Intervju vodila: Nevena Stajković
Danas se radovi likovnih umetnika i umetnica ne kriju samo u njihovim blokovima, već se nalaze svuda oko nas – na digitalnim platformama, koricama knjiga, na plakatima i ambalažama. Ipak, oslikavanje murala zauzima posebno mesto – jer umetnost tada izlazi iz zatvorenih prostora i direktno komunicira s prolaznicima, postaje deo grada i svakodnevnog života. Upravo zato mi je bilo posebno zadovoljstvo da postavim nekoliko pitanja umetnici koja deluje upravo na toj granici umetnosti i svakodnevice.
Tea Jurišić je ilustratorka i muralistkinja, diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, gde je počela da se izražava kroz različite slikarske, crtačke i grafičke tehnike. Vodi samostalni studio pod nazivom KVAR illustration. Specijalizovala je ilustraciju knjiga, reklamnu ilustraciju, ambalažu, ilustraciju za časopise i još mnogo toga. Svoje ilustracije prenosi i na zidove, oslikavajući murale širom sveta, te je tako stigla i do Londona i Atišolca u Švajcarskoj. Sa Teom sam razgovarala o počecima njene umetničke karijere, saradnjama sa brojnim međunarodnim studijima i fondacijama, kao i o osećaju koji se javi kada njena ilustracija postane mural.
1. Kada se rodila ljubav prema ilustraciji, a kada je nastala prva profesionalna ilustracija u tvojoj karijeri?
Ilustracije sam počela osmišljavati i crtati u prvim tjednima studiranja na 3. godini Akademije likovnih umjetnosti, kad sam imala sreću učiti od profesora Svjetlana Junakovića. Prva profesionalna ilustracija koja je objedinila estetski prikaz i snažnu poruku je nastala u suradnji s tada dizajnerskim dvojcem Bruketom i Žinićem za knjigu Nada. Ilustracija je prikazivala krupni kadar usnulog djeteta s presjekom glave, na način da sam umjesto mozga prikazala labirint kroz koji šetaju doktori i sa svjetiljkama u ruci nešto traže. Ulomak knjige koji je ilustracija opisivala je tumačio postupak istraživanja perinatalnih bolesti mozga.
2. Ilustrovala si jednu od 55 karata u špilu za igru Cards against corona, kao i šest karata za igru All the right cards. Koliko je bilo izazovno prilagoditi ilustracije formatu karata, s obzirom na njihovu malu površinu? Da li si imala slobodu u osmišljavanju ilustracija ili si morala da prilagodiš stil radovima drugih umetnika i umetnica?
U jednom trenutku sam shvatila da ljudi traže moje ilustracije izričito zbog mog stila, tako da sam imala tu sreću da uživam u slobodi koja mi je dana. Ilustracija karte za Cards against Corona je nastala samoinicijativno, kao jedna od male serije ilustracija koje su bile ironičan odgovor na suludi stampedo kupovanja toalet papira za vrijeme korone. Prikazuje ljude u utvrdi napravljenoj od WC papira, kako pokušavaju obraniti svoje zidine od virusa koji napadaju izvana. Ilustracija je izazvala pozornost kad sam ju objavila na platformi Behance, i studio Oimachi me je pozvao da sudjelujem na projektu igraćih karata koje tematiziraju epidemiju i lockdown.
Za All the right cards sam imala smjernicu da prikažem portrete osoba, također na svoj način, tako da mogu reći da sam i tu uživala slobodu kreacije.
Mala površina karte je definitivno izazov, jer se mora razmišljati o tome kako da prikaz na tako malom formatu bude smislen i prepoznatljiv. Tu sam definitivno reducirala neke detalje i istaknula druge, da karta bude čitljiva pri prvim sekundama pogleda na istu.
3. Crtala si ilustracije za knjigu Seventh fondacije Branson Family, zajedno s još desetak ilustratora. Da li ti se dopao proces?
To je bio jedan sjajan projekt i proces kroz koji sam mnogo naučila. Ilustracije sam crtala ručno, tehnikom akvarela i markera na papiru, i dorađivala digitalno.
Knjiga se zove Seventh, a tvrda, crvena korica je izrezana u obliku broja 7. Kroz čitavu knjigu se prožima simbolika tog broja, a tumači nam filozofiju obitelji Branson, koja je preuzeta od Indijanaca Iroquois, koji vjeruju da ono što napravi prva generacija, osjete sve ostale, točnije njih sljedećih sedam. To nas uči da odluke koje donosimo s današnjim danom, pomažu ili odmažu generacijama koje tek pristižu. Moj zadatak je bio na svoj način prikazati simboliku broja sedam, i to sam napravila kroz različite metaforične vizualne prikaze.
