i njegovog protoka oduvijek je bila jedna od centralnih za književnost. Pisci su na različite načine istraživali njegovu fluidnost (Virdžinija Vulf u Gospođi Dalovej), relativnost (Marsel Prust u U traganju za izgubljenim vremenom), i utjecaj na ljudsko iskustvo (Gabriel Garsija Markez u Sto godina samoće). Posebno je zanimljivo obrađivanje ove teme u formi kratke priče, koja svojim žanrovskim odrednicama omogućava (i ograničava) koncentrisano istraživanje iskustva protoka vremena.
U tom kontekstu, Noć nauznak (La noche boca arriba, 1955), kratka priča argentinskog pisca Hulija Kortasara, predstavlja majstorski primjer kako se u ograničenom prostoru i vremenu može izgraditi složena narativna struktura u kojoj se prepliću java i svijet snova, prošlost i sadašnjost, ali i život i smrt.
Kada java i san rađaju čudovišta
(Igra riječima sa poznatom inačicom sa slike Fransiska Goje: El sueño de la razón produce monstruos)
I u određeno doba bi izlazili u lov na neprijatelje; to su zvali cvetni rat. – Epigraf na početku priče, a sama priča započinje jednostavnom situacijom: mladi motociklista rano ujutro doživljava saobraćajnu nesreću, pri čemu udari pješakinju. Nakon nesreće, protagonista biva hospitalizovan i sediran, te tone u stanje između svijesti i nesvijesti. Upravo tada radnja se usložnjava neočekivanim putovanjem. Glavni lik sanja da se nalazi u svijetu Asteka od kojih bježi.
„Padala je noć, i groznica ga je malaksalo uvlačila u stanje gde su stvari izgledale kao kada se posmatraju kroz pozorišni dogled, bile su stvarne i slatke a istovremeno donekle odvratne; kao kad gledaš dosadan film i misliš kako je na ulici ipak još gore; pa onda ipak ostaneš.”
Hulio Kortasar, Drugo nebo, Beograd: Rad, 2004
Svjestan da je u toku ritualni cvijetni rat u kojem Asteci love ljude kako bi izveli ceremonijalno žrtvovanje, on se krije u šumi kako ga ne bi uhvatili. Granica između jave i sna postaje gotovo neprimjetna: protagonista se iz ove noćne more budi tačno četiri puta, ali san se neprekidno nastavlja, prvo tako što ga Asteci zarobe, zatim ga odvode u hram teokali i, na koncu, odnose ga prema stepenicama na kojima će biti žrtvovan.
Osjetilna iskustva glavnog lika opisana su na takav način da dodatno produbljuju doživljaj stvarnosti i sna. Budan u bolničkoj sobi, osjeća žeđ i prisustvo drugih pacijenata, dok u snu doživljava strah i fizičko iscrpljenje, osluškuje krike žrtava i njuši intenzivne mirise hrama. Opisi jave u bolničkoj sobi isto tako su detaljni kao i opisi u snu, a čula glavnog lika rade i upijaju sve oko njega. Kortasar namjerno miješa javu i san, predstavljajući nam zbrku koju i sam glavni lik doživljava dok naglo prelazi iz stanja budnosti u stanje sna.
U oba svijeta/stanja on leži nauznak, odnosno ni na leđima ni na trbuhu, što simbolizira njegov položaj između života i smrti, između onog što je bilo i onog što trenutno jeste. Kortasar oslikava fluidnost vremena i prostora kroz osjećaj beskonačnosti nesvijesti.
„Od sudara do trenutka kad su ga podigli sa zemlje, nesvestica, ili šta god da je to bilo, nije mu dozvoljavala da bilo šta vidi. A istovremeno je imao osećaj da je ta rupa, to ništa, trajalo celu večnost. Ne, to čak nije ni bilo vreme, nego pre kao da je u toj rupi prošao kroz nešto ili prešao ogromne razdaljine.”
Hulio Kortasar, Drugo nebo, Beograd: Rad, 2004
Narativna distanca i univerzalna sudbina
Historijski kontekst astečkog cvijetnog rata dodatno produbljuje značenje priče Noć nauznak. Naime, cvijetni ratovi bili su ritualni sukobi koje su Asteci vodili sa susjednim gradovima-državama, i to kako bi pribavili zarobljenike za žrtvovanje. Iako nasilni, ovi ratovi imali su donekle kosmološku i revitalizirajuću funkciju. Služili su održavanju ravnoteže svijeta i sprječavanju suše i gladi. Smrt u ovom kontekstu nije shvatana kao kraj, već kao „sretna smrt”, čin koji daje smisao individualnom nestanku.
