piše: Jadranka Ćuzulan
fotografisao: Filip Mićović
Žaklin Arpman napisala je Ja, koja nikad nisam poznala čoveka 1995, a na engleski je knjiga prvi put prevedena 1997. godine. Prvi prijevod nije polučio neki naročiti odjek, dok se nije desilo reizdanje 2022. godine. Moguće da je razlog zvučniji naslov – od prvobitnog Mistress of silence u I, who have never known men – ili generalno veći odjek među Z generacijom, uslijed obnovljenog, sve većeg interesovanja za postapokaliptičnu distopiju. Od prošle godine, zahvaljujući izdavačkoj kući Plato, možemo čitati ovo djelo i na našem jeziku.
Premda se ovaj roman ne može staviti na samo jednu žanrovsku policu, može se reći da dominantno pripada distopijskom žanru. Od ostvarenja nastalih u prošlom stoljeću najviše sličnosti ima sa romanom Zid Marlene Haushofer. Oba romana se bave temama izolacije i preživljavanja uslijed nepostojanja nekog horizonta nade i odsustva raspleta zatečenih okolnosti.
Način pisanja Žakline Arpman je vrlo sveden (bez poglavlja) i nema naročitih zapleta (osim onih koji su neophodni sa protokom vremena, poput starenja), niti nam se otkriva kako su se junakinje našle u postojećoj situaciji. Ovaj roman je prvenstveno istraživanje ljudskog stanja, zapravo onoga što se dešava kada nestane širi civilizacijski kontekst i sve svede na minimalizam opstanka 39 žena u pustoši. Kako se one odnose međusobno, za čim žude, kako pronalaze smisao i kako odagnavaju besmisao? Kako se snalazi glavna, najmlađa junakinja koja ne zna za život drugačiji od ovog? Koja nikada nije upoznala muškarce, ni vanjski svijet.
Bezimena glavna junakinja od samih početaka pokazuje samosvojnost i otpor prema tradicionalnim strukturama moći. Kada starije žene od nje traže da im povjeri svoju tajnu – nesvjesne da je riječ tek o dječjem maštanju o zgodnom čuvaru – junakinja prozrijeva njihovu nemoć i odbija da im se pokori. U trenutku kada joj najstarija među njima zaprijeti, ona odbacuje nametnutu hijerarhiju i pita se zašto bi je slušala: „Svedena si na to da uzimaš svoje parče iz neprijateljskih ruku, i nisi u stanju da me kazniš ako se pobunim protiv tebe”. Njen otpor nije motivisan samom tajnom, već radikalnim nepriznavanjem autoriteta starijih žena u svijetu u kojem su sve jednako obespravljene.
Glavna protagonistkinja tako stasava kao netko ko se nalazi na distanci od drugih žena. Ona ne želi da učestvuje u stereotipnim razgovorima o tome kako je bilo prije, niti da se pokorava rutini pravljenja krompira na sto načina. U svojoj izoliranosti ona ne očajava zbog vlastite izolacije, i koristi je kako bi pokušala da osmisli nešto drugačiji poredak stvari, i da, na kraju, izdrži samoću. Njen pokušaj otpora situaciji u kojoj se nalaze otpočinje saznanjima, kao što je ono o tome da čuvari u podrumu u kojem se na početku nalaze, ne prate dvadesetčetvorosatno vrijeme. Iako nema sat, ona ipak uspijeva da izmeri protok vremena otkucajima srca. Kada napuste podrum i kada ostane sama, ona započinje svoje memoare u nadi da će ih neko nekada pročitati.
Glavna junakinja donosi mnoštvo ambivalentnih i kontroverznih odluka koje prate njeno paradoksalno postupanje. Iz samilosti prema bolesnim i nemoćnim ženama, koje više nemaju snage za život u pustoši, ona preuzima na sebe strašan teret, pomažući im u izvršenju eutanazije. Iako sama nije uvjerena u sopstvenu ljudskost – misleći da se fundamentalno razlikuje od drugih žena – ona ipak pomaže drugim ženama da zadrže vlastitu ljudskost.