Kroz čitav projekt sam bila jako uzbuđena, i sve do dana kad je knjiga izdana si nisam mogla osvijestiti do kraja činjenicu da sam pozvana ilustrirati za Richarda Bransona.
Nadrealno.
4. Nekolicina proizvoda obučeno je u tvoje ilustracije. Da li postoje tehnički izazovi pri primeni ilustracija na pakovanja proizvoda? Koliko prostora imaš za umetničku slobodu kada ilustruješ ambalažu?
Kad se oblikuje ambalaža, umjetnička sloboda postoji u određenom omjeru, a onaj drugi dio te slobode je odgovornost da se kreira čitljiv, smislen i oku ugodan proizvod koji će privući publiku kojoj je namijenjen. Dobra ilustracija je jedan dio ambalaže, a ukoliko se uz nju dogodi dizajn koji će se na pravi način sljubiti s njom, e, tada dobivamo cjeloviti proizvod.
Uvijek me jako veseli vidjeti na koji način se moja ilustracja uklopila na neki trodimenzionalni predmet.
5. Kako si došla do toga da ilustraciju precrtaš na zidove? Kako si se osećala u trenutku kada je tvoj rad postao mural po prvi put?
Došlo je spontano, mislim da je prijelomni trenutak bio diplomski rad koji sam izložila i obranila u galeriji „Laval Nugent” u Zagrebu, a koji je, osim manjih formata, imao centralnu sliku nastalu u tehnici akvarela, koja je bila duga četiri i po metara. To je bila dugotrajna pokora, ilustracija koja je nastajala kroz nekoliko mjeseci na delikatnom akvarel papiru. Sami format tog rada kao da je tražio da izađe van galerijskog prostora, i nakon toga sam ga i izvela vani i počela oslikavati sve veće i veće fasade. Osjećaj je bio oslobađajući, adrenalinski, sirov. Postala sam svjesna kratkotrajnosti svoga djela, i iako vanjski mural traje puno kraće od djela na platnu u muzeju, užasno mi se sviđalo to što nije ekskluzivan, nije zatvoren, sputan, skriven, već je dostupan apsolutno svima koji prolaze ulicom.
6. Oslikala si desetine fasada u Hrvatskoj i inostranstvu, ali murali u okviru projekta koji se bavi revitalizacijom zatvorskih i bolničkih prostora su mi najviše privukli pažnju. Imaš li povratne informacije – kako su oslikane fasade uticale na korisnike pomenutih ustanova? Koliko su murali inače važni za urbano okruženje i komunikaciju sa publikom?
Pri kraju svakog projekta oslikavanja zatvora, zatvorenici bi ispunili anketu u kojoj su se mogli izjasniti u vezi svojih osjećaja pri promatranju oslikanih, a ne, kao do sad, golih zidova.
S obzirom na to da je projekt trajao nekoliko godina, vjerujem da je utjecaj na promatrače bio mahom pozitivan, što nije ni čudno, jer je tema, kolorit i kompozicija svakog murala bila strogo odobravana ili odbijena. Bilo je od ključne važnosti gledateljima ponuditi olakšanje, ugodu pri pogledu na rad, tako da su se koristile smirujuće boje, poput blagih nijansi plave, zelene, s manjim udjelom toplih tonova koje bi mogle izazvati nepotrebno uzbuđenje.
7. Da li se nekada desilo da neki od tvojih murala budu vandalizovani? Kako se nosiš sa tim?
Minimalno, možda su neki mali dijelovi murala malo bili išarani, ali nikad toliko da pokvare cjelokupnu sliku. Mislim da, čak i ako bi bili potpuno uništeni, definitivno bi mi bilo žao, ali ne bih očajavala. Ipak je to rad na ulici, a ulica pripada prolaznicima. Ulica nije ekskluzivan prostor kao galerija ili muzej, ulica prenosi poruku apsolutno svima. I svi ju koriste, i konstantno se mijenja pod utjecajem vremena i raznih drugih faktora. Tako je i ulična umjetnost konstantno izložena promjeni i tu je u određenom fragmentu vremena, napravljena da ne traje dugo kao, primjerice, ulje na platnu ili akvarel.
8. Poslednje pitanje, koje postavljamo svim sagovornicima i sagovornicama – možeš li čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Knjiga: Khaled Hosseini – Tisuću sjajnih sunaca
Film: Fitzcarraldo
Predstava: U malu je uša đava (Tisja Kljaković Brajić, redatelj Mario Kovač)
Glazba: Air – albumi The Virgin Suicides i Moon Safari
Umjetnik: Škakljivo pitanje jer ih ima previše koje cijenim, zato ću napisati prvu osobu koja mi je instiktivno pala na um – slikarica Emanuela Lekić
Umjetničko djelo: Portrait of an Artist – David Hockney
jun, 2025.