Ovaj koncept paraleliziran je sa položajem protagoniste priče. Dok se u bolnici nalazi prepušten medicinskoj tehnologiji i sedativima, u snu se suočava s drugačijom sudbinom. Kortasar na taj način povezuje savremeni svijet s mitskim, sugerirajući da se ispod privida civilizacije i dalje nalaze isti egzistencijalni obrasci, poput straha za opstanak i žrtve za boljitak i neizbježnosti smrti.
Interesantno je da se Kortasar odlučuje na to da glavni lik bude neimenovan. O njemu znamo tek da je mlad i da vozi motocikl. Ovaj zanimljiv narativni postupak omogućava da književni lik prestaje biti individualna ličnost i postaje figura, puko tijelo izloženo protoku vremena, ali i preplitanju dvaju vremena. Pored toga, pripovijedanje u trećem licu, sa naratorom koji opisuje osjetilne i emocionalne doživljaje glavnog lika, zadržava određenu distancu koja stvara osjećaj prijetnje i neizvjesnosti. Da je priča ispričana u prvom licu, fokus bi se pomjerio ka introspektivnoj ispovijesti, ali bi se izgubila napetost koja čini ovu priču sugestivnom.
Ovakvo shvatanje kratke priče u skladu je s Kortasarovim teorijskim promišljanjima. U eseju Some Aspects of the Short Story on ističe: „Prava studija stvarnosti ne počiva u njenim zakonitostima, već upravo u izuzecima od tih zakonitosti”. Pisac kratke priče, po ovom argentinskom autoru, zna da vrijeme nije njegov saveznik, te mu je jedino rješenje da radi dublje i vertikalno, da ide gore ili dole u književnom prostoru.
Uspjeh ove književne forme mjeri se, po Kortasaru, samo onda kada eksplozijom spritualne energije ona nadilazi anegdotu i otvara prostor za šire značenje. Noć nauznak prati tu poetiku, jer obična saobraćajna nesreća postaje sredstvo za istraživanje granica svijesti, vremena i smrti.
Raspad linearnog vremena i upad u ono mitsko
U ograničenom narativnom prostoru, Kortasar kondenzira vrijeme do tačke u kojoj se brišu granice između sna i jave, prošlosti i sadašnjosti, racionalnog i mitskog. Završni prizor, u kojem protagonista u posljednjem trzaju svijesti pokušava da se probudi, samo da bi shvatio da je stvarna noć ona astečka, a ne bolnička, predstavlja kulminaciju tog procesa. Vrijeme se ne pokazuje kao linearno kretanje naprijed, već kao kruženje i preklapanje, gdje se savremeni čovjek može naći zarobljen u arhaičnom obrascu žrtvovanja.
„I odjednom vide crveni kamen, blistao se od krvi koja je curila, i klaćenje nogu žrtve koju su odvlačili da je bace niz severno stepenište. U poslednjoj nadi stisnuo je kapke, cvileći od želje da se probudi.”
Hulio Kortasar, Drugo nebo, Beograd: Rad, 2004
Vrijeme u astečkom svijetu sna ne funkcioniše kao linearni, historijski tok, već kao mitsko, ciklično vrijeme rituala. To je vrijeme koje se ne mjeri satima i danima, već se stalno obnavlja kroz ceremoniju žrtvovanja. U tom kontekstu, bijeg protagoniste kroz šumu predstavlja uzaludan otpor poretku svetog vremena kojem se pojedinac ne može izmaknuti.
Nasuprot tome stoji profano vrijeme bolnice, vrijeme mjereno satovima, smjenama medicinskog osoblja, dozama sedativa i očekivanog buđenja. Iako se čini da je bolničko vrijeme stabilno i stvarno, ono se raspada u fragmentima nesvijesti, dok se mitsko vrijeme sna pokazuje gušćim i egzistencijalno uvjerljivijim. U trenutku kada se otkrije da je noć astečkog rituala stvarna, a bolnica tek prolazna iluzija, dolazi do potpunog preokreta hijerarhije vremena: sveto vrijeme se potvrđuje kao primarno, a moderno kao sekundarno i krhko.
Vrijeme koje ne prolazi
Kroz priču Noć nauznak, Kortasar je pokazao kako kratka forma može tematizirati vrlo opsežnu temu linearnog vremena i otvoriti prostor za njegovo egzistencijalno iskustvo. Suprotstavljanjem profanog vremena bolnice i svetog, ritualnog vremena sna, autor kao da sugerira da moderni čovjek nije oslobođen arhaičnih obrazaca sudbine. Kada priču završi implikacijom da je motociklista ostao zarobljen u snu, Kortasar govori da vrijeme u ovoj priči ne teče naprijed, već se zatvara nad likom, pretvarajući običan događaj u susret s onim što je vječno i neizbježno.
februar, 2026.