Kada je počeo Drugi svjetski rat, Žaklin Arpman bila je prisiljena iz Belgije pobjeći u Kazablanku. Odjek Holokausta se može vidjeti i u ovom romanu. Kao što je Primo Levi napisao u delu Utopljenici i spašeni, nacisti su stalno ponavljali da „ovdje nema zašto”. Tako i Arpmanina pustoš počiva na potpunom odsustvu racionalnog smisla, očitujući se u dezorijentiranosti junakinja koje ne znaju postoji li ikakav vanjski svijet, jesu li na Zemlji, tko su nijemi čuvari i tko njima upravlja. S druge strane, roman prikazuje da nijedan život nije banalan. Iako u jednom trenutku jedna od žena zavapi: „To je sve tako banalno, svako ima istu priču!”, glavnoj junakinji ništa nije svakodnevno i obično. Budući da sama nije doživjela ništa od onoga što starije žene pamte, za nju svako proživljeno iskustvo ima težinu otkrića.
Pišući svoje memoare, ona dolazi do zaključka da je i njena životna priča dovoljno vrijedna da bi bila zapisana, i ispripovjedana: „Na kraju krajeva, ako sam ljudsko biće onda je moja priča podjednako važna kao i ona kralja Lira ili kraljevića Hamleta, oko čijeg se detaljnog pripovjedanja Vilijam Šekspir svojski potrudio”.
Jezik u ovom romanu gubi svoju primarnu svrhu. Tako, on ne opisuje zajedničku, podrazumijevanu, svima opipljivu i saznatljivu stvarnost. Za starije žene, jezik postaje izvor frustracije i tuge. One posjeduju riječi za stvari koje više ne postoje (kino, ulica, porodica, automobil). Kako vrijeme prolazi, te riječi postaju prazne ljušture, apstrakcije koje gube smisao. Njihov jezik se smanjuje, sveden na ponavljanje istih sjećanja i banalnih kuhinjskih pojmova, jer nemaju novih iskustava kojima bi ga hranile. Glavna junakinja se nalazi u obrnutoj poziciji. Ona nasljeđuje jezik koji ne odgovara njenom iskustvu. Kada starije žene govore o muškarcima ili gradu, ona te riječi prima kao mitološke pojmove. Zbog toga je prisiljena da razvije sopstveni unutrašnji jezik i sistem značenja. Ona redefiniše riječi prema onome što osjeća: njen puls postaje sat, njeno tijelo postaje mjerna jedinica za prostor, a njene misli zamjenjuju događajnost. Pisanje memoara predstavlja trijumf tog njenog, mukotrpno izgrađenog jezika – ona koristi tuđe riječi da bi opisala potpuno novu, autentičnu ljudsku sudbinu.
Pišući, ona dokazuje da ljudska svijest može preživjeti čak i kada joj se oduzme sav društveni kontekst. Njezini memoari su dokaz da jezik ne mora nužno opisivati svijet da bi bio živ – dovoljno je da opisuje unutarnji svijet bića koje misli.
Moraju se, na koncu, naglasiti dvije stvari: ovo nije roman o tome kako je biti žena izvan patrijarhata, već kako je biti čovjek izvan ljudskog roda. Zato je ovo duboko tragično djelo, a ne pamflet nade. Nada se, u svojoj najgoroj ironiji, krije tek u prekasnom shvaćanju glavne junakinje da je nemoguće provesti život na distanci i da smisao ne leži u saznanju, nego u zajedništvu. Zato su njezina spoznaja i ja sam voljela i konstatacija i da sam usprkos svemu ipak bila čovjek stvarni lajtmotiv, ključ i osa cijelog romana. Time Arpman prevazilazi čak i temu Holokausta i nudi univerzalniju potragu – onu koja se izravno povezuje s konstantnim krajem svijeta u našem modernom dobu, ostavljajući nas s pitanjem: što je to što od nas ostaje kada se taj kraj konačno dogodi?
No, u samom središtu te pustoši krije se još radikalnije pitanje: da li civilizacija uopće čini čovjeka? To je pitanje koje snažno odjekuje u kultnom filmu My Dinner with Andre, u onoj jezivoj tezi da je moderna civilizacija postala dobrovoljni koncentracijski logor u kojem su ljudi samo automatoni, glumci koji simuliraju život. Arpmanina junakinja bačena je izvan tog logora civilizacije. Oduzimanjem civilizacijskog konteksta, ona dotiče onu najčistiju, autentičnu ljudsku bit, ali po cijenu apsolutne izolacije. Na kraju, i film i roman nas ostavljaju pred istim tragičnim izborom: je li bolje biti civilizirani automaton u toploj tamnici tradicije, ili autentični čovjek koji, ogoljen do kosti, umire sam u hladnoj pustoši?
avgust, 2026.
